Banija polako postaje stara vijest. Autoput prema Sisku, prvog dana nakon potresa bio je zakrčen. Hiljade hrvatskih građana, ali i građana država u komšiluku, pohitalo je na Baniju pomoći žrtvama potresa i dati im ruke.

Jutro nakon potresa bio je kilometarski zastoj na ulazu na autoput kod Velike Gorice. Bilo je dirljivo gledati koliko je ljudi odvojilo od svoga da bi dali drugome, većinom ne gledajući koje je taj drugi vjere ili nacionalnosti.

Putujući ovih dana na Baniju, vaš je reporter na istom autoputu izbrojao ukupno pet automobila, od kojih su tri bila civilna. Zanimalo nas je kako je sada u manje medijski vidljivim selima oko Petrinje, nakon što je val dobročinstava splasnuo.

Put nas vodi u Donju Bačugu i Banski Grabovac, sela u blizini Petrinje. Kvaliteta puta do tih sela dovoljno govori kuda idemo. Sa Srbima starosjediocima u njima živi dosta njihovih sestara i braće u nevolji, Hrvata iz BIH, koje je na Baniju naselila i humano preselila politika Franje Tuđmana, koji je valjda zato u Glini dobio spomenik u neposrednoj blizini jednog od najstravičnijih balkanskih stratišta, nekadašnje pravoslavne crkve u Glini. Bivši Spomen dom danas je prekršten u Hrvatski dom i s Tuđmanovim spomenikom dostojan je biljeg jedne politike koja je iz tog kraja isisala život.

U kolikoj je mjeri isisan, svjedoči nam Jelenko Radmanović predsjednik Mjesnog odbora koji obuhvaća i Gornju i Donju Bačugu te Banski Grabovac i Veliki Šušnjar. Malog Šušnjara nema. Radmanović je rijetka ptica, Srbin iz Bosne, koji se ovdje doselio nakon rata. Vlasnik je OPG-a i kuburi nekako radeći sa stokom i baveći se poljoprivredom.

- Ovdje se poslije rata mali broj ljudi vratio, pogotovo u Donju Bačugu. Nekada je bilo 165 kuća s 900 stanovnika. Poslije rata je obnovljeno 20 kuća. Donja Bačuga ima sada 67 stanovnika, a bilo ih je 155 poslije rata. Veliki broj je umro, a dio odselio. Tu je i Gornja Bačuga, gdje je prija rata bilo 600 stanovnika, sada ih je 55. Veliki Šušnjar je imao 160 domaćinstava i 700 stanovnika. Banski Grabovac je imao preko 1000, sada tek 121, a pitanje je poslije potresa tko će sve otići. Oko 110 ljudi je privremeno napustilo ova mjesta prema evidenciji Mjesnog odbora. Vidim neki se prepucavaju Banovina-Banija. Istina je da to nije sad bitno, ali ovo je Banija, ostat će Banija, dok je i posljednjeg čovjeka ovdje. Za tu Baniju država nema sluha. Moram pohvaliti našeg gradonačelnika Darinka Dumbovića koji radi punom parom. Što se tiče župana Ive Žinića, mi od njega ne očekujemo ništa. Nije obišao, koliko ja znam, nijedno selo na Baniji. Mi smo ovdje jednostavno zaboravljeni i od županije i od države. Ovaj potres je bio pečat za Baniju i banijsko stanovništvo - kaže Radmanović.

Ovdašnja se sirotinja drži zajedno i čuva svoje prijateljstvo, kao da je, bože mi prosti, bratstvo i jedinstvo

Zatekli smo ga kako s komšijom Ivom, kojega su već opisane povijesne silnice iz Dervente teleportirale na Baniju, sječe prase.

- Našem komšiji potres je sve porušio. Nema đe sjeći meso, pa Ivo i ja pomogli – objašnjava.

Jelenko i Ivo, dva bosanska banijska brata, osjetljivi su kada im se spomenu hrvatsko-srpski odnosi. Naime, ovdašnja se sirotinja drži zajedno i čuva svoje prijateljstvo, kao da je, bože mi prosti, bratstvo i jedinstvo.

Jelenko Radmanović 

Na liniji dobrosusjedskih odnosa je i njihov komšija Lazar Ćorković, koji nas je dočekao sa suprugom Stanom. Oboje su u trećoj životnoj dobi, vitalni, pričljivi i simpatični, ali muka je zajednička svima.

- Prije 7-8 dana bila nam je Civilna zaštita, došli su i pitali šta nam treba, reko, sve imamo samo nemamo vode i struje. Vodovod se oštetio, 90% vodovoda ne valja, jer nije održavan, ni danas voda nije za piće. Struju smo dobili. Metili su mi gore na krov najlon da ne pada kiša. Zovem ove za prijavu štete, kaže, zovi vatrogasce. Zovem vatrogasce jedanput, dvaput, triput i ništa. Dao mi je sin broj nekih planinara, rekao sam im o čemu se radi i brzo nakon toga meni zvoni telefon i oni kažu mi smo za dva sata kod vas. Oni su došli i postavili ovu ceradu. Svaka im čast. To je neka organizacija iz Splita – priča nam Ćorković.

