Cestovni prilazi Donjem Lapcu dobro su utvrđeni. Onaj pod vrhom Plješivice, iz smjera Korenice, valjda i ponajviše. Na policijskoj kontrolnoj točki zaustavlja se svako vozilo, legitimiraju svi putnici. Dok ne dokaže suprotno, nitko nije izuzet od sumnje da krijumčari izbjeglice. Za svaki slučaj kontroliraju se prolasci u oba smjera. Sami policajci to ne objašnjavaju ako ih se baš direktno ne upita, pa i onda jedva. Tek na povratku iskazuju nešto razgovorljivosti.
- Aa, vi ste jučer prošli ovuda - dobacuje jedan od čuvara prevoja. - Vidio sam vas - pokazuje ka Lapcu - i sinoć u fast foodu.
Na pitanje o izbjeglicama sliježe ramenima. Bude ih još uvijek i 150 dnevno, ali ovdje više ne toliko. Težište se rute pomaknulo sjeverno, bliže Cetingradu. Donji Lapac uglavnom zaobilaze u posljednje vrijeme. U međuvremenu ćemo malo bolje shvatiti da ga nipošto ne izbjegavaju samo oni.
Toga nema nigdje osim tamo, da ti policajac kaže da te zna otkako si jučer prošao onuda, primijetit će kasnije jedan drug. Ali to će biti završni utisak. Dotad imamo utvrditi dosta gradiva. Pri dolasku, na spustu preko Dnopolja, tek se otvara perspektiva na ličko Pounje. Sandro, naš fotograf, već osmatra mogućnosti panoramskog snimanja. Niz osojnu stranu Plješivice spuštaju se popodnevne duge sjene. Gradić raštrkan pod njom bijeli se prema Bihaću i Srbu, dolina uokolo načičkana je žutim valjkastim balama prvog ljetnog otkosa.
Centar mjesta inače je formiran oko središnje prometnice u obliku slova L, čitano s planine. Točnije, sav je u njegovu koljenu. Tu su škola, pijaca, općina, policija, šumarija, crkva, oba dućana, većina kafića. Iliti dva od tri, da ne bude zabune. I jedna telefonska govornica bez telefona.
Stari hotel u kraju bez turizma (Foto: Sandro Lendler)
Glavninu pažnje svejedno privlači nekoliko golemih panjeva uz cestu, iskrčenih s korijenjem. Rez je svjež, nisu dugo tu, ali takvih prizora ima odnedavno širom Hrvatske. Ispostavit će se da to nema veze s orkanskim nevremenom koje je protutnjalo zemljom. Cesta je bagerima opkopana s obje strane, gradi se kružni tok, koljeno dobiva novu patelu. Po ulazima ruševnog austrijskog hotela na uglu zakovane su daske. Sandro je otišao nakratko u Srb na svečanost, došli smo baš o Danu ustanka.
Bazam tako dalje sam Plitvičkom ulicom. Na jednoj kući nazire se davno nafarban grafit NE PALI. Na drugoj stoji ploča "Ulica M. Krleže", onda ponovno dolazi natpis "Plitvička". Izmjenjuju se u nizu, brzo iscrpljuju svako čuđenje. Većina je kuća prazna, zapuštenih dvorišta. Pokraj onih drugih odložene su gomile nacijepane bukve, jasena, hrasta. Rijetki namjernici u prolazu nazivaju dobardan, ruku dižu na pozdrav. Zatim se opet čuju samo ptice, neka pila zvrnda u daljini.
- Ta stabla nisu smetala nikome još od Napoleona - objašnjava panjeve u centru Petar Raičević.
Dušan Đukić radi u programu "Od vrata do vrata". Pet dana tjedno po bolnicama i ambulantama u Gospiću i Zadru razvozi penzionere slabijeg imovnog stanja. U praksi je riječ o približno 180 korisnika. Među njima je i nekolicina Hrvata
Pozvao nas je da sjednemo u njegovu dvorištu, iznio vino i šljivovicu, vlastitu. Na vratima potkovica i klipovi kukuruza. Ogorčen je zbog sječe drvoreda.
- To su budale, njima je samo do obrtanja novca, a pustoš ostavljaju iza sebe. Političari u Hrvatskoj ne vole državu, kao ni ovo lokalno. A naš narod je povodljiv - kaže.
- Koji narod? - pitamo. U pravilu, narod se dijeli na barem dva.
