Rijekom klize patkice i veslači u kajacima, pokoja obitelj gaca muljavom uzobalnom vodom prema hladnoj, više smaragdnoj sredini vodotoka, iscjepkanoj šumovitim adama i adicama. Gusto su pošumljena i brdašca Djed i Čukur ispod kojih se smjestio gradić, dijelom duguljasto razvučen u smjeru istok – zapad uzduž sjeverne, blago vijugave obale Une. Obrasla je i suprotna obala, pa je cijeli prizor uokviren vegetacijom. Na toj južnoj obali tik uz vodu smješten je filmski impresivan kaštel Stari grad.

Do njega vodi most nakon kojeg se nalazi granični prijelaz. Državna granica ovdje iznimno ne prolazi sredinom rijeke, nego nešto južnijim kanalom Unčice, pa ada sa srednjovjekovnom utvrdom sivih zidova i s dva tornja pripada Hrvatskoj. Barem prema sporazumu Tuđman – Izetbegović, koji Banja Luka i Sarajevo spore optužujući Zagreb za prisvajanje teritorija. Bilo kako bilo, idilu naizgled kvare tek bageri i priobalne lokve s trulim lešinama riblje mlađi, nanesene nedavnom poplavom.

- Ukopavaju metalne ploče koje bi trebale spriječiti nova izlijevanja Une. Preorali su obalu i posjekli drveće, odvojit će rijeku od grada, a postići neće puno. Stručnjaci kažu da je ovdje tlo porozno, pa će voda naći put. Izbija kroz šahtove, ponekad je poplavljena i ulica u kojoj sjedimo - govori Daniel Pavlić, čije riječi potvrđuju vreće s pijeskom oko uličnih odvoda.

Prema oba najvažnija razvojna indikatora, kretanju broja stanovnika i BDP-u, Sisačko-moslavačka županija najgora je u Hrvatskoj. Sama Kostajnica je po odnosu rođenih i umrlih najgori od 127 hrvatskih gradova

Srpanjsko je jutro u Hrvatskoj Kostajnici, pograničnom gradiću na zapadu Banije, udaljenom stotinjak metara od (prije rata Bosanske) Kostajnice, koja se nalazi preko Une. U kafiću "Tekija" smo, neposredno pored zgrade s natpisom "Hotel Corso". Objekt je 1945. bio nacionaliziran, nakon čega su tu uređeni društveni stanovi. Građevina je danas derutna i napuštena, kao i mnoge kostajničke kuće.

Devedesetih je gradić teško stradao. Razorena je izuzetno vrijedna barokna, krajiška i napoleonska – Kostajnica je bila dio francuskih Ilirskih pokrajina – zaštićena povijesna jezgra. Posljedice rata i fizički su još uvijek veoma vidljive: na brojnim fasadama prošaranim tragovima gelera, na razvaljenim kućama kroz čije skelete rastu stabla, na ruševinama sravnjene katoličke crkve svetog Nikole, čiji su ostaci pretvoreni u spomenik.

- Obnavljaju se fasade, polaže se novi asfalt. Jučer su ovdje potpisivani ugovori za revitalizaciju lokalne zajednice. Bili su tu državna tajnica, župan, saborska zastupnica Marijana Petir... Nadrealna modna revija, bez veze s ovdašnjom stvarnošću, čisti face lifting. Što će ti obnovljeni trg kad se njime nitko neće šetati? Nekad je grad hranila tvornica trikotaže Pounje, moja mati je tu radila cijeli život. Danas osim državnih i javnih službi i par malih obrta, kafića i frizera, ne postoji gotovo nikakva privreda, pa ljudi masovno odlaze. Kostajnica je rub Europske unije, a život ovdje je, doslovce, život na rubu - nastavlja naš sugovornik.

Rođeni Kostajničanin je kulturni radnik i ekološki aktivist, novinar, filmski autor i još mnogo toga, pa i naš vodič. Od 1996. i povratka u grad pokretač je i začetnik dugačkog niza inicijativa, od udruge Kostajnička alternativna scena – KAOS, preko više filmskih festivala, volonterskih kampova, performansa, fanzina i koncerata, do organizacije borbe protiv namjere odlaganja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori pored Dvora i utrke čamaca na Uni.

