Negiranje prava na prekid trudnoće sa smrtno bolesnim fetusom, dvoje umrlih u čekaonici hitne pomoći koje medicinsko osoblje nije uočilo, pacijentica koja se komadom kruha ugušila u sobi za obradu iste službe, mrtvaci na podu Zavoda za patologiju i desetero djece oboljelo od enteroviroze, od čega je - prema zadnjim informacijama - dvoje potvrđeno oboljelo od meningitisa, a još dvoje suspektno, sve se to u kratko vrijeme u medijima pojavilo kao "afera”, "skandal” ili "slučaj” povezan s bolnicom Sv. Duh u Zagrebu.
To je povod da se sukobljavaju dvije teorije; prva je da je ovo posebno problematična bolnica s posebno problematičnim vodstvom, a druga da netko unutar bolnice podmeće Tomislavu Tomaševiću i njegovoj platformi Možemo! koja vodi grad. Ni jedna ni druga ne valjaju.
Prošlost bolnice počinje 1785. godine, a pratile su je promjene država, naziva, političkih režima, opsega djelovanja i medicinskog znanja. Početkom 90-ih u sklopu nacionalističkog upravljanja toponimima dobila je današnji naziv, jer se – jasno – nikako nije smjela zvati po čuvenom partizanu, liječničku i ravnatelju bolnice u vrijeme Drugog svjetskog rata Josipu Kajfešu.
Istih je godina obuhvaćena procesom tzv. tranzicije hrvatskog zdravstva, u kojemu je među mnogo uglednijim državnim bolnicama u Zagrebu prošla kao trinaesto prase. U trideset godina, na pozornicu su je prvo izvukle ozbiljne policijske i DORH-ove istrage o kriminalu na Odjelu za ginekologiju i porodništvo koji je tada vodio čuveni Asim Kurjak.
Istrage su se u vrijeme Vlade Ivice Račana vodile zbog smrti rodilje Dragice Ivankić i uvjerljivih iskaza i dokumentacije o masovnim lažnim operacijama nepostojećih septuma maternice, što je – osim nezapamćenog kriminala – razotkrilo i nevjerojatnu razinu upravljačkog voluntarizma i neformalne privatizacije bolnice.
Nakon Kurjakovog odlaska, 2005. godine na čelo bolnice dolazi oftalmolog Mladen Bušić i skupa s pokojnim gradonačelnikom Milanom Bandićem sistemski radi na tome da ustanova nadmaši vlastite kapacitete i stane uz bok velikim zagrebačkim bolnicama.
Sv. Duh je tako dugo bio veliko gradilište na kojemu se rješavao objedinjeni hitni bolnički prijem, podizala nova dnevna bolnica i podzemni parking, formirao ekskluzivni oftalmološki centar koji danas jedini radi određene genske testove i provodi gensku terapiju, obrazovali i dovodili kadrovi koji će nositi specijalističke klinike.
Bolnica je 2009. godine drugi put postala vidljivija kao prva hrvatska klinička bolnica u vlasništvu lokalne samouprave, u što je - koliko znamo - uloženo preko 200 milijuna kuna, dok stvarni trošak vjerojatno premašuje tu svotu.
Na koncu, Sv. Duh je postao simbol privatizacije savjesti javnog sektora. Donedavno je to bila jedina klinička bolnica u kojoj se, radi raširenog priziva savjesti, uopće nije izvodio prekid trudnoće na zahtjev žene.
Bušićeve i Bandićeve ambicije, valja razjasniti, nisu realizirane na strateški jasan i logičan način. Dok je bolnica rasla u tlocrtu, zidovima i kadru, s prihodovne je strane imala taman za pokrivanje plaća zaposlenika i za dio režija.
Kada su 2015. godine Kurjakovi grijesi došli na naplatu, jer je konačno presuđeno da bolnica mora isplatiti oko tri milijuna kuna odštete obitelji pokojne Ivankić, iz svog se imperija Bušić čak i za tako mali iznos morao obratiti izravno Bandiću.
