Dvije su stvari po kojima će Dragica Mikanović iz Rausovca, sela desetak kilometara udaljenog od Hrvatske Kostajnice, pamtiti 2020.: to su potres i ispražnjen svinjac. Banijski zemljotres je, naime, pošteno zadrmao njezinu staru kuću, ali ne toliko da se u njoj ne može i dalje živjeti. Svinje je prestala uzgajati jer ih jednostavno nema čime hraniti - njihovi divlji rođaci veprovi pojeli bi sav kukuruz još na poljima, pa ga je prestala saditi. No kad netko cijeli život posveti obrađivanju zemlje i brizi za blago, posve je razumljivo da će nenadani prestanak tih aktivnosti usporediti s elementarnom nepogodom koju se nije moglo predvidjeti i na nju znatnije utjecati.
- Svinje bi mi imale i po dvjesta kilograma. Prošle godine nisam klala, ali sam barem kupila pet tabli carskog mesa koje sada kod sebe sušim. Divlje svinje postale su važnije od ljudi i naše potrebe da proizvedemo hranu: spuštaju se skroz do kuća, ruju i prave nered. Nemamo se kome obratiti i nitko ne razumije naš jad. Lovcima se i ne usuđujem prigovoriti - kaže nam Dragica dok sjedimo u dnevnom boravku njene kuće na adresi Rausovac 33.
Iako kuća Dragice Mikanović u potresu nije znatnije oštećena, 2020. će zapamtiti stoga što više ne može držati svinje i drugo blago o kojem je brinula cijeloga života
Banija još uvijek živi na svojevrsnom buretu baruta: svaka se izgovorena riječ se ovdje dobro važe da je netko krivo ne shvati, a pogotovu ona upućena nekome tko ima dozvolu za nošenje oružja, pa ga slobodno javno pokazuje. U Rausovcu danas živi samo osmero stanovnika, pet žena i tri muškarca, svi srpske nacionalnosti; kad se povremeno nađu 'u krivo vrijeme na krivom mjestu', štogod to danas značilo, ljudi iz susjednog Selišta znaju ih nazivati i četnicima. Kako svatko tko želi do Hrvatske Kostajnice mora proći tim mjestom, nije se teško naći na kakvoj 'krivini', pogotovu kad uoči plavu ulaznu ploču na kojoj se goste dočekuje porukom "Dobro došli U hrvatsko Selište", s naglaskom na središnje, ušato veliko 'U'.
- Iako je od rata prošlo zamalo trideset godina, još nas nazivaju četnicima, a mi ni tada ni sada nikakve veze s četništvom nismo imali. Štoviše, u široj porodici imamo i dvije snahe hrvatske nacionalnosti - zdvaja Dragica, a njezine riječi potvrđuju sestra joj Mara Jović te komšija Dušan Batnošić, koji im bude pri ruci čim zatreba.
- Svi se odlično slažemo i nikada među nama nije bilo nikakvih problema. Jedino se naš brat, koji još od 1984. ne živi u Hrvatskoj, ljutio i ozbiljno protivio tim brakovima, zamjerajućišto se potomstvo 'dalo u ustašku kuću'. Od tada s njime više ne razgovaramo - pričaju složno sestre u obranu nekadašnjeg ideala koji smo nazivali bratstvo i jedinstvo. Mara živi u Sisku, ali je potres toliko oštetio stambenu zgradu u tamošnjoj Ulici Miroslava Kraljevića 18 da su svi njezini stanari morali u zamjenski smještaj.
- Potres me zadesio u Rausovcu. Ako ne odem kod zeta Stjepana na Štefanje, dođem kod sestre za katolički Božić i ostanem do pravoslavnog, kad kćer i zet dođu po mene. Tada Dragica složi pečenku, pa se svi lijepo družimo i slavimo. Ove sam godine tu evo već dva mjeseca, no koliko god mi je lijepo sa sestrom, jedva čekam da stignu kontejneri i da se vratim u Sisak – kaže nam.
Pripovijedaju nam o životu u Rausovcu u vrijeme kad je u selu bilo i po dvjesto stanovnika, pa se prisjećaju velikog Dragičinog motora koji je svakodnevno vozila do Hrvatske Kostajnice i posla u tamošnjoj, nadaleko poznatoj tekstilnoj tvornici Pounje, specijaliziranoj za donje rublje.
- Počela sam raditi s 19 godina i prvih sam mjesec dana do tvornice išla pješice. Onda mi je je mama na rate kupila bicikl, pa smo svi strahovali da ga nećemo moći otplatiti jer sam još bila na probnom radu. No taj se bicikl nije pokazao dobrim rješenjem za ovu kaldrmu po kojoj sam ga često morala gurati. Pogotovo bi to bilo teško kad bih se u kasne sate vraćala iz druge smjene, iako si onda mogao spavati nasred ulice a da ti nitko ne naudi. Stariji je brat imao svoj Tomos T12, a ja sam odlučila kupiti emzejca, motorkotač proizveden u istočnonjemačkoj tvornici. Imao je debele gume, pa sam ga mogla voziti i po snijegu, no od toga me valjda sada bole koljena - prisjeća se Dragica. Mara je nastavlja zadirkivati nagovaranjem da nam ispriča i to kako je vozila bez vozačke dozvole.
- Nisam imala dozvolu, a nemam je ni sad. Ganjala me milicija, a najviše milicajac koji se prezivao Sloboda pa sam ga dobro upamtila, ali sam obično bila brža od njih jer još nije bilo asfalta, a oni su vozili aute, 'fijate' i 'tristaće'. Plaćala bih i kazne, ali ne previsoke: bio je na Prekršajnom sudu neki sudac koji je imao razumijevanja, a pričalo se čak da je sam sebe kažnjavao kad bi napravio neki prometni prekršaj - smije se Dragica.
Motor nije ostavila ni kada je za Oluje bježala u Srbiju, gdje ga je prodala za četiri stotine njemačkih maraka. Iako ga tamo nije puno vozila, bio je očuvan jer ga je redovito održavala i svake mu godine sama mijenjala ulje.
- Do Srbije sam pet dana vozila traktor bosa, noge su mi od toga bile otekle. Taman se mama bila vratila s operacije u Banjaluci, ali drugog izbora od tog traktora stvarno nismo imali. U Srbiji smo bili u Kovačici, selu u kojem većinom žive Slovaci. Oni su nas divno primili, ali nismo mogli dugo ostati, pa smo se već 1997. godine vratili ovamo. Bilo je teško, zatekli smo kuću opljačkanu i devastiranu. Osim toga, nisam znala koga trebam pozdraviti a koga ne, odnosno kako će tko reagirati ako mu se javim. Ali nostalgija za rodnom grudom bila je toliko jaka da mi ništa nije bilo teško pretrpjeti – zaključuje naša sugovornica.