- Popišam se i na Srbe i na Hrvate - uzvraća Petar.
Kuc-kuc, srk-srk, ovjereno. Domaćin nastavlja kritizirati mjesnu vlast. Apeliram da ublaži, ipak mi je šef na čelu te stranke, nije zgodno. Odmahuje rukom, nimalo impresioniran. Govori o poticajima za podobne, o nekretninama koje su za taj novac kupovane i u Zagrebu i u Beogradu. Čekam da mu se neće iznova pripišati, ali uto prelazi na ličnu situaciju.
Petar je bio građevinac, a sad razmišlja o uzgoju kokoši nesilica. Supruga mu upravo odrađuje zadnju sezonu na moru, pa će i sama u penziju. Ona je odavde, on iz Šamca, bosanski Posavac. Skrasili su se '97. u Lapcu. Dobro im je, dižemo se iz sjene visoke kruške, vodi me po bašti. Tikvice i kupus, grah i krastavci, paradajz i paprika. I hajdučka trava sa strane, ona što vida rane koje ni rakija ne može.
U dvorište navraća Ada, susjeda mu, sociologinja iz Splita. S obitelji je kupila kuću preko puta, često su tu. Pita jesam li sreo Trubu. Umjesto pojašnjenja, donijet će Ada Reić iz kuće nešto slično trubi, ili vuvuzeli dugačkoj svega pedalj. Lijepo je, konusnog oblika, od jasenove kore umotane spiralno. Nema mi fotografa da snimi trubu, ali nema ni Trube koji je načinio tu sviralu, da zatrubi. Svaki dan izradi jednu, prošeta ulicama i oglasi novi primjerak svog instrumenta.
- Možda ga sretneš na povratku, ono, poseban je lik - nada se Ada.
- Neće - uvjeren je Petar - ne vrijedi jasenu kora više za to, moglo je samo prvi dio ljeta dok je bila mekša.
Tijana Ljiljak s majkom Valentinom (Foto: Sandro Lendler)
U središtu mjesta su već utihnuli bageri, radnici čuče ispred trgovine, iznad nje dominira balkon s tablom ETNOGRAFSKI MUZEJ. Po strani je parkirano nekoliko automobila. Većinom su gospićkih registracija, jedna zadarska, nekoliko vojvođanskih: Inđija, Bačka Palanka, Sombor. Mnogo je Ličana izbjeglo '95. baš u taj kraj. Oni koji su se vratili, nisu više imali gdje raditi. Privreda je zgasnula brže nego ratna paljevina. Konfekcija, pilana, Likatrans, novi hotel, sve.
Pojavio se naknadno poduzetnik Željko Ratković, zakratko preuzeo neke ostatke bivše ekonomske osnove Donjeg Lapca. Ovdje ljudi kažu da je ubrzo samo nestao, a s njim navodno i krediti što ih je dobio na ime uništenih pogona. Nakon toga grad pada u još dublju socijalnu rupu. Danas je MUP najveći poslodavac, vjerojatno na krilima Frontexa i europskounijskog progona izbjeglica. Država i njezine civilne službe u Lapcu postoje samo uvjetno. Manje je prisutna zbog njegovih građana, prije zbog onih kojima ne želi dodijeliti taj status.
Nismo imali asfalt do potkraj sedamdesetih, a u narednoj deceniji sve krenulo. Hotel sam novi otvorio, školovali posebno ljude za njega. Pa sam doveo tamo svjetske šahiste. I došli nam Spaski, Larsen, Hort, Bjelica – priča Dragan Dražić kojeg smo omeli u šahovskoj partiji
Usred svega toga, kolega i ja susrećemo se slučajno usred jedinoga tamošnjeg start-upa. Sitimo se odličnim roštiljem lokala "City". Otvoren je prije ravno dva mjeseca, a nema konkurenciju. Ne po svom gastronomskom žanru, nego općenito – u Donjem Lapcu ne postoji drugi restoran ni fast food. To ne znači da će "City" sigurno uspjeti, ali zasad je fino posjećen. Njegova vlasnica Tijana Ljiljak inače radi dva posla. Drugi joj je udaljen gotovo 90 kilometara, zimi i duže od sat i pol vožnje.
- Ne, to mi je prvi. Medicinska sestra, to je moje zanimanje i prava ljubav. Odjel pedijatrije u gospićkoj bolnici. Ovo je bio više kao izazov, da nešto pokušam i uspijem u Lapcu, jer nema ničega. Nitko nije vjerovao u to - izgovara u dahu, zatim prepričava svoje školovanje u Zagrebu i odluku da se ipak vrati, što većina mladih odavde ipak ne poduzima.
