Iva Čupić je biologinja i vanjska suradnica na Zavodu za molekularnu biologiju Instituta Ruđer Bošković. Primarni znanstveni interes su joj pauci. Njima i drugim beskralježnjacima posvetila je Instagram profil Samsa Critters, na kojem je prati skoro 16.000 ljudi. Pred njenom kamerom svi su vrijedni priče – od omraženih zmija dinarskog krša do neuglednih insekata zagrebačke svakodnevice. Čupić se predstavlja kao neurodivergentna arahnologinja, jer joj je uz brigu za luzere životinjskog svijeta važno pričati i o dostupnosti psihološke podrške za sve ljude kojima je potrebna. Za ovaj se razgovor nalazimo na jezerima Savica. Kroz beskralježno jezersko carstvo provodi nas s osmijehom koji joj ostaje na licu i dok se pred sumrak gubimo po odlagalištima otpada.

Evo nas na jezerima Savica. Zašto smo se našle ovdje?

Ovo je ostatak prekrasnih dijelova meandrirajuće Save kojih nažalost više uglavnom nema. Ovakvih je močvarnih dijelova po Novom Zagrebu bilo puno, ornitološki i entomološki su zanimljivi. Razna fascinantna bića se ovdje mogu sresti, pa mi je drago doći ovdje šetati. Evo, ova gospoda na vodi su vodene stjenice. Predatori su, znaju loviti dosta veće organizme od sebe. Imaju vanjski skelet koji je dosta čvrste strukture, kao i drugi kukci, a čvrstim prednjim nogama hvataju plijen. Op, ono dvoje se pare, pogledaj! A vidi tamo na listu, kakva mala beba puža!

Prekrasan puž! Idete na terene diljem Hrvatske, ali podjednako ste entuzijastični oko susreta s raznim životinjama po Zagrebu, što ljudima možda djeluje iznenađujuće. Tko sve živi ovdje s nama u metropoli?

Iznenađujuće je da ljudi nikad ne uzmu u obzir vlastite stanove. U njima se svašta može naći, ne radi se samo o ruralnim dijelovima Zagreba i područjima poput ovih jezera. Diljem svijeta žive beskralježnjaci, a kukci su najbrojniji organizmi na zemlji, zahvaljujući brzoj izmjeni generacija, manjoj veličini tijela i potrebi za hranom, raznolikosti... U blizini ljudi živi velik broj različitih vrsta pauka, kao i brojni jednakonožni rakovi i stonoge za koje ljudi često misle da su kukci. Ljudi se susreću s puno životinja koje ne mogu imenovati ili ih naprosto vide kroz prizmu štetnika pa o njima ne žele doznati više.

To se vidi kad nam mediji serviraju priče o raznim najezdama, a koje gotovo nikad nisu najezde, nego se može zapaziti aktivnost odraslih jedinki samo u tim mjesecima. Tako je svake godine s crnim udovicama, koje žive u jednogodišnjim ciklusima. Njih je uvijek otprilike jednak broj, ali je stvar u tome da samo u određeno doba godine, kroz kolovoz i rujan, možemo vidjeti odrasle jedinke. Prije toga ih ljudi ne zamjećuju jer su male, teže za pronaći i prepoznati.

(Foto: Davor Konjikušić)

Posebno su me opsjedali pauci

Spomen crnih udovica podsjeća na epizodu iz vašeg djetinjstva, koju ste spominjali u ranijim intervjuima. Jednu crnu udovicu ste tada pripitomili, to je bio važan trenutak?

Nisam je baš pripitomila, ali je jesam uzela sebi doma (smijeh). Bila sam oduševljena kad sam je uspjela izmamiti. Imala sam apsolutnu fiksaciju na sve što se kretalo po zemlji i kamenu, a posebno su me opsjedali pauci. Jedno od najranijih sjećanja mi je baš na porodicu pauka koja se zove Thomisidae, po naški "račji pauci". Imaju duge prednje nožice i kreću se postrance. Neke vrste budu žarkih boja i na vegetaciji čekaju svoj plijen. Gledala sam ih na cvijeću kako love i crtala to u bilježnicu. Davala sam im neka svoja imena, pošto nisam ništa znala o njima, tada to nisi mogao guglati.

