Nedugo nakon što smo sišli s autoceste Zagreb-Lekenik u retrovizoru su se ukazale rotirke. Iz magle potom izranjaju crne limuzine. To mora da su Plenković, Bačić i ostala svita, pomislimo dok nas zaobilazi štićena kolona. Nastavljaju juriti u smjeru Gline, gdje će uskoro, uoči treće godišnjice potresa, obići obnovljeni dom zdravlja i uručiti ključeve budućim stanarima četiri od ukupno 12 zgrada koliko ih je nanovo sagrađeno na području Banije.

"Najvažnije je što su stanovi u potpunosti opremljeni, sve je tako da se danas nakon predaje ključeva ljudi praktički mogu useliti i da nemaju dodatnih troškova. Još će Vlada pokrivati režije do 160 eura, što je itekako važno s obzirom na okolnosti", rekao je razdragani premijer nešto kasnije pred okupljenima pa na rastanku još opalio selfie s izvjesnom gospođom Blažom i njezinom kujicom Flekicom.

Desetak kilometara dalje, u selu Dragotina, za to vrijeme dočekuje nas 75-godišnja Mira Nožinić.

- Samo naprijed - govori penzionerka otvarajući vrata garaže.

Od decembra 2021., kada joj je potres uništio kuću, Mira tu boravi veći dio godine.

- Ljeti sam u garaži zbog vrućina, a zimi zbog hladnoće. Ovdje ipak grije, a u kontejneru ne mogu uključiti grijalicu jer je bilo par slučajeva u kojima su ljudi izgorjeli na spavanju pa se bojim - veli ona dok nam na šporetu kuha kavu.

Volonteri su joj pomogli da unutra ugura stari kauč, a privid normalnosti stvaraju i upaljeni televizor te kuhinjski stolić iznad kojeg je uredno posložila posuđe. Ispod namještaja je ugurala cigle jer joj za jačih kiša, preko pukotina koje je potres otvorio u zidovima, prostorija zna poplaviti.

- Iskreno, nisam mogla ni zamisliti da će mi život spasti na garažu. To mi je ustvari bila ostava, zimnicu sam tu čuvala, cvijeće da se ne smrzne. Al' dobro, izdržat ću još dvadeset dana ako sam sve ovo dosad - nastavlja ona.

Mira Nožinić bi se oko 15. januara trebala preseliti u naselje montažnih drvenih kućica koje je nedavno, kao privremeni smještaj za one koji su još u kontejnerima, podignuto kraj glinskog staračkog doma. U potpuno opremljenoj dvosobnoj kućici živjet će sve dok joj državna obnova ne sruši njezinu uništenu dvokatnicu i potom sagradi novu od 55 kvadrata. Ugovor za privremeni smještaj potpisala je na godinu dana, ali je ostavljena mogućnost njegovog produljenja.

U iščekivanju preseljenja u naselje montažnih drvenih kućica – Mira Nožinić (Foto: Tamara Opačić) 

- Drago mi je da se primičem centru. Dom zdravlja mi je tamo, dućan je preko ulice, a ni tržnica nije daleko. Fino je to napravljeno, asfaltirano i ima zelenila okolo. Ranije sam se raspitivala mogu li se preseliti u neki stan. Nudili su mi da odem u Varaždin, Čakovec, ne znam koja sve mjesta nisu spominjali, ali kud ću ja na sjever. Dajte mi da budem u Glini - govori ona.

Kaže da je u ostatku Dragotine, u kojoj je do potresa živjelo 50-ak stanovnika, situacija ista: nekoliko familija snašlo se preko donacija iz Francuske i Njemačke, ostali žive u kontejnerima i pomoćnim objektima, a državnoj obnovi i dalje ni traga.

Prema podacima koje su Novosti dobile od Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, obnova je na području Banije zaključno s 22. decembrom 2023. u potpunosti završena na 7.683 privatnih zgrada i kuća, a 758 ih se još obnavlja. Nanovo su izgrađene ukupno 203 kuće, a 193 ih je trenutno u postupku gradnje.