- Ako plaćam porez, očekujem kvalitetu života, kazalište, kino... Ovdje nema ničega. Otvoreno učilište i Dom kulture zatvoreni su još dvijetisućitih. Za djecu postoje kajak i gimnastika. Za bilo što drugo, voziš u Sisak. Kestenijada (trodnevni turističko-folklorni festival posvećen kestenu – kostanju, po čijim gustim šumama je grad dobio ime, kaže raširena teorija, op. a.) je postala vašar. Udruga Invictus organizira godišnji nogometni turnir, a zapravo funkcionira kao mladež HDZ-a - dodaje Pavlić.

Radovi na pokušaju sprečavanja novog izlijevanja Une (Foto: Sandro Lendler)

Problem nije samo nedostatak kulturne ponude. Jedini prisutan trgovački lanac je Studenac, pa Kostajničani i za ozbiljniju i za povoljniju kupovinu moraju do Siska ili Novske, gdje postoje Lidl i druge trgovine. U Sisak moraju i zbog imalo većih medicinskih problema, jer u oronulom Domu zdravlja rade samo dva liječnika opće prakse, uz povremene dolaske specijalista. Uzroke odumiranja Pavlić vidi i u političkoj strukturi. Po njemu, ona ignorira i nastoji ugasiti svaku inicijativu koju ne nadzire.

Za Kostajnicu je, smatra, naročito bio poguban dvanaestogodišnji gradonačelnički mandat HSLS-ovog Tomislava Paunovića, mada bolje mišljenje nema ni o Daliboru Bišćanu, mladom HDZ-ovcu koji 2017. preuzima štafetu. Pavlić je godinama organizirao Press Film Festival posvećen HTV-ovom snimatelju Gordanu Ledereru, ubijenom snajperskim metkom 1991. na obližnjem brdu Čukur. Dolazili su deseci novinara iz regije i cijelog svijeta, kod spomenika na mjestu Ledererove pogibije je improvizirano otvoreno kino, održavane su izložbe i tribine o svjetskim problemima.

No lokalna turistička zajednica je 2015. izložbu fotografija iz Iraka uglednog reportera, pokojnog Hrvoja Polana naprasno skinula nakon dva dana. Polan je kasnije javno nagađao da je uzrok bio istup Petir, utjecajne klerikalne desničarke iz obližnje Moslavine, koja je na otvaranju izložbe oštro napadala muslimane, a slično je istupio i lokalni franjevac.

- Bišćanova gradska uprava je 2019. tražila da dostavimo popis filmova koje ćemo prikazati, a potom ustvrdila da kod Ledererovog spomenika nema struje, iako je prijašnjih godina projektor uredno spajan na rasvjetni stup. Tada smo nabavili agregat, no sljedeće godine nisu ni odgovorili na zamolbu da nam dozvole projekcije. Odustao sam i ugasio festival. Na izborima 2021. godine Bišćan nije imao protukandidata, to govori o stanju u gradu i tome koliko imaš izbora - ističe Pavlić.

Situacija ne izgleda veselo ni iz "izvanjskog" pogleda njegove supruge. Ruskinja iz milijunskog Nižnjeg Novgoroda, Marina se u Kostajnicu doselila nakon što su se upoznali na kazališnom festivalu u Sisku. Živi ovdje petnaestak godina, imaju dvije kćeri.

Država je Baniju zapustila kako bi zajebala Srbe, a Hrvati su ispali kolateralne žrtve tog plana. Zapravo, svi smo u istim govnima, ovdje nema nacionalnosti – smatra Pavlić

- Bila sam sretna što sam našla mirno mjesto. Potom se razočaraš kad shvatiš ograničenja Kostajnice, pa tražiš pozitivne stvari pomoću kojih se držiš, za koje se vežeš – rijeku, stabla... Potom posijeku stabla. A zatim shvatiš da djeci trebaju aktivnosti kojih ovdje nema - kaže.

Po struci psihologinja, surađivala je s ovdašnjim Centrom za socijalnu skrb i brojnim udrugama koje pružaju tu vrstu pomoći. Iz iskustva zna da se posljedice rata još uvijek vide na psihama – "država jest pružila materijalnu pomoć, ali se s ljudima nije radilo. Mnogi su zaostali u ratnom vremenu, a traume i PTSP pretvorili u dio života".

