Kada su mi prije dvadesetak dana županijski i državni dužnosnici rekli da će me uskoro iz kontejnerskog naselja u Petrinji preseliti u Lječilište Topusko, uvjeravali su me da ne trebam biti zabrinuta jer da ću tamo imati krevet i tri obroka dnevno. Kao da je to nekakva utjeha. Pa ja otkad sam se rodila imam krevet i tri obroka. Treba mi mnogo više od hrane i postelje.

Treba mi povratak na moje ognjište, a srušena kuća još uvijek stoji netaknuta. Nikako da je obnove ili izgrade novu. Više od dvije godine provedene u kontejnerskom naselju na životu me držala samo nada da ću od tamo otići u svoju kuću. Premještanje u Topusko potpuno me je shrvalo. Sada mislim da je gotovo, sigurna sam da povratka više nema – rekla nam je jedna vremešna Banijka, zamolivši nas da joj ne objavljujemo ime jer, kako reče, "vrag zna da li će me zbog toga što sam vam rekla više tamo dobro gledati".

Riječi ove starice bile su dovoljan razlog da se zaputimo u Lječilište Topusko i posjetimo ljude koji su iz kontejnerskih naselja u Glini i Petrinji ondje već preseljeni. Rijetki su se odazvali pozivu na razgovor. Tek su spremni reći riječ-dvije, ali pod uvjetom da to "nije za novine".

Porazgovarali smo s desetak premještenih, a samo nekolicina je pristala svoje utiske izreći javno. Kod svih njih je vidljivo veliko razočaranje, ne zbog kvalitete smještaja u Topuskom, već zbog činjenice da su preseljenjem mnogo dalje od povratka u obnovljene domove. Svi odreda bili su sigurni da će kontejnerska naselja napustiti kada njihove kuće budu obnovljene ili sagrađene nanovo. Na preseljenje pod takvim uvjetima bili su spremni čekati dok god je potrebno.

Među njima je 83-godišnja Milja Slijepčević iz Donje Bačuge. U kontejnersko naselje u Petrinji preselila se odmah nakon potresa sa svojim mužem Stevanom. No on je nakon godinu dana preminuo, i to, kako kaže naša sugovornica, "od tuge i jada". O bračnom paru Slijepčević Novosti su već pisale, jer je u njihovom vrtu u Bačugi 1997. godine, dok su bili u izbjeglištvu, bespravno sagrađena katolička crkva. Milja je u Topusko preseljena prije petnaestak dana.

- Jako sam razočarana što su me premjestili iz naselja jer sam vjerovala da ću se od tamo vratiti u Bačugu. Kuća mi je potpuno uništena, treba izgraditi novu, a staru još nisu ni počeli uklanjati. Molim vas, napišite da meni ne treba nekakva velika i skupa kuća. Neka mi naprave u šljivaru malu drvenu, ne veću od trideset kvadrata. Pa to ne može biti skupo. Staru neka sklanjaju kad budu mogli, samo da imam krov nad glavom, peć i krevet. Već ću se nekako snaći i preživjeti. Navikla sam ja na nevolje – govori nam Milja Slijepčević.

Već je spakovala stvari – Ana Savinc (Foto: Vladimir Jurišić)

Za vrijeme našeg posjeta u Lječilištu Topusko bilo je zbrinuto oko 200 ljudi iz kontejnerskih naselja, a taj se broj povećava iz dana u dan. Odmah iza potresa Lječilištu Topusko i Top-Termama prenamijenjena je svrha, odnosno tamo su u kratkom roku bili zbrinuti korisnici doma za starije i nemoćne iz Gline i Petrinje, a prihvaćeni su i mnogi koji su samoinicijativno došli tamo, nemajući kud drugdje.

- Znam da ljude koje smo prihvatili najviše muči neizvjesnost i da se svakoga dana bude i liježu s pitanjem kada će se vratiti u svoje obnovljene domove. Prošla je godina, pa dvije, pa i, evo, treća a oni još uvijek nisu u svojim kućama i to je za njih vrlo bolno. Zbog toga s posebnom pažnjom brinemo o njima, imaju kod nas tretman kao i drugi gosti i trudimo se da im uvijek budemo na usluzi iako sam svjestan da njima to nije dovoljno. Oni žele u svoje kuće i stanove. Izvjesno je da će svima njima domovi biti obnovljeni, ali potrebno je veliko strpljenje. Već se useljava u završene zgrade u nekoliko gradova na području Sisačko-moslavačke županije, a postoji i zamah u obnovi kuća – kaže nam Domagoj Mosler, ravnatelj Lječilišta Topusko.

Među novim stanovnicima te lokacije je i boležljivi stariji čovjek iz okolice Gline koji je želio ostati anoniman. Kaže da je godinama prije potresa u Topusko dolazio na rehabilitaciju.

- Tako po dvadesetak dana godišnje i, evo, sad sam završio ovdje jer mi je kuća srušena. Star sam i bolestan, brojim 87 godina, a otkad sam ovdje, već petnaest dana, nijedan doktor me nije pregledao ili pitao kako mi je zdravlje. Uredno dobivam tri obroka dnevno, hrana je vrlo dobra, sobe su sasvim pristojne, priroda je lijepa, osoblje susretljivo, a ja sam nesretan. Dok sam bio u kontejneru još sam imao neke nade u povratak, sada je ta nada nestala i ne znam što će biti sa mnom. Sve mi se čini da odavde nikada neću izaći – rezignirano će on.

Kada se zemlja zatresla, pomakla se kuća Milke Kralj iz Petrinje. Pošto su vrata bila blokirana, neko vrijeme nije mogla izaći van. Kad se nekako izvukla, pobjegla je u park.  

- Već više od dvije godine sam u Lječilištu Topusko, a moju kuću još nitko ne popravlja. Ako od toga ništa ne bude, podnijet ću zahtjev za nekakav umirovljenički dom, bilo gdje, samo da nekako proživim još ovo vremena što mi je ostalo. Nije ovdje tako loše, mada nisam zadovoljna sa zdravstvenom zaštitom. Naime, svi mi stradalnici ovdje moramo kontaktirati svog liječnika opće medicine u Petrinji, Glini, Sisku ili gdje već kad se razbolimo. Ali telefonom je teško opisati doktoru što vas muči. Lječilište ima liječnike fizijatre, ima i mogućnost hitne intervencije, kao i dom zdravlja u Topuskom, ali postoje i bolesti koje nisu za hitnu, a stvaraju veliki problem – žali se Milka Kralj.

Za to vrijeme u kontejnerskom naselju u Glini Ana Savinc čeka da je premjeste u Topusko pa je već i spakovala stvari.

- Davno su mi obećali da će moj stan u Glini biti ponovno useljivi, a sada me, nakon gotovo tri godine čekanja, prebacuju u Topusko. Ništa me ne pitajte dalje – kratko domeće ona.