"Na području Sisačko-moslavačke županije dosad je zbrinuto 1.309 osoba koje su preseljene u neki drugi model adekvatnijeg smještaja, a bile su smještene u kontejnerima. U ovome trenutku postoje još kontejneri uz kuće od kojih se većina ne koristi u svrhu stambenog smještaja, već kao pomoćni objekti te se provodi terenska analiza svakog korisnika. Važno je istaknuti kako je država osigurala mogućnost zamjenskog smještaja svima kojima obnova još nije završila a borave u kontejnerima, no neki građani nažalost ne žele napustiti svoj dom jer su vezani zbog životinja, vrtova i sl. Upravo iz tog razloga i za te su građane izrađene montažne energetski visoko učinkovite kuće, njih 140, koje se postavljaju na parcele umjesto kontejnera", poručuju dalje u odgovoru Novostima.

Budući da su lani, kada je na čelu ministarstva bio Ivan Paladina, procjenjivali da bi cjelokupna konstrukcijska obnova Banije trebala biti gotova tokom 2026. godine, zanimalo nas je jesu li se planirani rokovi u međuvremenu izmijenili. "U ovome trenutku više ne postoje administrativne prepreke za obnovu te će daljnja dinamika ovisiti o raspoloživosti građevinske operative. S obzirom na to da se zahtjevi za obnovu još uvijek zaprimaju, nakon zakonski određenog roka, odnosno 31. prosinca 2023., ministarstvo će izraditi i predstaviti detaljan Plan obnove zgrada oštećenih potresom", odgovorili su nam te istaknuli da je "Sisačko-moslavačka županija danas veliko gradilište i može se reći da se upravo provodi povijesna obnova kako na javnim, tako i privatnim zgradama".

S time se ne slažu ne terenu iako otvoreno kažu da su nešto vidljiviji pomaci prisutni otkad je u ministarsku fotelju, i to u predizbornoj godini, ponovno zasjeo Branko Bačić. Međutim, sada je teško nadoknaditi ranije potraćeni period, a još se teže izboriti s nedostatkom radnika, raspadajućim građevinskim firmama i rastom inflacije, pojavama koji su i pokušaje samoobnove učinile gotovo nemogućima.

- Kada se sve to desilo, jeste li mislili da će obnova tako dugo trajati? - pitamo Miru Nožinić.

- Ne. Mislila sam da će sve to ići malo brže, u roku godine dana. Pogotovo jer otprije potresa imam sređene papire, kuća je legalizovana, vlasništvo čisto - govori dok pred nas iznosi podeblju žutu fasciklu.

U dvorištu Gvojićevih u kojem je nakon dvije godine od potresa tek srušen dio kuće (Foto: Tamara Opačić)

Uz hrpu dokumentacije koju pedantno čuva, unutra je bilježnica na koju je Mira napisala "Zabilješke sa kime sam kontaktirala u vezi kuće – potres". Osim brojeva telefona, narančastim markerom podcrtala je imena osoba s kojima je vodila razgovore. Na prvoj stranici pronalazimo ime građevinara koji joj je u julu 2022. pregledao kuću, a zadnju je ispisala prije nekoliko dana. "Zvali su me iz Županije da 20. decembra 2023. u deset sati dođem u Glinu radi pregleda kućice za privremeni smještaj", piše na njoj.

- Skoro cijela bilježnica vam je popunjena - konstatiramo.

Mislila sam da će sve to ići malo brže, u roku godine dana. Pogotovo jer otprije potresa imam sređene papire, kuća je legalizovana, vlasništvo čisto – govori Mira Nožinić dok pred nas iznosi podeblju žutu fasciklu

- A što ćete, ipak su prošle tri godine (smijeh). Daj bože da sve bude gotovo dogodine, ali čisto sumnjam. Neka za početak barem što prije sruše staru kuću - govori Mira Nožinić.