Nedavno je u Petrinji otvoren Centar za branitelje, navodi, skoro trideset godina nakon rata. Starije generacije pasivno očekuju pomoć države, mladi ne vide smisao školovanja jer se do posla dolazi preko stranke. Općenito, ljudi se "umore od borbe za opstanak ili ih hvata fatalistička opuštenost".

Za razliku od današnjice, zadnja desetljeća Jugoslavije po mnogo čemu su bila razdoblje uspona (tadašnje samo) Kostajnice. Utemeljena 1958. godine, do sredine osamdesetih tekstilna tvornica Pounje je zahvaljujući kontinuiranoj ekspanziji zapošljavala oko 1.700 radnika, više stotina radilo je u tvornici dječje obuće "Una", dok Grafičko poduzeće "Nina Maraković" sa 240 zaposlenih "prerasta u jednu od značajnijih tiskara sjeverozapadne Hrvatske", ističe Mirela Slukan Altić u "kostajničkom" svesku Povijesnog atlasa gradova.

Kostajnica je "prerasla u pravi industrijski grad", a industrijska zona na istočnoj periferiji nije "samo zapošljavala najveći broj radno aktivnog stanovništva, već je postala i glavni pokretač svih razvojnih promjena u gradu", ističe povjesničarka. Niču obiteljske kuće, četvrti podignute društvenom stanogradnjom i poslovne zgrade, prije svega u zapadnim lokalitetima Novljani, Šetluci i Stevanov brod.

Daniel Pavlić: Ako plaćam porez, očekujem kvalitetu života (Foto: Sandro Lendler)

Osim modernizacije industrije, razmišlja se o turizmu (prvi turisti pristigli su još krajem 19. stoljeća, o čemu svjedoči i danas aktivni secesijski hotel "Central"), a naročito o potencijalima impresivnog Starog grada i Une. Generalni urbanistički plan iz 1973. na unskim otocima predviđa sportsko-rekreacijski centar s igralištima, bazenima i autokampom s bungalovima.

Unapređuje se komunalna infrastruktura, pa je 1979. konačno riješen dugogodišnji problem vodoopskrbe, a u domove uvedena kvalitetna pitka voda. Opći napredak ogleda se i u rastu broja stanovnika. U gradskom naselju 1991. godine živi 3.480 ljudi, najviše u povijesti, a njih 4.996 zajedno sa šest sela koja danas pripadaju Općini Hrvatska Kostajnica. Na teritoriju cijele prijeratne općine, danas podijeljene na Hrvatsku Kostajnicu, Hrvatsku Dubicu, Donje Kukuruzare i Majur, živjela je 14.851 osoba.

- Imali smo ukupno 4.600 stalno zaposlenih u privredi, poljoprivrednim kooperacijama s Gavrilovićem, društvenim djelatnostima i drugim sektorima. Taj broj zaposlenih od lokalne je samouprave tražio društvenu nadgradnju – vrtić, kuće za doktore, kulturnu ponudu. Uređen je Dom zdravlja sa specijalistima, pred sam rat je izgrađena srednja škola na bazi procjene od 1.200 učenika, računalo se da će dolaziti i učenici iz Bosanske Kostajnice. Unutar Hrvatske Kostajnica je spadala u nerazvijene općine, ali upravo tada smo prešli u kategoriju polurazvijenih. Bila je to progresivna sredina, s produktivnim stanovništvom, natalitetnom i razvojnom politikom - govori nam Petar Samardžija, pravnik zaposlen u gradskoj upravi koji se lokalnom politikom bavio još u socijalizmu, da bi nakon 1999. i povratka iz izbjeglištva radio u Srpskom demokratskom forumu, a donedavno je bio i čelnik lokalnog SDSS-a, s kojim se razišao.

Uslijed rata brojnost i sastav stanovništva dramatično su se izmijenili. Na području današnje općine 1991. godine živjelo je 59,72 posto Srba i 28,4 posto Hrvata. Te su godine najprije prognani i izbjegli Hrvati, koji se vraćaju 1995., a u kraj, tada većim dijelom očišćen od Srba, naseljavaju se i izbjeglice iz Bosanske Posavine. Tako 2001. ovdje živi 2.746 ljudi, a deset godina kasnije broj stanovnika se čak neznatno povećao na 2.756 – svejedno, jedva nešto više od polovice prijeratnog, dok broj Srba zahvaljujući mizernom povratku ne dostiže ni četvrtinu od prijeratnih gotovo tri tisuće.