- Mladih nema - odsječno poentira na upit o mladima u Lapcu.
Iz njezina razreda u osnovnoj školi, u Donjem Lapcu žive samo ona i jedan drugar, poljoprivrednik. Čudno bi i bilo da je ikako drukčije, s obzirom na to da sad tu nema nijedne srednje škole. Još čudnije bi bilo da je ima, u gradu s malo više od tisuću stalnih žitelja, računajući najbliža sela. I bez radnih mjesta. Do rata je samo zaposlenih u Lapcu bilo preko četiri tisuće.
- Ovdje su svi ili poljoprivrednici ili policajci - kaže Tijana.
Dok razgovaramo, poslužuje nas njezina majka Valentina. Ona je jedina vjerovala u nju, saznajemo.
Kasnije navečer sjedim u kafiću "Bluee" s Dušanom Đukićem koji radi u programu "Od vrata do vrata" Srpskog narodnog vijeća. Pet dana tjedno po bolnicama i ambulantama u Gospiću i Zadru razvozi penzionere slabijeg imovnog stanja. Ovdje se dakle kvalificiraju teoretski svi iznad 65 godina starosti. U praksi je riječ o približno 180 korisnika. Među njima je i nekolicina Hrvata, nemaju ni oni izbora. Manjina su ovdje, a država se izmaknula. Ima ih možda oko 20 posto, mahom su iz Bosne i Hercegovine, pobjegli i oni od rata.
- Jel' mater spremna? - pita Dušan nekog momka koji nailazi pored nas, rukuju se.
- Nemoj da zaspe dok imamo krenuti - daje mu zadnje upute.
Dragan Dražić (lijevo) više ne igra šah sa Spaskim (Foto: Sandro Lendler)
Smiju se, ali posrijedi je ozbiljan servis. Ne vozi ih onamo isključivo liječnicima, nego i po dokumente, u banku, kupnju.
- Ili većina njih ne bi imala ama nikakvo rješenje - nastavlja tumačiti stanje - ne bi ih imao tko prebaciti. Nemamo ni autobusnu liniju.
On ih tako sam zorom skuplja i vozi.
- Za 'lada da su kući - zaključuje - to je najbolje.
Priča mi Dušan kako je to izgledalo poslije rata. Pričam ja njemu da sam prvi put u Donjem Lapcu bio drugi dan nakon ulaska Hrvatske vojske. Novinarski početnik u gradu bez ljudi, ne računajući rezervni sastav MUP-a u školskoj zgradi. Po zidovima su još bile slikarije đaka koji su najureni iz svojih klupa. Iz mjesta se dizalo više kovitlaca dima, samo je ispred pravoslavne crkve dežurala straža. Valjalo je svijetu pokazati europejsku civiliziranost.
Pamtim i da se za to vrijeme Savka, majka mog druga Borisa Rašete, skrivala negdje u šumi kod Lapca. Godinama kasnije spavao sam jednom kod njih pa mi je opisala taj svoj jad, u najkraćim potezima. Imala je sreće da je nekoliko dana potom naišla na par dobronamjernijih vojnika, vratila se doma i ostala tamo bez većih problema s novom vlašću. Umrla je nedavno.
Nikud Jovan Vujin nije išao poslije rata. Nije učinio nažao ništa bilo kome, veli, pa što da ide. Priznaje da je riskirao, shvatio je kad su ubijeni izvjesni mještani koji su rezonirali slično. Poslije su ga policajci malo gnjavili, ispitivali. "Dobro je ispalo, samo nek' nisu tukli"
Neki drugi njezini sugrađani, koji su također ostali, nisu bili tako sretni. Opisujem nadalje Dušanu što sam vidio i čuo netom li je on napustio zavičaj. Ali gdje je završio nakon toga?
- Navrh tribine sportskog centra "Boro i Ramiz" u Prištini - odvraća bez razmišljanja. - Nisam se zaustavio do tamo.
- Kad smo prešli u Srbiju, zavareni su bili apsolutno svi izlazi na autoputu. Nije se imalo gdje stati.