Živite u Zagrebu, ali obiteljski vučete korijene iz okolice Drniša. Tamo su se događala ta prva druženja s paucima. I dalje volite odlaziti u taj kraj?

Da, to je selo Trbounje pokraj Drniša, zaseok Čupići. Poseban kraj, najviše me veseli ići dolje. Kada sam bila mala, nisam pretjerano voljela te odlaske, zato što smo obično išli na par dana godišnje. Nije bilo vremena za proučavanje, zastajanje na jednom mjestu. S dvanaest sam godina pronašla tamo tu prvu crnu udovicu i otkrila svašta drugo što me fasciniralo: zelembaće, razne zmije, prekrasne vučje pauke. Nakon toga par godina nisam odlazila dolje i u tom periodu sam se jako zaželjela drniškog kraja, shvatila sam da mi nedostaju organizmi koji tamo žive.

Strahovi i gađenje su dio kulture, tako se stvaraju i održavaju. U gradovima često postoji prijezir prema svim životinjama koje slobodno u njima žive, koje nisu kućni ljubimci

U trenutku postavljanja ovog pitanja čučimo na podu, motrimo narančastog puža golaća, a vi primjerom pokazujete kako mu pružiti prst da ga malo gricne. U vašem pristupu nema ni straha ni gađenja, dapače. Baš su strah ili gađenje najčešće reakcije mnogih ljudi u susretu s ovakvim životinjama. Kako to?

Strahovi i gađenje su dio kulture, tako se stvaraju i održavaju. U gradovima često postoji prijezir prema svim životinjama koje slobodno u njima žive, koje nisu kućni ljubimci. Golubovi, vrane, žohari, komarci, smrdljivi martini, puževi golaći, pauci. Uzmimo za primjer pauke. Interesantno je promatrati u kojim dijelovima svijeta ima najviše arahnofobije. Arahnofobija postoji primarno u SAD-u i Europi. Kada gledate južnije ili istočnije, toga uglavnom nema. U afričkim zemljama postoji razna mitologija vezana za pauke, u nekim su zemljama i dio prehrane, primjerice u Aziji. Pritom su pauci koji ondje žive puno veći i prosječnoj osobi "strašniji", a postoji puno veći broj vrsta medicinski značajnih za ljude. Pa ipak, generalna populacija prema njima ne osjeća iracionalan strah ili gađenje.

Stalo vam je do educiranja ljudi i široke dostupnosti znanja. Čitajući komentare na vašem Instagramu čini se da je značajan broj onih kojima ste s vremenom promijenili mišljenja o beskralježnjacima. Dijelite li taj dojam?

Neki mi kažu da se zbog mojih videa, slika i tekstova manje boje zmija i pauka. Neki komentiraju da su doznali nešto što su imali potrebe reći nekome drugome. To mi je sve jako drago. Pokrenula sam profil jer sam htjela stavljati fotografije s terena za druge studente biologije, ali onda su me frendovi koji nisu biolozi počeli ispitivati o njima. Tako je profil s vremenom prerastao u edukacijsku platformu.

(Foto: Davor Konjikušić)

Crtanje mi je također ljubav

Pokazujete nam na šašu uz jezero i razlike između klasičnih mreža koje pauci pletu, s paukom u sredini mreže, i onih u kojima se paukovo skrovište nalazi pri kraju najdeblje niti koja izlazi iz sredine mreže. Kažete oprosti svakoj mreži koju ste dosad malo otpetljali?