Iz resornog ministarstva poručuju da je na području Sisačko-moslavačke županije dosad uklonjeno 1.176 obiteljskih kuća i zgrada. "Možemo reći da je ostao još jedan manji broj kuća koje je potrebno ukloniti, no najveći broj opasnih i uništenih stambenih objekata je riješen", dodaju.

Tragovi čišćenja najvidljiviji su u petrinjskom selu Luščani, gdje je potres, zbog blizine epicentra, bio tako jak da je urušio i tradicionalne, drvene kuće, inače otpornije na prirodne nepogode. Kada smo zadnji put, na samom kraju 2021., zašli u Luščane, selo je izgledalo kao scenografija za neki apokaliptični film. Danas, dvije godine kasnije, upuštamo se u postapokaliptičnu avanturu.

- I na rušenju je otprilike sve stalo - govori Damjan Gvojić, čija familija u Luščanima vodi OPG.

U dvorištu Gvojićevih u međuvremenu je srušen dio kuće koji je u prvim danima nakon potresa završio na gotovo svima naslovnicama nacionalnih medija. Gornji kat se bio prepolovio i nasadio na urušeno prizemlje. Iz razlomljenih zidova izvirivali su ostaci sobe 38-godišnje Milane, Damjanove kćeri koje je nepokretna od rođenja.

Milana, Slavica i Damjan Gvojić (Foto: Tamara Opačić)

Za razliku od prošlog puta kada smo ih posjetili, kod Gvojića, koji još žive u kontejnerima, sada zatječemo kakav-takav napredak. Uspjeli su, naime, ostvariti pravo na obnovu, ali samo na ime jednog člana kućanstva, Damjanove majke koja je u međuvremenu preminula. Za ostalih troje članova nisu se uspjeli izboriti jer otprije potresa imaju prijavljeno prebivalište u Glini.

- Prije neka tri mjeseca uspjeli smo dobiti rješenje i to je sada najvažnije. Ni to ne bismo imali da im nisam dosađivao, ma do suda sam bio spreman ići. Neki su zbog sporosti doslovno odustali od obnove. Sve u svemu, mrtvo slovo na papiru - govori Damjan.

- Oni 'oće da ljudi pomru pa da nikom ništa ne moraju napraviti. Valjda je u interesu države da ovaj dio nestane, da tu ostanu samo čagljevi i divlje svinje - nastavlja dok nas uvodi u improviziranu verandu, ostakljeni prostor kojim su spojili dva kontejnera.

- Jeste mislili da će to toliko trajati? - pitamo i njega.

- Nisam. Kako je to krenulo, ta količina euforije, koliko je bilo pozitive među volonterima koji su nam pomagali, ja sam rek'o sad će se to odmah obnoviti. Kad ti ljudi vide kakav je to predio, kako je fino ovdje. Pa mnogi će poželjeti da naprave kuću tu.

Na spomen samoobnove naš domaćin odmahuje rukom.

- Šta mi vrijede novci kad ne mogu naći radnike. A pare svaki dan propadaju zbog inflacije. Ma nama ne može ni Amerika pomoći, Biden, a bome ni Trump - govori cinično.

Uskoro nam se pridružuje Damjanova supruga Slavica koje je taman nahranila ovce. Ostalo ih je 60-ak, a od uzgajanja svinja su odustali nakon što su u potresu ostali bez svinjca.

- Drže nas te naše životinje, naša ćerka i šta ćemo, moramo dalje - veli Slavica prilikom rukovanja.

- Prođoše tri godine, a mi samo stariji - dodaje.

- I bolesniji. A makli se nismo. Tapkamo u blatu što bi se reklo - nastavlja Damjan.

Vraćamo se na temu obnove. Kažemo da nam je žao što nisu uspjeli ostvariti pravo na izgradnju veće kuće. Šteta, poentiramo.

- Ma nije nikakva šteta, nadogradit ću ja to. Jer šta ti je 55 kvadrata na selu. Gdje će mi gosti stati, na dvorište? Pa i ovu verandu sam sam napravio. Naučili smo da radimo - veli 62-godišnji Damjan.