Tragovi rata na gradskim fasadama (Foto: Sandro Lendler)

Do 2021. naseljenost općine pada na svega 1.879 ljudi, od toga 72,4 posto Hrvata i 22,8 posto Srba, dok u samom gradskom naselju živi 1.439 građana. Ukratko, Hrvatska Kostajnica je od 2011. izgubila trećinu, a u odnosu na prijeratni popis i šezdesetak posto stanovništva. Sugovornici Novosti sumnjaju da su stvarne brojke još gore, ističući da su popisivani i odsutni građani. Za demografsku katastrofu su, ističe Samardžija, odgovorna dva procesa. Otežavanje rješavanja statusnih pitanja, povrata imovine, priznavanja staža i mirovina uvelike je umanjilo povratak Srba. Paralelno je proces obnove u velikoj mjeri bio pogrešno postavljen.

Svi naši sugovornici ističu da je Kostajnica bila bitno življa dvijetisućitih no što je danas, što potvrđuju i podaci. Tako je 2007. godine Pounje zapošljavalo makar 150 ljudi, a 2011. u općini još uvijek živi petsto Hrvata više nego prije rata. No sustavno zapostavljanje i izostanak razvojne politike uništili su čitav kraj, i to u miru.

Poslije rata je, piše u zborniku "Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine" koji je 2022. objavila grupa stručnjaka pod vodstvom ekonomista Vladimira Čavraka, naglasak bio na "forsiranju obnove stambenih objekata bez poticanja razvoja poduzetništva i gospodarstva", odnosno stvaranja kapaciteta za otvaranje radnih mjesta. Državne mjere bile su nedostatne i uglavnom socijalnog karaktera, a unatoč uloženim znatnim sredstvima, sama obnova prostora bez gospodarske revitalizacije "ne može rezultirati ostankom stanovništva".

Prije desetak godina u lokalnom ogranku SKD-a Prosvjeta bilo je pedesetak članova, od čega dosta mlađih. Od njih gotovo nitko nije ostao ovdje. Otišli su u Zagreb i druge gradove, cijele obitelji su u Njemačkoj – kaže dogradonačelnik Duško Grbić

Prema oba najvažnija razvojna indikatora, kretanju broja stanovnika i bruto društvenom proizvodu, Sisačko-moslavačka županija najgora je u Hrvatskoj. Od 2001. do 2019. godine izgubila je 23,8 posto stanovnika, a najviše je opao i udio u BDP-u. Još je 2011. imala proporcionalno najveći broj praznih i napuštenih stambenih objekata u državi, a indeks zaposlenosti niži je no 1962. godine.

Županijski standard iznosi 42,9 posto onog u Europskoj uniji, dok državni prosjek iznosi 66,8 posto. Neto plaće kod ovdašnjih poduzetnika manje su 20 posto u odnosu na nacionalni prosjek, a Pavlić je spomenuo i da u susjednoj općini Donji Kukuruzari u drvnom pogonu rade Nepalci – "jedan mi je prijatelj, iz prve ruke znam za kakve plaće rade". Od kraja rata do 2019. prošlo je 25 godina, pa Čavrak zaključuje da je riječ o "generacijskom ekonomskom neuspjehu".

- Danas je u općini najveći privredni subjekt pogon drvne industrije, koji zapošljava šesnaest ljudi, dok onaj u susjednom Majuru ima 116 radnika. Postoje dva veća i desetak manjih obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava, ali ti manji jedva preživljavaju. Ovdašnji kraj je brdovit, a parcele male, pa je iskoristivost niska. Pokušavam pokrenuti nešto oko turizma, ali u institucijama nisam naišao na podršku – svi obećavaju, a poslije ne bude ništa. Cijeli prostor uz Unu je neiskorišten - govori SDSS-ov dogradonačelnik Duško Grbić.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz 2022., na području Hrvatske Kostajnice zaposlene su ukupno 803 osobe, od čega 185 u prerađivačkoj industriji i 142 u građevinarstvu. Dogradonačelnik, međutim, sumnja u točnost tih brojki, smatrajući ih nerealno visokim, a što se građevinskih tvrtki tiče, kaže da se radi o malim firmama od kojih svaka zapošljava nekolicinu radnika. Prije pandemije koronavirusa u Pounju je radilo petnaestak ljudi, a danas je tvrtka u stečaju i po svemu sudeći slijedi rasprodaja imovine.

