Pred zagrebačkim Upravnim sudom uskoro će se naći još jedna tužba protiv Ministarstva hrvatskih branitelja. Aleksandar Vukičević (49) iz banijskog sela Strmen pokušao je ostvariti zakonsko pravo na invalidninu zbog ranjavanja u koloni izbjeglica u avgustu 1995. No kod odlučivanja o njegovom zahtjevu, Resorno ministarstvo je izrazilo ustaljeno mišljenje bez utemeljenja da je Vukičević bio suradnik ili pomagač neprijateljske vojske. Unatoč svim dokazima te obilnoj medicinskoj i drugoj dokumentaciji, preživjeli, tada 19-godišnji student, nije dobio ono što mu po Zakonu o civilnim žrtvama rata pripada.

Slučaj je dobro poznat hrvatskim sudovima. Kod ulaska u šumu Zelenik, nedaleko od Crkvenog Boka, civile je u sporoj koloni tog 4. augusta zasula rafalna paljba. Pri ovom napadu Vukičević je ranjen, kao i njegovi susjedi Zoran Danilović i Radojka Kukavica. Teške povrede je zadobila i Nevenka Dobrić, dok su njen 12-godišnji sin Siniša i 65-godišnji svekar Petar smrtno stradali. Na njih je, prema svim svjedočanstvima preživjelih, pucala Hrvatska vojska.

Nezakoniti upravni postupak u kojem se netransparentno i proizvoljno odbijaju zahtjevi civilnih žrtava rata, mahom srpske nacionalnosti, već je naišao na osudu Upravnog suda, i to baš u slučaju Nevenke Dobrić. Vukičević se u tužbi pozvao upravo na tu nedavnu presudu prema kojoj je na štetu Dobrić povrijeđen Zakon o upravnom postupku. Ona i pokojni maloljetni sin su također bili etiketirani kao pomagači neprijateljske vojske.

Kako je moguće, pita Vukičević, da se protiv njega ne vodi kazneni postupak i da nije ranije osuđivan za kaznena djela iz članka 5., što mu ministarstvo i priznaje u obrazloženju rješenja, a da je ipak označen kao neprijatelj, pomagač i suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija?

Za Novosti je detaljno opisao okolnosti svog stradanja kada je zadobio trajnu invalidnost i vječnu ratnu traumu. U pucnjavi na auto ostao je bez prsta na lijevoj ruci i doživio je frakturu lubanje. Hrvatska vojska je, priča, bila na desnoj strani ceste, a on s lijeve, 50 metara niže.

- Odlučio sam da idem do njih. Savjest mi je bila čista, nikome ništa nisam napravio, povređen sam, otpao mi je prst, krvarili su mi ruka i glava. Shvatio sam da se ne mogu vratiti u rikverc, da trčim do šume nema smisla. Mislim se, još će me neko na toj čistini ubiti. Izvirio sam iz auta, javio se i predao. Kad sam izišao iz auta vidio sam Nevenku, prikolicu preko nje, njenog mrtvog sina i svekra. Do tog momenta sam mislio da mi se dogodila najgora stvar, ali kad sam vidio taj prizor, shvatio sam da sam imao sreće što sam preživio. Došao sam do zapovjednika 17. pukovnije Sunja. Rekao sam im – ko je pucao na mene nek' me sad lijepo sanira i zbrine. Traži mi dokumente, ja vadim novčanik i neki vojnik mi uzima novce. Sve su mi uzeli, kao da sam niko i ništa. Zarobili su me i dali prvu pomoć. Pregazio sam dva puta rijeku Sunju kao zarobljenik s tim povredama, ali bio sam mlad i jak - prisjeća se Vukičević. Informacije koje je podijelio s nama izrekao je više puta u izjavama na sudovima kada je tužio Hrvatsku i tražio naknadu štete. Ništa nije dosuđeno u njegovu korist.