Ajoj, da! To mi je jednom rekla prijateljica koja je sa mnom bila u šetnji, da sam sto puta izgovorila "oprosti". Ja to ni ne primijetim, nisam toga svjesna. Valjda mi je uvijek malo bed što im se diram u život. Ako se baviš arahnologijom, za određivanje vrste većine pauka moraš uzeti uzorak, što znači sakupiti ga u alkohol. Dakle, moraš ubiti velik broj životinja da bi mogao odrediti vrste za faunistička istraživanja. Takva uzorkovanja njihovim populacijama ne rade štetu, istraživanja im mogu donijeti samo korist, ali meni je to i dalje grozno. Nekad mislim da sam loša znanstvenica, jer nikako da se pomirim s tim dijelom posla (smijeh).

Prolazimo kroz visoku travu, izlazimo na zapuštenu prugu. S jednog drveta visi "Welcome to Folka BBB" majica. Izgleda da smo zalutale na odlagalište otpada. Svaki teren vam je zanimljiv, kakvu priliku vidite u ovom otpadu pred nama?

Moglo bi tu biti dobrih komada za okretanje. Vidim crjepove, a to je odmah obećavajuće. Prevlažno je ipak za zmije, nažalost. Što se terena tiče, htjela bih ići na neke lokacije po Slavoniji, nisam tamo puno bila. Nisam imala priliku posjetiti ni puno otoka, što bih jako voljela. Otkad sam završila faks, u slobodno vrijeme idem najčešće samo na kratke izlete, puno toga ne stignem proučiti kako bih htjela. Najviše terena odrađujem u sklopu Hrvatskog biospeleološkog društva, većinu toga u slobodno vrijeme.

Zoologija nije tržišno pogodna jer nije direktno prilagodljiva za ekonomiju i gospodarstvo. Nešto se u biologiji po tom pitanju pomalo mijenja, u onom segmentu koji se najeksplicitnije dotiče klimatskih promjena

Kad je inozemstvo u pitanju, velika su vam želja Madagaskar i Tajland. Bliži li se realizacija toga? I kako funkcionira suradnja među biolozima iz različitih zemalja, čime je uvjetovana?

Nije još blizu realizaciji, ali u planu je. Zbog zadivljujuće bioraznolikosti me privlače ti topliji krajevi. Zmije i pauci su tamo fascinantni, želim ih sresti i uživo. Ne bih išla na ta mjesta turistički, voljela bih da je u sklopu nekog istraživanja, a to je teže organizirati. Ovom granom biologije se bavi jako malo ljudi, pa je lako doći do svjetskih stručnjaka i često su otvoreni za suradnje. Najjednostavniji način za uključiti se u rad negdje u inozemstvu je preko doktorata, postdoktorata, internshipa...

Ovo su tipovi poslova koji nikad neće donijeti neku veliku zaradu, a radi se puno. Zato u njima ostanu uglavnom oni kojima je to strast, koje goni neka druga vrsta motivacije. To je s jedne strane lijepo, da postoji takav entuzijazam, a s druge strane je malo ulaganja u znanost tužno jer se tako ovo područje ne može sustavno razvijati, niti u njemu mogu ravnopravno sudjelovati svi koji bi možda htjeli. To se primijeti već tijekom studiranja na PMF-u. Dio ljudi ispadne jer moraju raditi paralelno uz studij, ne mogu si priuštiti sudjelovati na ekstra aktivnostima, nemaju mogućnosti za dodatna ulaganja u svoju edukaciju. A to su sve stvari koje se kasnije vrednuju ako se želiš zaposliti na biologiji.

Kako ste vi uspjeli proći kroz sve to?

Super, zato što sam imala sreću i mogućnost da slijedim svoj entuzijazam i interese. Imala sam razne opcije kada sam završila faks, kombinirala sam terene i kabinetski posao. A onda mi se javila mentorica Martina Pavlek, pitala me bi li kod nje radila doktorat o podzemnim paucima. To je tema koja me izrazito zanima i znam da mogu računati na kvalitetnu podršku. Naravno da mi nakon doktorata ostaje problem traženja posla, tim ciklusima nema kraja. Ali sada sam fokusirana na ovaj period. Pavlek mi je otvorila svijet podzemlja koji sam prije totalno ignorirala. U mojoj su glavi pauci podzemlja bili dosadni, mali i blijedi. Ali nakon što me prvi teren u špilji na koji sam usputno otišla oduševio, završila sam speleoškolu i na čestim terenima uvidjela o kako kompleksnoj i neistraženoj fauni se radi.