Za tu je situaciju najviše kriva država, koja je kroz zakonodavni okvir i praksu upravljanja u zdravstvu, omogućila da se stihijski grade megalomanski projekti, a ne rješava postojeće stanje i infrastruktura.
Ni u jednom pogledu, pa tako ni u tom, Sv. Duh nije bitno gori od drugih bolnica.
Situacija se nije značajno promijenila – jer to nije moguće – u mandatu Ana Marije Šimundić koju je imenovala Tomaševićeva vlast.
Prošle godine, ukupni prihodi bolnice iznosili su 579.040.314 kuna, od čega je nakon rashoda tek oko 10 posto (59.492.780,52 kuna) preostalo za obavljanje redovne djelatnosti.
Iste je godine Sv. Duhu za sanaciju dospjelih obaveza prema dobavljačima lijekova i potrošnog medicinskog materija doznačeno ukupno 56.814.262 kuna, od čega su od Ministarstva zdravstva primili 50.645.673 kuna, a od Grada Zagreba preostali sitniš.
Neki dan je Vlada donijela odluku da samo za sanaciju dijela bolničkih dugova uplati iznos od 974.108,00 eura.
Što je Tomašević mogao i trebao raditi u toj situaciji?
Prvo, nije se trebao hvaliti, a zatim dvije stvari: čekati da država 1. siječnja iduće godine, sukladno članku 86. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, preuzme vlasništvo nad Sv. Duhom i svim općim bolnicama u vlasništvu lokalne samouprave i riješi Grad Zagreb obaveze koju ionako samo simbolički ispunjava, a drugo, da u sklopu svojih skromnih ovlasti i mogućnosti pokaže namjeru promjene paradigme u odnosu ustanove prema korisnicima zdravstvene zaštite.
To uključuje naoko sitne, ali važne poteze: uvođenje novih standarda odnosa i komunikacije s pacijentima i osobljem bolnice, rad na otvorenosti, razradi procedura samoevaluacije, osiguranje transparentnosti troškova, analizu potrošnje i statistike ishoda vidljivost listi čekanja.
Time bi stavio do znanja da Možemo! kao politička opcija želi zaokret od tehnocentrističkog upravljanja zdravstvom, prema inkluzivnijem i vidljivijem, na svim razinama i u svim procedurama.
Da neće biti tako, vidjelo se odmah, na skandaloznim potezima u Dječjoj bolnici bolesti na Srebrnjaku, gdje su prvo napravili jedini promašaj koji im ni potpuno lojalni liberalni mediji nisu mogli oprostiti - na čelo bolnice doveli su dr. Darka Richtera koji je biračkom tijelu Možemo odiozan zbog izjava o protuprirodnosti začeća u postupcima medicinski pomognute oplodnje, kao i zbog jednog šovinističkog ispada prema Srbima.
To su prvo pravdali tvrdeći da izbor svjetonazorski suprotstavljenog kadra potvrđuje da su se vodili stručnim kriterijima, no to je bilo apsurdno, pošto su programe svih kandidatkinja i kandidata prethodno proglasili poslovnom tajnom.
Kada se skandal riješio Richterovom ostavkom, nastavili su gaziti po svojoj reputaciji proglašavajući tajnim i programe i identitet novih kandidata za funkciju, pa i nakon što su od Povjerenika za pravo na pristup informacijama upozoreni da to ne čine.
Do danas gradska vlast u konspiraciji rješava problem neriješenog statusa Centra za translacijsku medicinu na Srebrnjaku, koji su predizborno isticali kao najvažniji nacionalni i gradski projekt u zdravstvu, a sada ne znaju ni javno artikulirati zašto ga ne pokreću.
Mediji su ih cijelo to vrijeme štedjeli, a onda su na Sv. Duhu pale sve brane.