Lazar je nekada bio vojno lice, a žena Stana radila je u MUP-u, u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Stana nam se žali na sirotinju koja vlada cijelim krajem i na to da nema više ljudi, pogotovo mladih. Lazar na to dodaje svoje.

- Promijenili su se ljudi. Odnos među ljudima je drugačiji, ne među nacijama, nema to veze. Mi smo dobri sa svima i oni su s nama dobri i idu jedni drugima, koljemo stoku zajedno, nama problema. Ljudi su zavidni, zatvorili su se i lako puknu. Nastoje da izađu odavde i nađu bolji život. Neki su otišli van, pa im očevina propada. Ima jedan čovjek, živi u Americi, koji to koristi, kupuje kuću i zemlje za bagatelu – nastavlja Ćorković.

Lazaru je najdraže kad netko naiđe. Njihova je kuća blizu ceste, preko puta srušene i neobnovljene pravoslavne crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu je odmah i stara škola, a i nova. Velika je to zgrada. I prazna, naravno.

Selimo kod Ljilje Jekić. Moramo do nje, jer su je Ćorkovići toliko nahvalili da smo je morali potražiti. Ljilja je bivša medicinska sestra, sada privremeno zaposlena u sklopu SDSS-ovog projekta “Zaželi”, koji je zaposlio puno gerontodomaćica po cijeloj Hrvatskoj. Ljilja brine za šestero osoba starije životne dobi, kojima je potrebna pomoć. Našli smo je u kontejneru koji su donirale dvije poliklinike, jedna iz Zagreba, druga iz Austrije. Drago je to Ljilji, jer je i ona medicinska radnica. Potres je Jekiće, Ljilju, supruga i sina, gadno pogodio.

- Vidite crvenu naljepnicu. Kuća je vjerojatno za rušenje, štala je isto otišla, auto nam je razbijen, ja sam isto stradala, bila sam sva plava, jer sam bila u kupatilu, pa me bacilo. Mogu zafalit Bogu što sam živa – govori nam Ljilja Jekić.

Radila je u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu, pa kao medicinska sestra u Banskom Grabovcu, gdje je bila ispostava petrinjskog Doma zdravlja. Jekići nisu htjeli otići s imanja, iako je porušeno.

- Imamo krave, imamo svinje, imamo kokoši, patke... muž se bavi tim. Nude nam smještaj, nude nam hranu, ali mi ne bi odavde otišli. Tu smo pokrili jednu štalu, tri noći su krave bile unutra, srećom nije bilo kiše i nije bilo hladno. Nemamo gubitaka u stoki. Ne želimo je nikome pokloniti – ne sumnja Ljilja u svoju odluku.

U muci nije zaboravila ni starce koji o njoj ovise jer, kako kaže, tako “struka nalaže, a i zakletva koju sam položila.“

I Ljilja hvali komšije i pati za odlaskom omladine.

- Puno je praznih kuća, nema omladine. Ne samo za naše stanovništvo, nego i za drugo po okolnim hrvatskim selima, sve je to isto. Ne možemo reći da imamo problema zato što smo manjina, to ne mogu reći. Ovdje nas u selu ima i Srba i Hrvata i Hrvata iz Bosne. Mi smo kao jedno. Što se tiče nas kao nas, složni smo, družimo se, posjećujemo se i pomažemo u nevolji jedni drugima. Kad bi neš' drugo rekla samo bi lagala – ispraća nas Ljilja Jekić.

Na seoskom putu zaustavljamo dvije mlađe djevojke. Ispostavlja se da su kćerke našeg domaćina Jelanka Radmanovića. Starija Jelena nam priča da se stanje vraća polako u normalu i da se zavjesa nad Banijom ponovo spušta.

- U početku su svaki dan išli konvoji pomoći, a sad to već sve... iz dana u dan, možda prođe jedan-dva auta i to je to. I prije je bilo teško živjet ovdje, pogotovo nakon potresa. Pola stanovništva je otišlo što privremeno što trajno. Da li će se vratiti ne znam – rezignirana je Jelena Radmanović.

Tamo gdje prestaje Donja Bačuga počinje Banski Grabovac, a čim u njega uđete, ako želite posjetiti vrijednu porodicu Polimac, morate odmah lijevo skrenuti. Do Polimčevih nas vodi virtualna drama s društvenih mreža preko kojih ih je jedna ljubiteljica životinja iz Čakovca optužila da zlostavljaju krave. To je inače zadnjih dana postao sport na cijeloj Baniji. Nakon prvih par dana krajem su prestali krstariti oni koji su donosili pomoć ljudima, a sada ima puno mladića i djevojaka zabrinutih za uvjete u kojima žive životinje i to ponekad oni koji bi inače teško mogli pronaći Baniju na karti.