Poslije nekog vremena skrasio se u Baošićima, u Boki kotorskoj, dok se nije vratio. Prihvatio se uzgoja koza, držao ih 70-80 za otkup mlijeka. Prikupljale su ga manje mljekare i sirane iz Like i Dalmacije. Onda su i one upale u probleme, ili su poneke među njima željele oboriti cijenu mlijeka. Svih pet-šest uzgajivača koza u Donjem Lapcu i okolici moralo je odustati od posla.
Dušan je zadržao petnaestak grla, ali to nije intenzivna aktivnost. Povrh svega, u pitanju je glavna poljoprivredna djelatnost u ovom brdsko-planinskom kraju. A ni goveda se više ne uzgajaju primarno za mužnju, pa je lokalni agrar drastično obezvrijeđen. Turizam nije nadomjestio poljoprivredu kao u drugim dijelovima Like. O, nipošto nije! Na vodećim internetskim adresama za turistički smještaj nema više od dvoje-troje ovdašnjih iznajmljivača apartmana i vila.
Uz tolike divote, Plješivicu i Unu, ipak Lapac ostaje u trećem redu od mora, zanemaren. Neki bi rekli da je to i sreća, jer ga turistički skakavci nisu preplavili i sažvakali poput susjedne Korenice i Plitvica. One su jednostavno preblizu frekventnijim saobraćajnicama.
S prozora lapačkog pansiona "Ličke noći" u kojem smo odsjeli rasteže se pogled na jug. Valjci od sijena tvore pravilan uzorak širom polja. Zlatna pucad na zelenom tkanju ljeta. Navečer, jarko D svijetložutog mjeseca naginje se preko Ozeblina. Tišina, sve dok se ne zaboravi na nju. Omamljeno uho sa zadrškom registrira nedaleki lavež psa, tek za njim otegnuti krik čaglja u pozadini.
Jovan Vujin: Prije je svaka kuća imala stoku, muzla (Foto: Sandro Lendler)
U hipu se razjaukao omanji čopor te divlje pseće rodbine u blizini kuća. Simultano, pola je čuvarskog kadra Donjeg Lapca udarilo u mahnito arlaukanje, ne bi tako ni da su kere Jakobsfelda. I na špici krešenda, iznenađenje. Zamukoše svi u istom trenu, do jednog, niti eho nisu ostavili. Rezultat neriješen, oba sastava zadovoljna podjelom bodova.
Ujutro, kratki razgovor s bračnim parom koji vodi pansion. Milena Vukosavljević i Tomas Jorgos živjeli su do preuzimanja ove kuće u Beogradu, Železnik. Ona je radila u Zemunu kao menadžerica u jednoj firmi za trgovinu obućom, a on se držao neposredne proizvodnje. Imao je obućarsku radnju u Železniku. Kad su im porasli sinovi, trojica njih, odlučili su da poduzmu bijeg iz velikog grada. Neki su porodični tragovi presudili o novom prebivalištu. Milena je inače rođena Splićanka, živjela je tamo sve do punoljetstva, a u Lici nikad.
- Kad sam došla gore tako iz Dalmacije - prisjeća se ona - sve mi je bilo strano, čudno. Jeste, decu smo dobili, lepo živeli, ali nije to bilo to. Sad je lakše, mirniji smo ovde. Samo da bude uspešno ovo naše eksperimentisanje s turizmom.
- Dom ti je gde okačiš kaput. A ovde ima svega, ne bi verovao. Ubraćeš pečurke ako si gladan - opušten je Tomas.
Zatim prelazimo u "Bluee", upadamo posred žagora seljaka koji ovdje prebiru novice. U ponudi su ljetina, skupoća, popravci, repromaterijal, lopovluk, janjci, cement, gnoj, sport. Kako uđe koji novi, odjekuju titule: "Legendo, jabuko, majstore, zemljačino!" Kroz velika okna s drvenim okvirima vidi se hrpa jasenovih trupaca na drugoj strani ulice. Koliko truba.
Ubrzo navraćamo pred kuću Jovana Vujina, na južnom ulazu u Donji Lapac, tik do račvanja glavne ceste i obilaznice za Bihać. Nakon kave i rakije, vodi nas u polje da pogledamo njegova goveda i ovce.
- Sad ih držimo samo za tov. A prije je svaka kuća imala stoku, muzla. U mene još žena radi malo sira, koliko za nas. Sve je drugo propalo. Naviklo se na poticaje, ali to vam je sama zloupotreba. Načelnik se obogatio na njima, a u mene 140 eura penzije - zaokružuje poantu Jovan.