Auto koji je 1995. izrešetan u izbjegličkoj koloni

S mjesta zločina je bio odveden u Kliniku za traumatologiju Zagreb gdje je proveo četiri dana. Nakon toga je poslan u prihvatni centar u Ivanić-Gradu. Tamo ga je policija ispitivala. Nisu znali okolnosti njegovog ranjavanja, mislili su da je stradao u nekom okršaju, da je on možda nekog napao. Bilo im je sumnjivo, kaže, što je netko iz Beograda dolazio na Baniju. Vukičević je od 1992. imao status izbjeglice u Srbiji. Završio je zadnja dva razreda srednje škole u Beogradu, a potom upisao prvu godinu fakulteta. Svako ljeto ratnih godina provodio bi u Strmenu kod majčinih roditelja.

- Policiji sam rekao da želim ostati u Hrvatskoj, da u Srbiji nemam ništa, ni kuću ni zemlju. Vratio sam se na Baniju i izvadio hrvatsku putovnicu. Dobio sam poziv za Hrvatsku vojsku već 1996. i javio se za regrutaciju. Na ljekarskim pregledima su utvrdili da sam nesposoban za vojnu službu. Zanimljivo je da su me sada odbili po članku 5., stavljajući mi na teret neistinu da sam pomagač neprijateljske vojske, a godinu dana poslije završetka rata su me pozvali u HV. Ja sam ostao u Hrvatskoj, sve obaveze sam ispunio, ali tražim i svoja prava. Ovo priznanje je važno za mene. Neka je ta invalidnina jedan euro, ali da ja znam da je to priznanje da se moje ranjavanje desilo. Stvar je principa - poručuje Vukičević.

Zoran Danilović, koji je ranjen u istom napadu, isprva je odbijen u Upravnom odjelu za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije. Kao razlog bilo je navedeno nepostojanje medicinske dokumentacije iz Hrvatske. Njegova žalba je još prošle godine usvojena u Ministarstvu branitelja jer je "na osnovu uvida u predmet utvrđeno da je prvostupanjsko rješenje donijeto na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nedostatka dokaza". No tek je nedavno, sredinom oktobra, dobio poziv za procjenu invalidnosti. Kako nam je kazao, procedura je trajala svega nekoliko minuta. Rečeno mu je da će rješenje dobiti za dva ili tri mjeseca.

- Da li je to sve, da li ću dobiti invalidninu i koliku, ja ne znam. Ranjen sam u glavu. To sad možda zvuči bezazleno, ali ja sam tad bio dijete od nepunih 15 godina. Šta sam sve prošao. Moja tetka Radojka je odbijena po članku 5. kao Aleksandar i Nevenka - govori Danilović. U februaru 2023. za Novosti je ispričao što se dogodilo u koloni izbjeglica koja se kretala prema Hrvatskoj Kostajnici.

- U prvom navratu mi nije bilo jasno što se dešava, auto se raspadalo, a meni je krv tekla sa potiljka. I danas mogu napipati ranu. Sreća u nesreći što su oni bili s moje desne strane, tj. tetkine. Njoj je odsjeklo prst. Metak joj je prošao i kroz nos, usta i lijevu dojku. Moja rana je bila površinska pa sam uspio iskočiti u živicu i pobjeći u šumu. Skinuo sam majicu sa sebe i nekako zaustavio krvarenje. I tetka je nekako uspjela iskočiti iz auta. Zvala me, ali se nisam htio javiti jer nisam znao tko je. Vojsku nisam vidio jer su vojnici bili negdje sakriveni, ali sam ih čuo kako galame, pitaju od koga bježimo, psuju nas - kazao je.

Nakon nekog vremena je ustao i otišao dalje u šumu jer je znao da ima oko šest kilometara do drugog auta. U takvom stanju je uspio pokupiti majku i babu i odvesti ih do Bosanske Kostajnice. Tamo, međutim, nije bilo bolnice pa su Zorana htjeli vratiti u Hrvatsku. Pregled je naposljetku obavio u Banjoj Luci, gdje mu je izdano otpusno pismo koje je priložio svom zahtjevu za priznavanje statusa civilnog invalida iz Domovinskog rata.

- U rješenju piše da sam odbijen zbog toga što u evidenciji Policijske postaje Sunja nisam evidentiran kao žrtva kaznenog djela i zato što nisam priložio medicinsku dokumentaciju izdanu od nadležnog tijela Republike Hrvatske. Pa kako da je imam kada sam utekao da spasim živu glavu - rekao je Zoran Danilović.