Šezdesetšestogodišnji Dušan Baljak i zamalo devedesetogodišnja majka Draginja iz banijskog Šušnjara strahuju da će u krajnje neprikladnom smještaju dočekati već četvrtu zimu: vrhunac tih opravdanih bojazni, prijetećih slutnji i neugodnih osjećaja je da bi predstojeće hladnoće provedene u mobilnoj kućici za njih oboje doista mogle biti fatalne. Jer ni zdravlje ni životna dob nisu više na njihovoj strani i mala je utjeha da na to sami mogu malo utjecati.
- Kuća nam je u potresu toliko stradala da su statičari kazali da je za rušenje i da u nju nipošto ne smijemo ulaziti. Prvi smo mjesec nakon katastrofe noćili u autu, teško je i zamisliti kako nam je bilo dok smo se smrzavali. Poslije toga smo dobili malu kamp-kućicu, a onda i mobilnu. Ne znam koja je bila gora, prednost mobilne je samo u par kvadrata više. Cijelu smo tu zimu oboje proveli prehlađeni, jer plastične objekte nijedna grijalica nije u stanju zagrijati na dulje ili bar toliko da se ne smrzavaš kao u autu. A kad je stiglo proljeće pa ljeto, zaredale su tolike vrućine da su ionako sparne noći u zatvorenoj kutiji postale nepodnošljive. I sada je već toplo, ali još više strepimo od sljedeće zime. Pogotovu stoga što sam na vrijeme podnio zahtjev za obnovu kuće, što je elaborat relativno brzo izrađen i što sam tri godine nakon potresa dobio rješenje. Nakon toga je sve stalo. Kad kontaktiram koordinatora za obnovu u Zagrebu, odgovor bude isti: "Čekajte, javit ćemo vam se" – sažima Dušan muke koje ih svakodnevno tište već četvrtu godinu zaredom.
Ni on ni majka ne mogu se više domisliti što bi trebali učiniti da koliko-toliko olakšaju breme godina i teško zdravstveno stanje, iako je potres tek zadnja u nizu nevolja koje su im poremetile živote. Oluja 1995, u kojoj su navrat-nanos bježali s ognjišta poput tolikih drugih svojih sunarodnjaka, bila je žešći pokretač tragičnog niza. Nekoliko se godina Dušan s roditeljima, suprugom i njihove tri kćeri potucao po Vojvodini, a kad su se napokon opet obreli u zavičaju, nesretnim će slučajem prilikom baliranja sijena ostati bez desne ruke. Zbilo se to 2008. U desetljeću iza te tragedije umrijet će mu otac Ilija, rastat će se od supruge, a majka s kojom danas životari na rubu egzistencije, teško će oboljeti. Možda bi se sa svime lakše nosio da su im materijalne prilike barem malo bolje, a 'sudbina' po tom pitanju nešto sklonija, no osim obnove kuće i reguliranja njegova radnoga staža već godinama stoji u mjestu, bez ikakvih pomaka. Naime, stjecao ga je i u Srbiji, dio prije raspada jugoslavenske federacije, a dio u izbjeglištvu.
- Više od desetljeća naganjam se s mirovinskim zavodima ovdje i preko granice, najčešće onim u Sisku i onim u Novom Sadu. U posljednjem pokušaju su mi odobrili penziju, ali im odavde treba tzv. obrazac 207, s procjenom moje invalidnosti. Centrala HZMO-a i HZZO-a u zagrebačkoj Mihanovićevoj voljna ga je izdati, ali ga netko treba platiti i to par stotina eura. Novosadska institucija neće ni da čuje za te troškove, smatraju me hrvatskim državljaninom i misle da mi moja zemlja mora platiti taj famozni obrazac. Hrvatska neće da plati, Srbija neće da plati, ja nemam čime i tako prolaze dani, prebacuje se loptica iz šupljeg u prazno. To me baš pogađa i ljuti, nit' je taj iznos tako visok i nit' bi moja penzija s njime bila puno veća, ali sam sada zbog jednog običnog papira u nebranom grožđu, a prava koje sam pošteno zaradio i stekao ne želim se odreći – zdvaja Baljak otvoreno nad svom traljavošću administracije s obje strane međudržavne granice.
Mirovinu od 164 eura mjesečno rastežu kako najbolje znaju i umiju, ali baš nikako ne uspijevaju pokrpati sve rupe i potrebe tolickim iznosom. Prvo plaćaju režije, a što preostane nije dovoljno ni za kruh. Da im nije pouzdanih kćeri i unuka po svijetu, ne bi bilo ni golog opstanka.
- Pored sviju nedaća koje vam spomenuh, moram reći da je majčino zdravlje takvo da tjednima ne može izaći iz ove plastične kutije, ponajviše zbog prestrmog ulaza. Iako se teško kreće i iako su godine učinile da joj i najobičnije radnje sve teže padaju, nađe snage za kuhanje i spremanje. Kako su i meni radi infarkta ugrađeni stentovi, po ladicama nam je hrpa lijekova koje redovito moramo uzimati. Desnu sam ruku davno izgubio, pa sam do sada stekao naviku služiti se lijevom pri svemu što moram, samo mi pisanje nikako ne ide, kolikogod se trudio i vježbao – kaže Dušan, pa se prisjeća kako s obnovom kuće nakon ratnih razaranja devedesetih nije išlo ni brže ni bolje nego s ovom potresnom, sada već tragičnih razmjera.
Iz Srbije su u izvidnicu u Šušnjar prvo krenuli Dušanovi roditelji, pa cijelo svoje imanje po tadašnjem 'običaju' pronašli temeljito zapušteno, opljačkano, uništeno. Pokradeno je puno toga vrijednoga što su prije neželjene putešestvije kao porodica prikupili, ali su Ilija i Draginja zasukali rukave i u par mjeseci osigurali najnužnije uvjete za povratak ostatka obitelji. Ostvarili su s vremenom i pravo na obnovu, no radovi su bili toliko traljavi i aljkavo obavljeni da su se posljedice na najgori mogući način pokazale u potresu potkraj 2020. godine.
- Račun koji je državi ispostavila firma koja je obnavljala kuću bio je pozamašan, a ni pola toga iz troškovnika nije urađeno. A i ono što jest, napravljeno je 'ofrlje', pa ne čudi što u srazu sa zemljotresom naš krov nad glavom nije imao nikakve šanse - objašnjava Dušan, koji još uvijek uspijeva svake jeseni pripremiti bar ponešto zimnice za sebe i svoju mamu, od suhoga mesa do krumpira i kiselog zelja. Da im bar zubi ne cvokoću od gladi pred novim naletima leda i hladnoće.