Kako bi dosegla nacionalni prosjek, Sisačko-moslavačkoj županiji trebala bi stopa rasta od sedam posto godišnje, što je nemoguće bez snažnih izvanjskih investicija, ističe Čavrak. Samardžijin susjed je obnovio kuću i izgradio bazen, pa je iznajmljena sve do jeseni. No za takav uspjeh trebaju znatna ulaganja, a većina ovdašnjih ljudi tog novca nema. Uzimajući zajedno dohodovnu i potrošnu metodu izračuna, u Hrvatskoj Kostajnici preko 40 posto građana živi u siromaštvu, navodi citirani zbornik.

Pokušava pokrenuti turizam – Duško Grbić (Foto: Sandro Lendler)

Dok u Zagrebu ili Splitu cijene stambenih kvadrata lete u nebo, ovdašnje su nekretnine "do te mjere obezvrijeđene da ne predstavljaju bogatstvo, nego često financijski teret", stanovništvo nema sredstava ni za osnovno održavanje. Građani Banije višestruko su diskriminirani – po pitanju pristupa obrazovanju, zdravstvenim uslugama, pa i ljekarnama, iako ovdje živi natprosječan udio starijih i osoba s invaliditetom.

O nebrizi države govori i katastrofalan tempo obnove nakon razornog potresa. U dvije i pol godine, navodi Grbić, u općini je obnovljen znatan broj kuća sa zelenom naljepnicom, onih koje su najmanje stradale. Istovremeno, iako je sedamdesetak kuća dobilo crvenu naljepnicu, što znači da su neupotrebljive, izgrađene su svega tri zamjenske montažne, ali ni one nisu dovršene.

U Kostajnici zadnjih godina ni vodoopskrba nije funkcionirala kako treba: zbog starosti sustava, posljedica potresa i kvarova postaje za dezinfekciju, voda iz vodovoda povremeno nije bila za piće, pa je tada Crveni križ dijelio flaširanu. Upravo je završena rekonstrukcija, kojom bi taj problem trebao biti riješen. Jedina javna ustanova u kulturi je Gradska knjižnica, tamo je prostor starog kina za koje je predviđeno da ove godine krene u renovaciju.

Samardžija, koji je i v. d. ravnatelja knjižnice, nastoji organizirati okrugle stolove ili povremena gostovanja kazališnih skupina iz većih gradova. Interesa ima, na predstavama se skupi pedeset-šezdeset gledatelja. Ali osim simbolički, grad umire i doslovno: prema Državnom zavodu za statistiku, ovdje je 2021. rođeno osam, a umrlo je 46 ljudi. Kostajnica je po odnosu rođenih i umrlih najgori od 127 hrvatskih gradova, a zbog malobrojnosti stanovništva mogla bi se svrstati i u ruralna područja.

Međunacionalni odnosi su dobri, a Hrvati, Srbi i Bošnjaci (oni čine četvrtinu stotinjak metara udaljene Bosanske Kostajnice) međusobno se druže.

Spomenik NOB-u s naknadno pridodanim križem (Foto: Sandro Lendler)

- Priče o ratu više ne prolaze ni kod većinskog stanovništva - ističe Samardžija.

Incidenata nema, "osim možda kad netko popije, ali to je zanemarivo. I jedni i drugi dijele istu muku, i jednima i drugima odlaze djeca".

Malobrojna srpska zajednica naročito je pogođena, a lako moguće i suočena s nestankom. Većina Srba koji se nakon Oluje nisu vratili prodali su državi kuće, a ostali "eventualno dođu jednom godišnje i pokose travu", kaže Grbić.

- Prije desetak godina u lokalnom ogranku Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" bilo je pedesetak članova, od čega dosta mlađih. Od njih gotovo nitko nije ostao ovdje. Otišli su u Zagreb i druge gradove, cijele obitelji su u Njemačkoj. Preostalo stanovništvo u pravilu je starije - priča dogradonačelnik, koji nastoji obnoviti društvene domove u prigradskim selima Rosulje, Panjani i Čukur kako bi postojala barem mogućnost društvenih aktivnosti.