Događaji koji su uslijedili neizmjerno su važni za političku prezentaciju platforme Možemo!, jer godinu prije parlamentarnih izbora najbolje govore o njihovoj kapacitiranosti da upravljaju složenim javnim sektorima i donose pametna rješenja.
To je ogroman izazov za svakoga, a posebno za jedinu nominalno lijevu platformu koja mašta o rušenju HDZ-a na nacionalnoj razini; na ceremonijalnoj razini oni su prilično jasni oko identitetskih pitanja i odnosa prema antifašizmu, no uporan trend stagnacije ili pada ionako niskog rejtinga može se objasniti jedino time da su birači prepoznali pogreške, ispraznost ili nedostatak javnih politika platforme Možemo!.
Zdravstvo je u tom kontekstu lakmus papir, ne zato što spada u složenije sektore, nego zato što je javno mišljenje o političarima jako osjetljivo na incidente u sektoru i reakcije administracije na te incidente. Zbog tradicionalno negativnog odnosa prema pravima pacijenata, u čitavoj Hrvatskoj povijesti ne postoji popularan ministar zdravstva.
To Tomašević očito ne razumije, pa je povodom ružnih vijesti koje dolaze o bolnici, na sebe preuzeo obranu ustanove od "političkih podmetanja" i unutarnjih frakcija, izjednačavanje ustanove sa standardima hrvatskog zdravstva, pa čak i na promociju svog izbora ravnateljice kroz nagradu Grada Zagreba, umjesto da se zauzme za rješavanje merituma i ispriku obiteljima pacijenata koji su umrli u bolnici i svima koji su pogođeni prizorima iz te bolnice.
U amaterskoj i destruktivnoj PR taktici gradskih službi i dužnosnika, primijene su i neke vrlo nemoralne metode, poput spina da je netko namjerno stavio leševe na pod patologije, samo da bi ih fotografirao i dostavio medijima, preko izjave da Sv. Duh po nekim parametrima nije ništa lošiji od drugih bolnica, iako takvi parametri ne postoje, pa sve do izmišljotine da je ovakva epidemija enterovirusa u bolnicama zabilježena svake godine; da ne spominjemo "blaže" ispade poput tvrdnji da se u svakoj bolnici događa da ljudi umiru, pa zašto na Sv. Duhu ne bi nalazili mrtvace po hodnicima.
Za podmetanja na patologiji nema nikakvih dokaza, zadnja ovakva epidemija viđena je prije desetak godina, a opasna je uvijek, u bolnicama ljudi umiru, ali to uključuje i medicinsku pogrešku koju treba priznati, a slučaj Čavajda nije završio sankcijama za one koji su ženu uskratili za njezina prava i svjesno je dezinformirali.
Dakle, napravilo se sve ono što bi napravio SDP ili HDZ u takvoj reputacijskoj krizi – prikrivalo se, objave su išle reaktivno, umjesto proaktivno (o zaraženoj je djeci prva trebala izvijestiti bolnica), baratalo se najprizemnijim spinovima ili netočnim informacijama i privatiziralo nagradu Grada Zagreba, dodjeljujući je potpuno pogrešnoj osobi.
Toliko o promjeni odnosa prema pogreškama u tretmanu bolesnika, respektu prema umrlima u bolnici i njihovim obiteljima i poznavanju cijelog sektora.
Što se tiče respekta prema biračima, bez anketa je nemoguće tvrditi da se Možemo! nizom faux pasova na primjeru Sv. Duha i među svojima delegitimirao kao dobra politička alternativa, ali iskustvo naglog uzdizanja, pa jednako naglog pada svih zdravstvenih ministara, govori da su se ovime upustili u veliki rizik.
Hazarderstvo u kombinaciji s neznanjem i strategijama koje frapantno slične na stranke duopola, godinu dana prije izbora ne miriši na dobro.