Zašto je toliko toga još uvijek neistraženo u području kojim se bavite?

Uglavnom je neistraženo zato što je slabo financirano. Generalno zoologija nije tržišno pogodna jer nije odmah i direktno prilagodljiva za ekonomiju i gospodarstvo. Nešto se u biologiji po tom pitanju pomalo mijenja, u onom segmentu koji se najeksplicitnije i najdirektnije dotiče klimatskih promjena. To će se ubuduće sve bolje financirati, iako se i dalje uglavnom radi o projektnoj dinamici financiranja.

Spomenuli ste dobru mentoricu Pavlek. Ima li još ljudi ili trenutaka koje pamtite, koji su vas potaknuli?

Bilo je i situacija i ljudi. Situacija je bila ta da sam se na trećoj godini faksa zaposlila kao grafička dizajnerica, a zatim kao ilustratorica. Htjela sam se odmaknuti od biologije, osjećala sam se razvučeno, iscrpljeno. Početna plaća za ilustratore u gaming industriji je bila dobra, i tako sam ušla i u to. Crtanje mi je uvijek bilo velika ljubav uz biologiju. Iako sam se s Likovne Akademije prebacila na PMF jer su mi falili biologija i znanost, u jednoj fazi sam mislila da je bolje da radim u industriji. Brzo sam shvatila da me gaming ne interesira na toj razini, pogotovo jer me crtanju uvijek vuklo bilježiti biologiju. Zahvaljujući tom iskustvu vratila sam se onome što istinski živim, makar bilo lošije financirano. Presudni su bili i ljudi koje sam upoznala po terenima, fenomenalna mirmekologinja Ana Ješovnik koju sve interesira, puno toga zna i rado dijeli znanje. Tu je i Mladen Zadravec koji dijeli iste karakteristike i entuzijazam kao i Ana.

(Foto: Davor Konjikušić)

Beskralježnjaci drže bazu ekoloških procesa

Pišete na profilu i o ženama u znanosti. Zašto vam je to važno?

Povijesno se uvijek potkopavalo žene i njihov rad, među ostalim i otkrića u znanosti. Do pred stoljeće su se samo žene iz bogatih obitelji bavile znanošću, a i njima je to obično bio hobi jer nisu smjele sudjelovati jednako kao i muškarci. Puno je borbe trebalo da se to promijeni. Ali nije samo to važno reći, bitno je i da se paralelno potkopavalo znanstvena otkrića koja nisu išla u prilog rodnim ulogama koje su dominantno uspostavljene u 19. stoljeću. Cijela teza o muškarcima lovcima i ženama koje samo čuvaju djecu je krivi koncept koji se gurao u 19. stoljeću kako bi se osigurala "poslušnost" žena u društvu.

Isto tako ne postoje niti alfa vukovi, što se danas često koristi kao opis visoko pozicioniranog muškarca i potkrepljuje neistinitim "činjenicama" iz prirode kao dokaz da je to "normalno". Te je koncepte teško iskorijeniti, iako su relativno nova pojava u društvu. Hijerarhija patrijarhata igra svoju ulogu u kapitalističkom sustavu, a to se jako sporo mijenja. Ljudi nastavljaju poopćavati, reducirati i koristiti razne floskule kad se pozivaju na tzv. prirodne datosti. Mogu i ja tako reći da kod nekih vrsta ženke pauka obično pojedu mužjake nakon parenja i nabaciti to kao argument za kanibalizam jer je "to tako u prirodi".

Ostao mi je dječji zanos oko biologije i na tome sam zahvalna. Imam teških dana, ali nisam izgubila žar za biologiju. To me spašava

Koliko terarija trenutačno imate doma i što je u njima?