Agustina Riva iz Buenos Airesa i Jan Krüger iz Njemačke proputovali su više od 40 zemalja, a potom za deset tisuća eura kupili imanje od dva hektara zemlje u zaselku Tirol. Žele imati permakulturnu ekološku farmu

Od institucija djeluje spomenuta Prosvjeta, a tu je i pravoslavna općina s parohom Slavišom Simakovićem. I dok je 2011. u kostajničkoj općini popisano 690 Srba, 2021. popisano ih je samo 428. Podaci su katastrofalni, ističe Samardžija, dodajući kako pripadnika srpske zajednice ovdje "realno ne živi više od 300, a samo se njih 81 izjasnilo da govori srpskim jezikom, dakle prijeti asimilacija".

- Malo Srba ima mirovinu preko 200 eura. Kako da se s time živi? To je situacija starijih. Mladi traže rješenje, ali drugdje, naročito otkako su se otvorile granice Europske unije. Pazite, Zagreb ili Banja Luka nisu udaljeni ni sto kilometara. U drugim okolnostima ne bi bio problem otići na koncert. Ali gdje su radna mjesta? Jučer potpisani ugovori za razvoj uglavnom se odnose na izgradnju protupožarnih puteva.

O ljepotama Kostajnice možemo pričati danima, ali što vrijedi kad ne postoji ekonomska osnova za život? Ukoliko se uskoro ne desi ta revitalizacija, ovdje će šetati samo medvjedi, vukovi i divlje svinje - poentira.

I Grbić ističe da za pet do deset godina "mladih više neće biti". Na pitanje što bi država trebala napraviti da se potakne opstanak, odgovara kratko – "dovesti ulaganja, otvoriti tvornicu. Ako se ne pokrene privreda, ovdje nema budućnosti".

Proplanak ispred kostajničkog sela Čukur, nekoliko kilometara od grada. Spomenik Ledereru podignut je u obliku golemog foto-objektiva propucanog metkom. Izlivena slova spominju "banijska", a ne "banovinska" praskozorja. Na raskrsnici u samom selu zatičemo i dijelom obnovljen spomenik palim borcima i civilima ubijenima '41. – '45., uglavnom Srbima. Središnja ploča s imenima mrtvih je nova. Na njoj petokraka, ali i križ, koji izvorno očito nije imala. Bočne ploče su neobnovljene, pa se samo ozbiljnim naporom mogu pročitati hvalospjevi Titu i kompartiji. Ima tu ironije, s obzirom na ovdašnje dosege te vlasti (nekim čudom, ulica u centru Kostajnice i dalje nosi ime Nikole Nine Marakovića, lokalnog i jednog od prvih narodnih heroja uopće).

Agustina Riva: Vidim se tu do kraja života (Foto: Sandro Lendler)

Neuspješno kucamo na vrata jednog od trojice "sretnika" u općini ispred čije potresom oštećene kuće je izgrađena još uvijek nefunkcionalna montažna. I druge kuće imaju velike pukotine u zidovima i stambene kontejnere u vrtu. Stanovnici kažu da u Čukuru žive dvije porodice s mlađom djecom, ostali su većinom stariji, a njihovo potomstvo živi u Srbiji i drugdje. Ovdašnje kuće s ralom zemlje prodaju se za deset do 20 tisuća eura.

Dok lokalni živalj odlazi, u praznim kućama privremeno utočište traže migranti koje se može sresti i u samoj Kostajnici, barem dok ih ne uhapsi policija. Arkadijska priroda i niske cijene privlače i nove stalne stanovnike. Agustina Riva iz Buenos Airesa i Jan Krüger iz malog njemačkog grada proputovali su više od 40 zemalja, a potom za deset tisuća eura kupili imanje od dva hektara zemlje u zaselku Tirol. Vozimo za Pavlićem do vrlo zarasle, jako derutne kuće.

- Doselili smo se ovog ožujka. Želimo imati permakulturnu ekološku farmu. Sve radimo rukama i od prirodnih materijala, bez kemijskih pesticida ili gnojiva. Imamo koze, ovce i perad, uzgajamo povrće i cvijeće, od kojeg proizvodim kozmetiku. Jan trenutno radi u Njemačkoj, no nadamo se da ćemo biti samodostatni i živjeti samo od prirode - priča Riva nastojeći u obor utjerati dvije ovce, poslušnu Apriliju i drugu, jogunastu.