Opraštamo se jer moramo dalje. U Moštanicu, gdje ćemo, kako smo računali, prvi put nogom zakoračiti u kuću koju je nanovo sagradila država. Kada smo tamo bili prošlog maja, jednokatnici s potkrovljem u dvorištu Dragićevih još su falili fasada, dio instalacija i podovi. Zajedno s šesteročlanom familijom tada smo procijenili da bi se u novu kuću trebali preseliti taman nekako u ovo doba.

U Moštanici je zapravo skoro sve isto kao kada ste bili u proljeće. Jedino se gore gradi jedna montažna preko Srpskog narodnog vijeća, iz donacija. Istih ima i po drugim selima – govori Danijela Dragić

- Ovo je sad skroz druga priča - govorimo Danijeli Dragić pokazujući na blještavo bijelu fasadu.

- A mi i dalje živimo u kontejnerima. Ali završavaju, pri kraju su, kuća je unutra gotova - kaže ona.

Danijela objašnjava da je u septembru obavljena primopredaja, ali da postoje problemi s centralnim grijanjem koji još nisu otklonjeni iako je rok za popravak prošao.

- Mislili smo da ćemo se useliti ovu zimu, ali evo. Djeca cijelo vrijeme vuku prehlade. Mala je jesenas krenula u školu pa je njoj i sinu teško učiti u kontejneru - govori ona dok nam prvašica Vasilisa maše s prozora limenke.

Danijela Dragić uz blještavo bijelu fasadu (Foto: Tamara Opačić)

- U Moštanici je zapravo skoro sve isto kao kada ste bili u proljeće. Jedino se gore gradi jedna montažna preko Srpskog narodnog vijeća, iz donacija. Istih ima i po drugim selima - nastavlja Danijela Dragić.

Tim tragom sjedamo u autu i dolazimo u Banski Grabovac gdje je na broju jedan takva kuća niknula u dvorištu Stevana Bandura i njegove kći Mare. Država im je napravila temelje, a izgradnju objekta financirala je Vlada Republike Srpske. Na širem području Banije, u suradnji sa SNV-om, donirali su novac za još devet montažnih kuća.

- Dobro je što sam za staru kuću, koju je potres skroz uništio, imao čiste papijere. Iz Gline su ih poslali u Zagreb i nakon mjesec dana mi javili da sam proš'o. Svejedno sam sumnja', a onda je krenulo zeru po zeru. Lani u septembru su počeli graditi i sve završili u tri mjeseca - prisjeća se Stevan.

Objašnjava nam da su od države dobili iznos koji su morali utrošiti na opremanje kuće od 55 kvadrata. Najviše je otišlo na namještaj u dnevnom boravku gdje sada sa Stevanom i Marom nazdravljamo uz sok. Sve miriše na novo.

- Kad se sve zbroji i oduzme, zadovoljni smo - dodaje Stevan Bandur.

- Ma kako ne bismo bili, pogotovo u odnosu na kontejner. Kad pada kiša, tamo ne možeš spavati, kao da ti sve pada po glavi. Još smo u kontejneru i koronu preboljeli. Samo sam molila boga da ćale preživi i da oboje živi dočekamo novu kuću. Tako je na kraju i bilo - veli Mara.

Stevan nam objašnjava da su u vrijeme potresa oboje bili u kući. Udar je bio tako jak da je staru peć na drva izbacio napolje.

- Dobro što je bilo po danu, da nas nije zadesilo po noći. U tom slučaju nisam siguran da bismo sada vodili ovaj razgovor - govori on.

- Ne ponovilo se više nikad. Mislimo da više neće. Banija je u tom smislu svoje dala - kaže Mara.

Na rastanku nas pozivaju na proslavu Stevanovog 89. rođendana krajem nadolazećeg januara.

- Ma doći ćemo na jubilarni devedeseti - govorimo.

- Možete vi doći, ali ne znam hoćete li me tada zateći - uzvraća Stevan dok mu se veliki bijeli brk razvlači u osmijeh.