Iako su već godinama na snazi zakoni o civilnim žrtvama rata – Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata tri, a Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu devet godina, Documenta upozorava na (ne)kvalitetu njihovog provođenja. Pokrenula je inicijativu za poboljšanje tih zakona i traži da u tome sudjeluju i civilne udruge. Iz Documente najprije ukazuju na nedostatak informiranja i restriktivnu primjenu Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja.
- Neke žrtve koje su se s povjerenjem obratile nadležnim tijelima, došle su u situaciju da moraju pokretati sudske postupke ili se obraćati Ustavnom sudu, što sigurno nije bio smisao i svrha zakona - ističu iz Documente.
Također, neki podnosioci više od dvije godine nakon podnošenja zahtjeva još nisu zaprimili rješenja, što kod izaziva ogorčenost jer se njihov status ni nakon više od 30 godina ne rješava unatoč usvojenom zakonu.
Velik je problem s prikupljanjem dodatnih svjedočanstava o zatočenjima jer često dolazi do nemogućnosti pronalaska svjedoka. Tako im se uskraćuje mogućnost stjecanja statusa, jer mnogi svjedoci događaja više nisu živi ili je do njih nemoguće doći.
- Dosadašnja praksa pokazala je da Ministarstvo hrvatskih branitelja koje je nadležno za donošenje rješenja, ne prihvaća medicinsku dokumentaciju nadležnih institucija susjednih ili drugih zemalja, u kojima su civilne žrtve rata boravile od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Zbog toga veliki broj podnositelja ne može ostvariti Zakonom garantirana prava. To se posebice očituje u velikom broju civilnih žrtava iz vojno-redarstvene akcije Oluja i drugih vojnih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva - poručuju iz Documente.
Ističu i da Zakon o civilnim stradalnicima isključuje djecu stariju od 26 godina čiji su roditelji stradali između 17. kolovoza 1990. i 30. lipnja 1996., čime im se onemogućava ostvarivanje prava. Time je počinjena velika nepravda prema djeci koja su u ratu ostala bez roditelja.
Naročito je sporno da se civilnim žrtvama zbjegova nakon Oluje ne priznaje status jer po arbitrarnom članku 5. to pravo ne mogu ostvariti: ''pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih obitelji temeljem njihova stradavanja.'' Bez ikakvih dokaza ili službene dokumentacije, mehaničkim obrazloženjem, civilne žrtve iz Oluje kategorizira se kao pomagače ili pripadnike agresorskih snaga.
Prozvano Ministarstvo u odgovoru na te primjedbe ističe da "svake godine uoči Oluje u javnosti osvane nekakvo priopćenje ili medijska objava kojom se pokušava narušiti dostojanstvena proslava našeg nacionalnog blagdana". Iz Ministarstva tvrde da je dosad primljeno 1.045 zahtjeva, od kojih je dano mišljenje za 958, dok su županijski uredi u kojima se podnose zahtjevi i donose rješenja, riješili 787 zahtjeva. Jednako tako, ponavljaju mantru o agresorima, njihovim pomagačima i ističu da je taj zakon, kao i drugi zakoni u njihovoj nadležnosti, donesen u partnerstvu sa Zajednicom udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Hrvatske, ali kako je očito, ni s kim drugim.
Inicijativu Documente nazvali su "neutemeljenom i tendencioznom" jer, kako su naveli, iz te nevladine organizacije "pokušavaju imputirati da se spomenuti zakoni ne provode kako bi trebalo, točnije sukladno njihovim očekivanjima".