Nikud on nije odavde išao poslije rata. Nije učinio nažao ništa bilo kome, veli, pa što da ide. Priznaje da je riskirao, shvatio je kad su ubijeni izvjesni mještani koji su rezonirali slično. Poslije su ga policajci malo gnjavili, ispitivali.
- Dobro je ispalo - primjećuje - samo nek' nisu tukli.
Na braniku Europske unije – uhvaćeni migranti (Foto: Sandro Lendler)
Krave nas dotle podozrivo fiksiraju, zaklanjaju telad svojim zamašnim sapima. Žica električnog pastira ne ulijeva im dovoljno pouzdanja. U veterinarskoj stanici koju vodi porodica Vlaisavljević saznajemo da nisu vukovi ni medvjedi glavna briga stočarska. Državne potpore danas ciljaju i mliječne pasmine, osim što je plasman iz Donjeg Lapca sve teži, a nema ni cjepiva za ovčje crijevne bolesti. Odnosno, ima za velike pare, ili sa šopingom u Bihaću. I cijena zmijskog protuotrova je uvišestručena otkad je dotučen zagrebački Imunološki zavod. Najprije će ovci tako doći glave zmija, ne čovjek ni vuk.
Konačno, netom prije odlaska, u kafiću "Central" nailazimo na Dragana Dražića, nekadašnjeg viđenog lapačkog funkcionera. I partijskog i privrednog. Omeli ga u šahovskoj partiji, ali kaže da ne smeta. Čas potom, spominje se kako su razvijali ovaj grad:
- Nismo imali asfalt do potkraj sedamdesetih, a u narednoj deceniji sve krenulo. Imali smo u vidu i turizam, ali lagano. Hotel sam novi otvorio, školovali posebno ljude za njega. Pa sam doveo tamo svjetske šahiste – volim ja taj šah, igrao ga pomalo. I došli nam Spaski, Larsen, Hort, Bjelica. A sad sam i ja korisnik programa "Od vrata do vrata", šta ćete. Penzija mi nije najmanja, ima njih koji dosta slabije primaju, ali nema ni mene tko da vozi - opravdava se.
Priča tako starina Dragan, drhti mu brada, ispričava se, mi se ispričavamo, svega je previše, a ni u šta da se odvadi. Posrćemo u viškovima programa "Od rata do rata". Ostavljamo ga s mirom, da još jednom prođemo kraj izvaljenih panjeva na polasku iz Lapca. Tko je ono bio nabacio da nisu to platane, nego lipe i kesteni, naizmjenično? Po simbolici združivanja slavenskog i romanskog elementa iza više stoljeća turske vlasti. I da su tako u prošlo doba učili ovdje u školi.
Svu preostalu korisnu simboliku dade se danas pokupiti već u komšiluku. Ako je Lapac upropaštena kaubojska ispostava, u Korenici luduju za Indijancima i Winnetouom. Nije u pitanju nikakvo političko favoriziranje mimo ekonomskog.
Legendarni poglavica Karla Maya je za pola Like isto što i "Game of Thrones" za Dubrovnik. Posvuda kampovi s plastičnim vigvamima i tipijima, putokazi s karakterističnim vestern-fontom. Netko u blizini drži konje za jahanje i fotografiranje. A onda smo se suočili sa širom hrvatskom i kontinentalnom stvarnošću. To je ono kad se naiđe na nešto što prozovemo nadrealnim.
Između svih tih Indijanaca na reklamnim panoima – čitave grupe živih izbjeglica. Svjesni da su se dokopali osvjetljenije scene, kao da gube snagu za eventualno daljnje probijanje bespućem. Očito se nadaju da odavde neće biti podvrgnuti sili, pushbacku.
Uz jedan policijski auto uočavamo dvojicu takvih, zaustavljamo se da pitamo specijalce, Omege iz Bjelovara, što se zbiva. Pakistanci su, navodno. Zanimamo se oko procedure, jesu li tražili azil. Ne možemo im više pomoći. Ako naknadno zatražimo službene podatke o sudbini dvojice koje smo vidjeli, nećemo ih dobiti. Ne treba se zavaravati. Nismo ni Donjem Lapcu pomogli u njegovu unutarnjem izbjeglištvu. Samo se malo zadržali s ljudima, gledajući da im još i ne pristavimo na muku.
Ovo je zadnji od četiri teksta temata Priče o četiri grada. Prvu priču pročitajte na ovom linku.
Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte još slika u galeriji.