Prva nelogična informacija u vezi Zorana Polimca, koji je vlasnik farme i OPG-a te kojeg su ovih dana pohodile brojne veterinarske inspekcije i policija, kaže da je čovjek veterinar, dakle, daleko je od toga da je nestručna osoba kada je uzgoj životinja u pitanju. Samog Zorana, kojeg su pohodile brojne novinarske ekipe, našli smo u radnoj odjeći. Posvetio nam se kratko, nema kod njega odmora.

- Na farmi imam oko 1300 svinja, 300 ovaca, 19 krava i dva konja. Šta se dogodilo, ja ne znam. Nisam imao internetsku mrežu ni vremena da po društvenim mrežama čitam šta se dešava. Uglavnom, kako su me drugi zvali, počelo se pisati o mojim kravama. Sistem krava-tele je slobodni uzgoj životinja gdje se one kreću gdje hoće i rade šta hoće. Pisalo se da ih je netko slikao kako žive u lošim uvjetima, da nemaju šta jest i da su napuštene. I tako je krenulo po društvenim mrežama, a meni počeli zvonit telefoni. Dolazile su inspekcije koje su svoj posao odradile korektno i utvrdili da je stanje normalno. Od veterinarske, poljoprivredne, nakon toga su dolazili veterinarski inspektori.... Nisam ni popamtio tko se sve izredao, Svi su imali pozitivan zaključak – kaže Polimac.

"Sporne" krave Zorana Polimca

Polimčevi imaju i dvoje djece, sina i kćer. Kažemo mu da je rijetkost vidjeti mlade i obrazovane ljude koji se bave ovim poslom. Zoran ima 42 godine.

- Tu sam rođen i volim ovdje živjeti. Mislim da puno humanije živimo mi ovdje na selu, nego ljudi u gradu, naročito zbog djece. Tu nije bilo dvoumljenja što se mene tiče. Dobro, supruga je isto fakultetski obrazovana, ona se možda i dvoumila, ali nije imala kud više – smije se Polimac.

Svi objekti u kojima su životinje su čitave. Kuće su mi srušene i garaža, nekakvih 700 kvadrata nam je srušeno, ali sve u svemu važno je da je živa glava, kaže Zoran Polimac

Polimčevi su, kao i brojni drugi, u materijalnom smislu prošli loše.

- Kažem da sam prošao dobro, jer smo svi živi. Svi objekti u kojima su životinje, štale, svinjci, to je sve čitavo. Kuće su mi srušene i garaža, nekakvih 700 kvadrata nam je srušeno, ali sve u svemu važno je da je živa glava. Što se tiče ostalog stanovništva, pogotovo tih srpsko-hrvatskih odnosa, mi ovdje nemamo nikakvih problema. Uglavnom probleme stvaraju mediji i političari. Bez obzira tko je otkud došao i tu se naselio, mi se svi držimo zajedno i ovaj potres je pokazao da između ljudi nema nikakvih razlika. Moj otac je isto bio veterinar i radio je za Gavrilović u Veterinarskoj stanici, Dao je otkaz 1982. godine. Napravio je prvo tovilište za junad. Mada, prije toga i moj đed i baba uvijek su se bavili poljoprivredom i držali krave. Tata je nastavio tradiciju, evo sad i ja, a nadam se i moja djeca – kaže Polimac.

Zoran ne odustaje, To mu je u genima. Kada su bježali pred Hrvatskom vojskom 1995., iza sebe su ostavili farmu s 227 telića. Bila je to lijepa vijest za tada podobne mesare, koji su tuđe dobili besplatno. Štala i kuće bile su devastirane. Kako je potres srušio kuću, Polimci sada žive u kontejneru, također iz donacija tajanstvenih poliklinika. Zoranova obitelj fino živi na djedovini. Svinje prodaju tvrtki Vajda iz Čakovca s kojom imaju ugovor, a telad i janjce dalmatinskim mesarima. Obližnji Gavrilović danas je sjena nekadašnjeg giganta koji je nekada imao šest tisuća kooperanata u ovom kraju.

Zoran se čudi mladićima koji ovih dana doslovno otimaju ljudima pse po Baniji i odvode ih u azile. Banijci vole svoga ćenu, kako ovdje zovu psa i smeta ih što ih se gotovo proglašava barbarima.

- Što se tiče mojih krava sporno je bilo blato, a blato je naša realnost na Baniji. Mi se u blatu i rađamo i umiremo. Samo što do sad nismo bili tako medijski eksponirani, pa to nije nitko znao. Sada cijela Hrvatska vidi u kakvom blatu živimo. Kad bi snimili moj auto, trebao bih tužiti Hrvatske ceste što se vozimo u blatu i što nam otpadaju amortizeri svake godine, ali o tome nitko ne misli. Kao da živimo u rezervatu, a izgleda da drugi imaju mišljenje da smo mi za rezervat – zaključuje Polimac.