Iz trijumfalizma opozicije zbog ogromnog uspjeha Zorana Milanovića i uvjerenja da je HDZ dobio vrijednu lekciju, vrijedi izdvojiti medijsku sliku HDZ-ovog kandidata Dragana Primorca, jer ona dosta govori o tome ima li opozicija smisla za realnost za koju bi se jednog dana trebala izboriti.
Oko Milanovićevog izazivača od samog su početka svirale sirene za opću opasnost, iako je riječ o kandidatu koji je već jednom izašao na izbore 2009. godine i u srazu s HDZ-ovim Andrijom Hebrangom – jednim od najnepopularnijih političara u hrvatskoj povijesti – u prvom krugu ispao s nevjerojatnih 5,93 glasova. Primorac je tada zamislio da će biti predsjednik nakon što je zbog abdikacije Ive Sanadera prestao biti ministar i izašao iz HDZ-a, izjavivši da je "sa Sanaderom došao, a s njim i odlazi", ravno na mjesto Netanyahuovog savjetnika.
Istovremeno je u svom izbornom programu isticao da će biti ljuti borac protiv korupcije i da će se u njegovom mandatu "kriminalci sami prijavljivati u zatvor". Nakon fijaska, skromnih 5,93 posto glasova preusmjerio je na Ivu Josipovića, a na sebe s vremenom brojne afere koje nije imao tko rješavati.
Petnaest godina kasnije i nakon što se sam Andrej Plenković uvijeno ogradio od njegovog izbora, Primorčev se novi debakl danas identificira s porazom stranke koja je preživjela i nadživjela nemoguće, što uključuje ratne, civilne i pandemijske kriminalce u svojim gusto zbijenim redovima. U toj tragikomediji, važno je bilo jedino isticanje medicinskog poduzetništva HDZ-ovog kandidata za predsjednika države kao osobitog faktora u privatizaciji zdravstva, ne zbog samog Primorca, nego zato što je time iskrivljena slika o resoru i posljedice koje će tek doći na red.
Rezimirajmo: istaknulo ga se kao osobu koja koristi resurse HZZO-a za svoju bolnicu Sv. Katarina, pa se to naslonilo na aferu Beroš-Petrač i konačno spojilo u tezu po kojoj je Primorac HDZ-ov partner u pljački zdravstva, čime su svi u opoziciji složno mahali.
Međutim, točno je da je Primorac u javno zdravstvo ušao kroz hemodijalizu na Sv. Duhu, ali na poziv SDP-ove zdravstvene administracije u kojoj je glavni bio HNS-ov Andro Vlahušić. Odjel je tada preuzela izraelska tvrtka Helbit Systems, pod dugogodišnjim ugovorima s Ministarstvom obrane, a Primorac je samo instaliran za direktora. Bolnica Sv. Katarina u Zaboku začetak je medicinskog carstva obitelji Primorac, no investitor i pokretač bio je Jako Andabak koji je godinama odlagao otvaranje ustanove.
Kada je napokon otvorena 2011. godine, na otvaranju su bili Josipović, HDZ-ov ministar zdravstva Darko Milinović i SDP-ov bivši župan i današnji predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić. Andabak je u tom trenu već dugo bio vlasnik Koncerna Sunce, a u javno-privatnom partnerstvu s Krapinsko-zagorskom županijom još je 2007. u Stubičkim Toplicama pokretao zdravstveno-turistički kompleks vrijedan 109,7 milijuna eura.
U godinama koje su uslijedile, Primorac se iz Zaboka pretvarao u ozbiljnog igrača na nacionalnom medicinskom tržištu, jednako kao i ostali poduzetnici čiji su poslovi cvjetali na propasti javnog zdravstva. Svakako, njegove se poslove u zdravstvu ne može pripisati isključivo HDZ-u, niti mu se unutar privatizacije zdravstva može pripisati poseban status.
Sve do trenutka koji u ovim izborima, nažalost, nitko nije spomenuo, a to je otvaranje UPMC Hillman onkološke bolnice u OB Zabok, kao dio strateškog rada administracije Andreja Plenkovića i propalog Vilija Beroša na tome da i onkologija, kao najskuplja grana medicine, završi na tržištu. Taj trenutak u kampanji nitko nije spomenuo, vjerojatno zato što o tome ne znaju mnogo, a možda i zato što je mnogo zahtjevnije napasti sistem od jednog njegovog igrača. Svakako, izvan dječje igraonice predsjedničkih izbora, Primorčevo vrijeme tek dolazi.
