Iako su Kostajničani itekako navikli na svakojake nedaće i prirodne katastrofe, od odrona zemlje do čestih izlijevanja Une, posljedice banijskog potresa još im zadaju puno muke i glavobolje. Sporost institucija i činovnička traljavost u sve većoj mjeri izlaze na vidjelo, unatoč tome što je većina ozbiljnih oštećenja službeno evidentirana i zabilježena odmah iza katastrofe koja se dogodila u decembru 2020. godine. Tako i sedamdesetogodišnja Ljubica Miletić neuspješno pokušava riješiti ono što je odavno trebalo biti bar riješeno.
- U onom najjačem potresu moja je kuća znatno oštećena: pukle su obje betonske ploče, krovna se konstrukcija cijela nakrivila, a pokrov dobrim dijelom rasuo. Dimnjak se skroz urušio, a unutarnji su zidovi popucali zajedno s instalacijama, pa je voda poplavila jednu od soba i kupaonicu. Čekajući statičare koji će doći tek mjesec ili dva poslije velikog potresa, spavala sam u takvom objektu jer druge mogućnosti nije bilo. A sad si mislim da bi bolje bilo da uopće nisu došli, jer ništa nije napravljeno kako treba: tek su na par trenutaka zavirili u kuću, obišli je izvana, nalijepili zelenu naljepnicu i otišli. Nisu se uopće popeli na tavan da vide puknutu gornju ploču. S takvom se površnošću nisam mogla pomiriti. Žalila sam se nadležnima, pa me uskoro posjetila zagrebačka inženjerka Marija Drnić. Ona je zavirila u svaki kutak kuće, detaljno sve pregledala, poslikala i zabilježila, pa mi kazala da se strpim. Poslije dugih devet mjeseci mi je to čekanje dozlogrdilo, pa sam se opet žalila. Nakon druge žalbe dobila sam od Ministarstva obavijest da je prvotna zelena naljepnica preinačena u narančastu. A svo to vrijeme, baš kao i danas, živim u objektu koji je opasan po život – sažima Ljubica svoju nevolju.
To me nekako najviše boli, to što Hrvatska Kostajnica propada. Onako lijep i bogat grad, iz dana u dan sve je manji
Budući da je tek na temelju te nove naljepnice stekla pravo na obnovu, odmah je podnijela zahtjev, pa su je statičari nakon gotovo dvije godine boravljenja u teško oštećenoj kući ponovno posjetili i sve pregledali, ovaj put malo pomnije. Konačno, skoro tri i pol godine nakon katastrofe, prije par tjedana dobila je obavijest da joj je odobrena konstrukcijska obnova kuće; valja još samo pričekati da bude napravljen elaborat, pa radovi mogu započeti.
Da bi uopće mogla živjeti u teško oštećenom objektu, Ljubica je morala za najnužnije popravke izdvojiti mnogo novca, no ti joj izdaci, po svemu sudeći, nikada neće biti nadoknađeni. Živi sama. Suprug Ivan odavno je umro, a odrasle kćeri Evelin i Karolina žive sa svojim obiteljima. Doduše, često joj u posjet dolazi starija sestra Branka iz Petrinje. Na raspolaganju mjesečno ima 470 eura naslijeđenih od mirovine koju je Ivan kroz četvrt stoljeća zaradio u zadarskoj Vinariji Vukšić.
- Nekako preživim s tom penzijom, ima ih kojima je puno teže. Ali ova traljavost oko kategorizacije oštećenja kuća puno me koštala i dobrano unazadila. Ne znam je li bilo gore nakon rata ili iza potresa. Kad se sukob ovdje zahuktao, bilo mi je jasno da je vrag odnio šalu, pa sam 1992. otišla u Vukšić, k mužu. Djeca su već bila pošla svojim putem. Iz Dalmacije smo se nas dvoje vratili u Kostajnicu kad se stanje smirilo, pa zatekli kuću temeljito opljačkanu od nekih Srba i od nekih Hrvata. I krenuli ispočetka, druge nije bilo. Htjela sam se ponovno zaposliti u Pounju, tvornici ženskog rublja u kojoj sam radila 15 godina, ali su mi rekli da za mene, radi oca Srbina, tamo mjesta više nema. Prije rata je u tom tekstilnom privrednom gigantu bilo više od 1.500 radnika, uglavnom žena. Bila je ovdje i Tiskara s preko petsto zaposlenih, pa tvornica obuće s više od šesto radnika, a lokalno trgovačko poduzeće imalo je nekoliko trgovina, uz više obrta. Dakle, oko tri hiljade ljudi ovdje je radilo i živjelo od svog rada. Pogledajte nas danas, ni osam stotina duša nećete naći, svi bismo stali u jednu halu Pounja. To me nekako najviše boli, to što propadamo. Onako lijep i bogat grad sad je nekakva kasaba, iz dana u dan sve manja – rezignirano će naša sugovornica.
Ljubičin otac Stevo bio je srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, a mati Angelina katolkinja iz Poljske; upoznali su se u njemačkom koncentracijskom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nekim čudom uspjeli su preživjeti logorske strahote i bombardiranje u proljeće 1945., nakon čega je mlada žena završila na Baniji, gdje će se vjenčati i ostati živjeti sa suprugom.
- Ne pitajte me što sam po nacionalnosti, kći sam divnih osoba kojima nakraj pameti nije bilo da ikome prebrojavaju krvna zrnca. Jednostavno su se voljeli pa i mene odgajali tako da poznam samo jednu naciju, onu dobrih i čestitih ljudi. U našoj su se kući slavila oba Božića i oba Uskrsa, a za brojne sam porodične prijatelje tek s početkom rata doznala koje su nacije i vjere. To nas doma nikada nije zanimalo – kaže nam žena koja svoje brojne zdravstvene tegobe ne spominje. Radije, dok i dalje strpljivo čeka obnovu na teret države, okopava vrt. I uzgaja cvijeće.
S Ljubicom nas je upoznao Duško Grbić, kostajnički dogradonačelnik koji je i sam često obiđe, nastojeći joj priskočiti u pomoć kadgod može. Pitamo ga što misli o njezinoj izjavi da Kostajnica polako, ali sigurno propada i nestaje.
- U pravu je, svi se ljudi ovdje slično osjećaju i podjednako razmišljaju. Ako se nešto odmah ne poduzme da se otvore nova radna mjesta i da se mladost zadrži u gradu, loše nam se piše. Sve zgrade i svi tvornički pogoni koji su ovdje nekada uspješno radili već dugo nisu betonski spavači, nego betonski mrtvaci – zaključio je zamjenik gradonačelnika Kostajnice.
