Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata i upravni postupci koji se vode kako bi srodnici žrtava, kao i oni koji su ranjeni u ratnim razaranjima, ostvarili pravo na obiteljsku invalidninu, otvaraju komplicirane birokratske i pravne procedure. Novosti su u proteklih nekoliko godina pisale o brojnim odbijenim zahtjevima osoba srpske nacionalnosti koje su prvi put nakon završetka rata prepoznale zakonsku mogućnost da im bude priznat status civilnih žrtava.
Prema podacima iz Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća (SNV), odbijeno je 45 takvih zahtjeva: 20 u prvostupanjskom postupku i 16 u drugostupanjskom, odnosno nakon uložene žalbe, dok devet predmeta čeka svoj epilog na nekom od upravnih sudova.
Najčešći razlog odbijanja zahtjeva su članak 5. i članak 9. zakona. Ove odredbe služe prije svega da onemoguće pripadnike, pomagače, suradnike i one koji su na bilo koji način pomagali neprijateljsku vojsku da steknu prava propisana zakonom. Pozivajući se na to pravilo, povjerenstvo iz Ministarstva branitelja proteklih nekoliko godina stopira postupke, dijeleći žrtvama neutemeljene etikete suradnika i pomagača neprijatelja.
Više puta smo izvještavali o rješenjima bez obrazloženja zašto je žrtva proglašena neprijateljem. Nisu predočene činjenice i dokazi na kojima je takva tvrdnja utemeljena. Navedene optužbe iz negativnih rješenja značile bi ozbiljna kaznena djela, ali sve osobe koje su odbijene prethodno su dostavile potvrde da nisu osuđivane ni za kakva kaznena djela, a kamoli ona protiv RH te da se protiv njih ne vodi kazneni postupak.
Postupak određivanja "pomagača" i "suradnika" neprijateljske vojske duboko je netransparentan i diskriminatoran, zbog čega je Pravni odjel SNV-a, u suradnji s Odvjetničkim uredom Slađane Čanković, pokrenuo postupak ispitivanja zakonitosti pred Ustavnim sudom. Tom zahtjevu zasad se pridružilo sedam podnositelja zahtjeva koji su odbijeni po članku 5.
Određeni broj zahtjeva odbijen je i zbog nepostojanja medicinske dokumentacije ili informacija u bazama nadležnih državnih tijela, na primjer MUP-a. Podnositelji zahtjeva nailaze i na prepreku u vidu članka 9. zakona kojim je propisano što spada u opseg stradanja u Domovinskom ratu. Prema dosadašnjoj praksi resornog ministarstva, stradanje civila u izbjegličkoj koloni tijekom VRO "Oluja" na teritoriju BiH, ne smatra se stradanjem u ratu jer se, kako je objašnjeno, događaj zbio izvan Hrvatske.
Valja ponoviti paradoks: hrvatskim državljanima, civilima srpske nacionalnosti, ne priznaju se prava zbog stradanja na teritoriju BiH, dok se s druge strane vojnicima HVO-a kontinuirano povećavaju materijalna prava iako su ratovali na području te susjedne zemlje.
Zakon o civilnim žrtvama je usvojen kako bi svim žrtvama bilo priznato stradanje, ali je manji broj zahtjeva koji su pozitivno okončani. U Pravnom odjelu SNV-a zabilježeno je tek 15 usvojenih zahtjeva. Jedan od njih podnijela je i Jelena Trpković, poznata jugoslavenska slikarica i udovica književnika Milana Milišića, poginulog od eksplozije granate sa srpsko-crnogorskih položaja. Zbog tragičnog stradanja svog 50-godišnjeg supruga, 5. oktobra 1991. u Dubrovniku, Trpković je prije nešto više od godinu dana prikupila dokumentaciju, tražeći da joj bude priznat status člana obitelji civilne osobe poginule u ratu i pravo na obiteljsku invalidninu.
Kako govori u izjavi za Novosti, pravnici iz SNV-a su joj pomogli da kompletira svoju dokumentaciju i napominje da ne zna da li bi uspjela u tome da nije bilo njihovog truda. Trpković očekuje isplatu obiteljske invalidnine u drugoj polovici maja, uključujući i naknade za proteklih godinu dana, koliko je čekala na usvajanje zahtjeva. Ona, kako kaže, ranije nije uspjela dobiti nikakvu pomoć i novčanu naknadu zbog gubitka supruga. Jedinu pomoć je tražila još za vrijeme rata od Hrvatskog PEN-a.
- Tada je na čelu PEN-a bio Slobodan Prosperov Novak, naš prijatelj. On mi je rekao da nemaju tu opciju i da se tu ništa ne može napraviti. Znalo se da PEN postoji i da je osnovan da bi pomagao porodicama stradalih književnika. To je bio kraj jednog prijateljstva. U Dubrovniku su mi takođe rekli da nemam pravo ni na šta, da ne spadam ni u jednu kategoriju. Ja sam imala 39 godina kada je Milan poginuo. Tamo sam živela uz pomoć Crvenog križa. Bilo je nemoguće bilo šta promeniti. Sećam se da sam spremala jednu izložbu. Lokalni prijatelji su mi ponudili prostor u jednom kafiću, ali dobili smo pretnje, najave o podmetanju bombe. To je bila zadnja kap i odlučila sam da se iselim iz Hrvatske - kazala je Trpković koja je 1999. otišla u Srbiju gdje i danas živi.
Njen pokojni suprug Milan Milišić bio je poznati pjesnik, književnik, prevoditelj, novinar i dramaturg. O njegovom stradanju u obiteljskom stanu, svake godine na dan pogibije, izvještavaju lokalni mediji, a 2021. godine, u ulici u kojoj je stanovao, postavljena je spomen-ploča. Trpković aktivno radi na Milišićevoj ostavštini i objavljivanju njegove poezije, eseja, putopisa, dramskih djela i romana. Ona je zahvalna što je dobila priliku da ostvari svoje pravo, iako je svjesna da je ovaj zakon donesen s velikim zakašnjenjem.
- Za neke ljude je sigurno prekasno. Ja sam se ipak zaposlila u Srbiji, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu kao redovni profesor. Ali mnogi ljudi su bili bez ikakve pomoći, bez krova nad glavom i posla. Srbija nije marila za izbeglice, a Hrvatska je trljala ruke što su otišli. To je bilo tužno i ružno, ne ponovilo se - izjavila je Jelena Trpković.
Iz Pravnog odjela SNV-a objašnjavaju da je izrazito problematično i vrijeme trajanja postupaka. Većina od 18 aktivnih postupaka traje preko dvije godine. Pravnici ističu da je pozitivno rješavanje predmeta civilnih žrtava rata iznimno važno za one koji će zbog gubitka bližnjih zauvijek osjećati ratne posljedice.
Osim što se popravlja materijalni položaj oštećenih pojedinaca, pozitivna rješenja važna su i za cijele zajednice pogođene stradanjem. Svako pozitivno rješenje doprinosi zaustavljanju institucionalnog ignoriranja ili čak negiranja stradanja drugoga što je, nažalost, čest slučaj i 30 godina nakon rata, govore pravni savjetnici.