Ne puno, nemam više toliko vremena da se tome posvetim. Imam tri zmije, nešto paukova, škorpiona i striga, par paličnjaka. A imam i dvije mace i jednog psa. Oni nisu u terarijima (smijeh). Terarije je dovoljno pogledati jednom u tri tjedna. Mačke, a pogotovo psi, puno su veća odgovornost. Jao, sisavci!

Koje ste promjene primijetili tijekom godina istraživanja, mijenja li se način života i brojnost pojedinih populacija beskralježnjaka?

Kad sam bila dijete, u Mikulićima je uvijek bilo puno lažipauka. Njih ljudi često zamijene za porodicu pauka Pholcidae, ali lažipauci nemaju otrovne žlijezde, dva segmenta tijela kao pauci niti predljive bradavice ili osam očiju. Bilo ih je po zidovima kuće dok sam odrastala. Nakon srednje škole nisam više vidjela niti jednog. I dalje nam je kuća jednako daleko od šume, ali klimatske promjene rade svoje. Kako se smanjila količina vlage, tako su ostali više vezani uz šumu, a manje van šumskih staništa. To je anegdotalni primjer. Drugi bi bio nešto što se zove fenomen vjetrobranskog stakla. Kada si se prije vozio autom bilo je učestalo pronaći hrpu kukaca, primjerice leptira i skakavaca koji su ostali zalijepljeni na autu nakon vožnje. Sada nema skoro ničega i to je široko primijećeno, što ukazuje na to da se radi o ozbiljnom problemu. Beskralježnjaci drže bazu ekoloških procesa. Bez sisavaca bi ekosustav Zemlje mogao opstati, bez beskralježnjaka ne bi.

Osim strahova i gađenja, postoje i estetski kriteriji u pristupu zaštiti životinja?

Imamo popularne akcije u stilu "zaštitimo tigrove", iako se izumiranjem tigrova zapravo ne bi puno toga promijenilo za ljude. Želimo ih zaštititi zato što su lijepi, zato što čovjeku izgledaju strašno, veličanstveno. Akcija "zaštitimo kukce" ne zvuči ni približno toliko atraktivno. Estetska hijerarhija je bitna u pristupu svim vrstama, zato primjerice povijesno, a i danas imate puno više ljudi koji se bave leptirima, nego paucima. Leptiri kod nas imaju i narodna imena i literaturu koja im je posvećena. Za pauke ne postoji ništa slično. Od preko osamsto vrsta pauka u Hrvatskoj, narodno ime ima samo nekolicina. Nije to slučaj samo sa životinjama, možemo usporediti i običan kamen i dijamant, kupus i ružu i slično.

Pišete i o mentalnom zdravlju. Zašto vam je ta tema važna?

Fale nam informacije, stigma je velika, pogotovo van Zagreba. Važno mi je pisati o neurodivergentnosti, o poteškoćama unutar zdravstvenog sustava, o manjku radne snage, skupoći psihološke podrške. Osam godina sam tražila pravu terapeutkinju i odgovarajuću terapiju. Našla sam je, ali privatno, i imam sreću da si to mogu priuštiti. Činilo mi se korisnim za druge iznijeti svoje iskustvo, a i meni je puno pomogla otvorenost oko toga. Imam sreće da u mojoj branši nikoga ne smeta takva otvorenost. Manja je stigma u znanosti oko takvih poteškoća, profiliranje se uglavnom ne odvija na tim osnovama.

U teškim ste se danima vraćali terenima. Jesmo li u pravu ako pretpostavimo da to hrani vaš entuzijazam, nadu?

Kažu mi nekad ljudi da vole ići sa mnom na terene jer se oduševljavam svime i tako prenesem entuzijazam. Ne treba puno da me nešto obuzme. Ostao mi je taj dječji zanos oko biologije i na tome sam zahvalna. Imam teških dana, ali nisam izgubila žar za biologiju. To me spašava.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma