Ovdje vam se ne radi abortus… Nitko ovdje to ne radi, odgovorila nam je putem telefona sestra s hitnog ginekološkog prijema splitskog Kliničkog bolničkog centra (KBC Split), nakon što smo nekoliko dana bezuspješno pokušavali anonimno dobiti informaciju o tome kako i po kojoj cijeni obaviti pobačaj.

Slično je u prosincu 2016. prošla jedna Splićanka, tada 24-godišnja studentica, kada je u toj bolnici htjela napraviti pobačaj. Ana, kako ćemo je ovdje nazvati jer je željela ostati anonimna, došla je u bolnicu s nalazima svoje ginekologinje. Tamo ju je primila jedna mlada ginekologinja kazavši joj da ona ‘to ne radi’ i poslala je u ured predstojnika Odjela za ginekologiju Denija Karelovića. Njegova tajnica poručila joj je da dođe ponovno s uputnicom za ultrazvuk. Ana je u rukama već imala nalaz ultrazvuka, no tajnica joj je kazala kako taj nalaz ne vrijedi.

U prosincu 2016. 24-godišnja Ana htjela je napraviti pobačaj u kbc-u Split. Tamo ju je primila jedna mlada ginekologinja kazavši joj da ona ‘to ne radi’

Kada se Ana sljedećeg dana vratila u bolnicu s novom uputnicom, na kojoj je stajala oznaka ‘za abortus’, tamošnja dežurna ginekologinja, iako je negodovala zbog razloga obavljanja ultrazvuka, ipak je napravila pregled. Ana se s nalazima ultrazvuka vratila na info pult, gdje je ponovno nisu htjeli zapisati za pobačaj.

‘Nakon telefonskog razgovora u kojem je žena za pultom stalno govorila: ‘Mi ne radimo pobačaje, jel tako?’ poslali su me ponovno kod predstojnika’, priča nam Ana.

Sjedeći u predsoblju sad već poznatog ureda, dočekala je glavnu medicinsku sestru. Ona joj je rekla da je splitska bolnica prijatelj djece te da je normalno da pobačaje ne rade.

‘Govorila mi je da ću sigurno zažaliti, da sam se prenaglila s odlukom. Neko vrijeme nastojala me odgovoriti od moje odluke’, priča Ana, koja je ustrajala na tome da joj glavna sestra odgovori tko u splitskoj bolnici radi pobačaje.

Naposljetku joj je glavna sestra dala ime jedne doktorice, savjetujući joj da do nje pokuša doći privatnim kanalima. Nabavivši njen broj, nakon što je u bolnici nisu željeli zapisati na pregled kod te doktorice, Ana je nazvala. Bilo je to između Božića i Nove godine, a doktorica ju je, kad se javila na telefon, prvo napala što je zove u to vrijeme. Objasnila joj je da je razapeta u bolnici te da tamo to neće raditi, kazavši joj da može doći kod nje, kraj jednog trgovačkog lanca. Ana je to odbila i otišla u Šibenik, obavivši pobačaj u tamošnjoj bolnici.

Nije splitska bolnica jedina koja takvim pristupom ženama onemogućava ili znatno otežava da naprave pobačaj. Anonimnim telefonskim pozivima proveli smo istraživanje obuhvativši svih 27 ovlaštenih javnih ustanova, od kojih smo tražili informacije o proceduri i cijeni obavljanja pobačaja. Uz KBC Split, još su nam iz zagrebačke bolnice Sveti Duh te općih bolnica u Vinkovcima i Požegi telefonski odgovorili kako taj postupak ne obavljaju. No kada smo svim tim ustanovama, koje su zakonski dužne osigurati obavljanje ovog zahvata, o tome paralelno uputili i novinarski upit, dobili smo službene odgovore da je obavljanje pobačaja ipak u nekima moguće. Naše je istraživanje pokazalo da se dostupnost pobačaja otežava putem raznih taktika, od telefonskog davanja netočnih informacija, preko prosljeđivanja pacijentica u privatne ordinacije, do savjetovanja i odgovaranja od pobačaja. Dok cijene pobačaja sve više rastu, dostupnost se smanjuje najviše zbog činjenice da sve veći broj liječnika koristi institut priziva savjesti, reguliran u našem sustavu kroz tri rečenice Zakona o liječništvu. Priziv savjesti omogućuje im da odbiju izvršiti neku radnju ako se to protivi njihovim etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenjima.

Cijene pobačaja u javnim bolnicama su prema našem istraživanju porasle u gotovo svim ustanovama. Dok je prije četiri godine prosječna cijena bila 1840, ona se 2018. kreće oko 2300 kuna

U splitskoj bolnici, iz koje nam je telefonski rečeno da tu nitko ne radi pobačaje, ti se zahvati ipak obavljaju jer podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo bilježe da je 2016. obavljen 71 postupak. No to je upadljivo mala brojka ako se Split usporedi sa znatno manjom Rijekom, u kojoj je iste godine obavljen 401 pobačaj na zahtjev. Dok se nijedan od 20 riječkih ginekologa, kako nam je odgovoreno iz tamošnje bolnice, ne priziva na savjest, u Splitu, prema dokumentima koje posjedujemo, od 30 ginekologa samo jedna liječnica nije koristila priziv savjesti. Za pojašnjenje smo zatražili ravnatelja KBC-a Split Ivu Jurića koji je na pitanje o malom broju evidentiranih pobačaja ustvrdio: ‘Hvala Bogu da ih ima samo 71!’ Kada smo ga pitali da pojasni zašto djelatnici bolnice potencijalnim pacijenticama tvrde da se tu ne obavljaju pobačaji, isljednički je zapitao: ‘Tko to tvrdi? Ime i prezime. Na anonimne ne odgovaram.’

Žene koje su odbijene pristupom splitske bolnice stoga često odlaze ili u neki drugi grad ili u privatne ordinacije kojima zakon zabranjuje obavljanje pobačaja. Tako je prošlog srpnja postupila i 22-godišnja Ivana, Splićanka koju smo tako nazvali jer je i ona htjela pričati samo anonimno. Kada je saznala da je zatrudnjela, priča Ivana, počela je tražiti informacije na internetskim forumima gdje je vidjela da ‘to u Splitu ne rade’. Otkrila je majci da je trudna i da želi pobaciti, a ona ju je odvela u privatnu ordinaciju gdje je zahvat platila 3000 kuna, uz još 300 kuna za injekciju koja se daje za negativnu krvnu grupu. Pregled internetskih foruma, na kojima žene razmjenjuju informacije i iskustva o pobačajima, potvrđuje njenu priču. ‘Isto Split, privatna ordinacija, mogu vam dat podatke u privatnoj poruci da ne zivkate danima u suzama kao ja’, jedna je od tipičnih objava na forumima.

Cijene pobačaja u javnim bolnicama su prema našem istraživanju, a u odnosu na podatke iz analize Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2014., porasle u gotovo svim ustanovama. Dok je prije četiri godine prosječna cijena bila 1840 kuna, ona se 2018. kreće oko 2300 kuna, bez iznosa za negativnu krvnu grupu i opću anesteziju, koji se ponegdje dodatno naplaćuju. Pritom je najskuplji Dubrovnik s cijenom od 3000 kuna, a najjeftiniji Bjelovar gdje ovaj zahvat košta 1870 kuna. Pobačaj pomoću tableta, koji se smatra jeftinijim, sigurnijim i lakšim, prema našim podacima moguće je obaviti tek u Rijeci i Puli, i to po cijenama od 1800, odnosno 950 kuna.

Nisu samo žene iz Splita često prisiljene putovati u druge gradove. Kada smo telefonski nazvali bolnicu u Našicama, uputili su nas u prvom razgovoru na jednu doktoricu ‘koja radi u dispanzeru’. Unatoč brojnim pokušajima, nismo je putem telefona uspjeli dobiti. U Našicama sva četiri zaposlena ginekologa koriste institut priziva savjesti pa u 2016. godini nije obavljen nijedan pobačaj. Ravnatelj bolnice Hrvoje Šimić objasnio nam je kako žene upućuju u 50 kilometara udaljen Osijek, s kojim imaju ugovorenu suradnju.

‘Ginekologa nema baš na tržištu’, kazao nam je Šimić kada smo ga upitali namjeravaju li zaposliti doktora koji se ne priziva.

Nijedan pobačaj 2016. nije obavljen ni u Vinkovcima, gdje unatoč tome inzistiraju na tvrdnji da se pobačaj na zahtjev može obaviti.

‘Zovite u Vukovar, kod nas se to ne radi’, kratko nam je odgovoreno kada smo se interesirali putem telefona. No službeni odgovor na naš novinarski upit bio je nešto drugačiji: ‘Pacijentice koje žele obaviti pobačaj na zahtjev mogu to učiniti na način da dođu u OŽB Vinkovci, na Odjel za ginekologiju, gdje će ih primiti specijalist ginekolog koji će uz pregled obaviti i razgovor sa ženom koja se odlučila na zahvat. Ukoliko je riječ o pobačaju do desetog tjedana trudnoće pacijentici će, ostane li nakon razgovora sa specijalistom pri svom zahtjevu, biti dogovoren termin za pobačaj.’ Glasnogovornica vinkovačke bolnice Sonja Marinković ne nalazi ništa čudno u činjenici da nijedan pobačaj nije obavljen u 2016. godini, a za informaciju koju smo dobili putem telefona navodi da je smatra netočnom.

Statistike kažu da je 1980. u Hrvatskoj bila evidentirana stopa od 701 pobačaja na 1000 rođenja, koja je do 2015. pala na 80 pobačaja na 1000 rođenja, dok je EU prosjek bio 203. Brojke su počele padati najviše zbog učinkovitije kontracepcije, ali posljednjih godina, otkada se otežava pobačaj, padaju i zato što onaj dio zahvata obavljenih u privatnim ordinacijama ostaje izvan evidencije. Podaci govore da je 2000. bilo 7534 legalno induciranih pobačaja, a 2010. godine 4043. Do 2015. broj je već pao na 3002 pobačaja, a u 2016. na samo 2520. Prosječno je 2016. u Hrvatskoj bilo 275 pobačaja na 100.000 žena u fertilnoj dobi, pri čemu je najviša stopa zabilježena u Istri (752 na 100.000), a najmanja u Brodsko-posavskoj županiji (63 na 100.000). Kada je riječ o prizivu savjesti, prema posljednjim podacima, onima iz 2014. godine, od 375 liječnika ovlaštenih za obavljanje pobačaja, radilo ih je 167 ili 45 posto. Današnji omjer nije poznat, no manjkava regulacija priziva savjesti omogućuje prilično neuobičajene slučajeve, kao što je primjerice požeški.

‘U Požegi se ne radi… ne mogu vam sad pričati, imam pacijenticu. Radi se u Pakracu i Brodu’, kratko nas je otpravila doktorica u požeškoj bolnici kada smo se telefonski raspitivali. No kada smo uputili novinarski upit službenim putem, odgovoreno nam je sljedeće: ‘Što se tiče namjernih prekida neželjenih zdravih trudnoća i izvođenja pobačaja na zahtjev pacijentice zbog nekorištenja danas svima dostupnih metoda kontracepcije – samo u tom slučaju – pet zaposlenih specijalista ginekologije i opstetricije koriste institut priziva savjesti.’

Pokušali smo doći do ravnatelja bolnice Željka Glavića da nam objasni kako se utvrđuje jesu li pacijentice koristile neki oblik dostupne kontracepcije, ali unatoč obećanju da će nam se javiti, odgovor nismo dobili.

Prema Zakonu o liječništvu, liječnik je dužan tek izvijestiti bolnicu da koristi priziv savjesti, a pacijenta uputiti drugom doktoru.

Ministarstvu zdravlja poslali smo upit o tome hoće li se u novom zakonu o pobačaju baviti problemom priziva savjesti, no odgovoreno nam je sljedeće: ‘Cilj Zakona o pravu na prekid trudnoće je odrediti edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak. Nastavno na navedeno, u tijeku su pripremne radnje vezane uz angažman medicinskih, pravnih i bioetičkih stručnjaka i izradu usporedne analize pravne doktrine i prakse u državama članicama Europske unije, a sve u svrhu osuvremenjivanja sadašnje regulative na tom području.’

Pitanje je hoće li u Ministarstvu zdravlja proučiti studije vezane uz primjenu prigovora savjesti. Jedna od njih, ‘Regulacija priziva savjesti kod abortusa’, objavljena u ‘Health and Human Rights Journalu’, uspoređuje iskustva nekoliko država u kojima je priziv savjesti reguliran zakonom – Italije, Velike Britanije, Portugala i Norveške. Studija je pokazala kako posljednje tri uspijevaju pomiriti prakticiranje priziva savjesti s uspješnim osiguravanjem dostupnosti pobačaja. No u Italiji, gdje priziv savjesti koristi između 81 i 91 posto liječnika, to nije tako, o čemu svjedoči i slučaj na Siciliji iz 2016. godine, kada je žena umrla nakon što doktori nisu željeli obaviti pobačaj koji bi joj moguće spasio život.

Iako Ministarstvo ne daje naznake da će se u pisanju novog zakona baviti ovim problemom, ministar zdravstva Milan Kujundžić, govoreći o novoj legislativi, spominje neke druge za žene zabrinjavajuće prakse, kao što su uvođenje savjetovanja ili period čekanja. Ovakvu praksu, čini se, već upražnjava kninska bolnica u kojoj u 2016. godini također nije obavljen nijedan pobačaj. Putem telefona tamo nam je rečeno kako je potrebno otići u Dom zdravlja kod jedne doktorice i na razgovor kod psihologa. Ginekolog iz kninske bolnice Stipe Krezo potvrdio nam je da se pobačaj obavlja tako da iz Doma zdravlja žena dolazi s nalazom i potvrdom o obavljenom savjetovanju, a kojem je cilj odvratiti ženu od pobačaja. Kako nam je kazao, nije siguran radi li to socijalna radnica ili časna sestra. O detaljima nije znao previše, ali je rekao kako bi i bez toga obavio pobačaj da mu se žena obrati, no to se tamo, njegovim riječima, ‘baš i ne dešava’. Službeni odgovor iz kninske bolnice bio je pak da su tamo zaposlena četiri ginekologa od kojih se nijedan ne priziva na savjest.

Uvođenje prakse savjetovanja i čekanja, osim što omalovažava i patronizira žene, potencijalno je vrlo opasno. To se pokazalo i u Makedoniji, gdje je 2013. novim zakonom uvedeno obavezno savjetovanje uz pisani zahtjev i period čekanja od tri dana te visoke kazne za doktore. Ubrzo su se u medijima pojavili slučajevi koji su pokazali da ta praksa ozbiljno šteti zdravlju žena. Jedna od njih danima je morala nositi mrtvi plod u sebi jer liječnici nisu željeli bez procedure obaviti pobačaj.