Zvuči kao hipijevska utopija, komentiramo. Djevojka objašnjava kako su na Baniji pronašli izlaz iz konzumerizma i otuđenog rada koji ljude pretvara u mašine.

- Možda zvuči idealistično, ali mislim da je ovo stvarnost. Zaboravili smo da smo svi došli iz prirode. Una je prelijepa, ovaj kraj je bogat i plodan. Vidim se tu do kraja života. Osjećam se vrlo dobrodošlo. Lokalni ljudi cijene što smo ovdje došli, poklanjaju nam životinje, sa susjedima se družim i međusobno si pomažemo - dodaje Riva, a dok pričamo navraća susjed, nekadašnji branitelj, te spominje da će joj sutra pomoći pokositi travu.

Među optimističnijima je i Viktorija Mrđenović, profesorica tjelesnog u Srednjoj školi Ivana Trnskog, koju u četiri smjera pohađa 114 mladih iz Kostajnice i okolice, i voditeljica lokalnog Kajak-kanu kluba.

Viktorija Mrđenović: Grad nije posve bez sadržaja (Foto: Sandro Lendler)

- Imamo petnaestak klinaca i veliki obol u nacionalnoj reprezentaciji. Osvajamo europske i svjetske medalje. Olimpijka Anamaria Govorčinović potekla je iz našeg kluba. Puno truda s malo novca. U srednjoškolskom centru imamo lijepu dvoranu, nešto manju u osnovnoj školi. Istina je da nema mnogo izvanškolskih aktivnosti koje su drugdje normalne, mada grad nije posve bez sadržaja. Na igralištu se prikazuju filmovi, Kestenijada je državni brend - priča nam u kafiću "Kostarika", a Pavlić domeće da lokalci tako ironično zovu Kostajnicu, dok je Dubica – Dubai.

Mrđenović smatra da Kostajnica ima perspektivu. Navodi da oni koji su ostali imaju riješenu egzistenciju, makar na državnim poslovima, te spominje uspješni OPG obitelji Lenac na kojem se bave bundevama i turizmom, kao i stotinjak lokalaca zaposlenih u drvnom pogonu u Majuru. A prijašnjih se ljeta, kad nije bilo radova na obali, kostajničkim plažama nije moglo prići od automobila gostiju iz Zagreba, Varaždina i drugih gradova, govori profesorica dok staje na svoj romobil. Čovjek za susjednim stolom "Kostarike" ima, međutim, nešto drugačiji pogled.

- U Kostajnici nema ni gaća. Po njih moram u Bosnu, a po malo bolje cipele u Sisak, što košta. Grad je propao, odavno... Bio sam u progonstvu, od '91. do '95. bio sam branitelj, vratio sam se s Olujom i pogriješio - govori i stežući čašu Cedevite upućuje nekoliko nelaskavih riječi na račun vladajuće stranke u zemlji, dok na pitanje o nacionalnim odnosima odgovara kako "oni koji su na njega pucali danas imaju veća prava od njega".

Neovisno o nacionalizmom obojenoj izjavi, Pavlić smatra kako ovdašnji Hrvati imaju opravdanih razloga za osjećaj zakinutosti i revolt. U Saboru za ovaj kraj nitko ne lobira, zahvaljujući čemu je i nuklearni otpad poslan pored obližnjeg Dvora.

- Da se ne lažemo, to je napravljeno zbog nacionalne i demografske strukture. Država je Baniju zapustila kako bi zajebala Srbe, a Hrvati su ispali kolateralne žrtve tog plana. Zapravo, svi smo u istim govnima, ovdje nema nacionalnosti - razlaže gorko.

On sam od travnja je nezaposlen. Zadnji poslovi koje je radio bili su u Sisku, u kulturi i nevladinom sektoru.

- Otkako je zatvoren Dom kulture s kino-salom, u Kostajnici filmske projekcije na igralištu organizira Crveni križ. Ispada da je cijeli grad socijalni slučaj - zaključuje.

 

Ovo je prvi od četiri teksta temata Priče o četiri grada. Drugu priču pročitajte na ovom linku.

 

Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte još slika u galeriji.