Kad smo 92-godišnjeg Dušana Ostojića iz Rosulja, sela kraj Hrvatske Kostajnice, pitali što bi mu olakšalo bar neku od svakodnevnih nedaća koje ga uporno prate – od male mirovine preko osamljenosti do nogu što sve slabije slušaju – odgovorio nam je bez puno promišljanja: "Ma najviše bih od svega želio gume za bicikl!" Pomalo iznenađeni takvom željom u vremešnog čovjeka, pustili smo ga da je bolje obrazloži.
- Nije vam taj moj običan bicikl, moj prijatelju, njemačka je to mašina, neuništiva. A evo kako sam do nje došao: prije kojih pedesetak godina odrađivao bih svako malo neke sitne poslove za kostajničkog liječnika Antu Dujmovića, od cijepanja drva do košnje trave. Doktor bi mi svaki put pošteno platio, a jednom je prilikom njegova žena baš meni poklonila bicikl koji su kupili svojoj kćeri za rođendan, no djevojčica je s njega pala i pritom slomila ruku. Tako je taj čvrsti i stabilni bicikl kod mene već pola stoljeća i, evo, još se drži... samo su gume otišle kvragu i ne mogu ga više voziti! U Bosanskoj Kostajnici prodaju baš takve, ali koštaju oko 50 eura, koliko ja nikad neću skupiti, pa mi se sve čini da moje vožnje prestaju – protumačio nam je Dušan.
Doista, cijela je kostajnička okolica pola vijeka prepoznavala Dušana Ostojića po biciklu od kojeg se nije odvajao: osim svakodnevnih vožnji po namirnice do Kostajnice, znao se njime otputiti i na dulje ture, uz rijeku Unu sve do Dvora, Petrinje i Dubice. Kako kaže naš sugovornik, na maloj sjedalici u sklopu rame prevezeno je robe i raznih materijala da ne bi stalo ni u najveću kuću! Naravno, svoje je vozilo Dušan brižno održavao, mijenjao mu pedale i lance, zavarivao metalne dijelove, a i te nesretne gume, koje su mu danas nedostižne, promijenio je čak tri puta.
Bilo vam je u tom vražjem ratu svih mogućih vojski, ja dan-danas ne znam tko je na koga pucao. Svatko je pucao na svakoga, svatko se udruživao sa svakim, kaže Dušan
Vremešni biciklist sada u Roguljama živi sam: otac Miloš i majka Soka poginuli su još za Drugog svjetskog rata, a suprugu Joku odnijela je neizlječiva bolest neposredno pred sukobe devedesetih. Njihova kći Milja živi u susjednoj Bosanskoj Kostajnici sa svojom porodicom, a sin Dušan smrtno je stradao u posljednjim ratnim turbulencijama. Sahranjen je u Bjelovaru. Da bi preživio, Dušan mora pažljivo odmjeriti svaki cent mjesečne mirovine u iznosu od 165 eura; svaka ga nepromišljenost može odvesti u problem iz kojeg bi se bilo nemoguće izvući. Zato mu nove gume za stari bicikl i jesu tek teško ostvariv san.
- Kad platim režije, ostane tek toliko da jedva preživim do sljedeće penzije. Nije da se žalim, znam da ima onih kojima je još teže, pa šutim i trpim. A i da se žalim, što mi to vrijedi? Svatko danas vodi svoju brigu, ljudi su se otuđili, zaboravili na nekadašnje odnose i običaje. Nasreću, moja Milja nije daleko, samo prijeđe Unu dva-tri puta tjedno, pa mi pospremi po kući i skuha za par dana unaprijed. Da mi nije nje, ne znam stvarno što bih, ona mi i baštu posadi pa imam povrća svakojakog. Dođu mi, doduše, i cure iz kostajničkog Crvenog križa, donesu lijekove i druge sitnice, a i kupe mi u trgovini sve što naručim. Tako mi život bude lakši, imam sve što mi treba. Jedino još da nekako smognem za te gume, pa da uzjašim svoj bicikl. Ne bi to bilo k'o nekad, znam, drhte već ruke i klecaju koljena, al' barem da se provozam po dvorištu i malo niz cestu, to bih želio - kaže nam Dušan.
Kada su vjetrovi rata u početku kolovoza 1995. mnoge ljude srpske nacionalnosti potjerali sa starih ognjišta, Dušan nije želio daleko otići, pa je samo prešao mostom u Bosansku Kostajnicu i ondje pričekao da nevolja donekle jenja. Uselio je u neki napušteni kućerak na gradskoj periferiji i rijetko iz njega izlazio, sve u strahu da ga netko s nejasnim namjerama ne počne ispitivati tko je, čiji je, odakle je.
- Bilo vam je u tom vražjem ratu svih mogućih vojski, ja dan-danas ne znam tko je na koga pucao. Skrio sam se u toj kućici, jer nisam znao vladaju li gradom Srbi, Muslimani, možda i Hrvati. Svatko je pucao na svakoga, svatko se udruživao sa svakim. Bila je to prava pomutnja, pa mi je pametnije bilo šutjeti i čekati. Tako sam skriven preživljavao i uglavnom gladovao sve do kraja rata. Kad je završio, vratio sam se u Rosulje i prvo potražio svoj bicikl, koji nisam uzeo kad sam bježao, sve u strahu da mi ga netko ne otme. Bio sam ga pokrio granama i lišćem u obližnjem šumarku. Nađoh ga gdje sam ga i ostavio, a to mi je baš bila radost: nije mi bilo važno u kakvom je stanju kuća, što je iz nje pokradeno i srušeno, važno je bilo jedino da je moj 'švabo' ponovno sa mnom – prisjeća se naš sugovornik.
Na poratni se život polagano privikavao, država mu je pomogla da zametne nešto stoke, a namirnice i druge osnovne potrepštine dobivao je sve dok nije sredio papire za mirovinu. Kad je stigao poštar s prvom penzijom, znao je da se izvukao, da će dalje sve biti u redu, pa nastavio s mirom krstariti okolinom sa svojim vjernim sudrugom, starim njemačkim biciklom. A iako su godine donijele sa sobom razne boljke i boljetice, doktorima ne ide. Potkraj našeg posjeta, u Dušanovo dvorište pristigla je Anđa Baotić iz kostajničkog Crvenog križa.
- Redovito posjećujemo našeg Dušana, učinimo mu sve što treba, ali on je nekako čudan: nikada ništa ne traži i kaže da mu ništa ne treba, pa moramo pogađati što da napravimo i što da mu donesemo. Vrlo je skroman, malo treba da bude zadovoljan i raspoložen. Mislim da je jako hrabar, nedostaju mu očito tek vožnje s tim njegovim starim biciklom – zaključila je humanitarka.
