Na Facebook stranici Prave šape maleni Elvis s crnom njuškom i prodornim zelenim očima traži dom. Pronađen je slomljenih nožica koje su se, uz posvećenu skrb Prave šape i veterinara, osnažile dovoljno da sada zaigrano trčkara po stanu, ne dajući se obeshrabriti time što se povremeno zapetlja i spotakne. Tigrasta Star već je tri godine u potrazi za svojim ljudima, ali, unatoč povremenim upitima te manjim prilagodbama koje bi se od njih tražile i koje ih ne bi financijski opteretile, potencijalni udomitelji su odustajali čim bi saznali da ima alergiju na neke vrste hrane. Iz kupaonice privremenog smještaja provirio je i Filip, mačak pozitivan na virus imunodeficijencije (FIV), koji uzrokuje mačju sidu, spašen iz Filipovićeve ulice u Zagrebu. Iako FIV nije prenosiv na ljude, Filip spada među teže udomljive mačke zbog svoga zdravstvenog stanja koje zahtijeva samo malo više ljubavi i njege.

Mirna Herman, osnivačica i voditeljica Prave šape, brine trenutno o tridesetak mačaka koje još nisu uspjele pronaći dom, uglavnom mačaka koje su slijepe, šepaju ili imaju neki drugi oblik invaliditeta i zdravstvenih teškoća.

- Ovo je Čikago, drag i mazan mačak koji je pozitivan na mačju leukemiju (FeLV). Preživio je i FIP, upalu potrbušnice uzrokovanu koronavirusom, koju smo, zahvaljujući donacijama, uspjeli zaliječiti eksperimentalnim lijekom iz Amerike. Od tada smo imali 27 uspješno liječenih slučajeva FIP-a. Za mačke poput njega brinem 13 godina. Još prije par godina mačke koje bi dobile dijagnozu FIP-a, da se ne muče, isti dan bismo znali uspavati jer se vjerovalo da nema lijeka ili barem nečega da pomogne sa simptomima – priča Mirna.

Eksperimentalni lijek koji je pomogao Čikagu i mnogim drugim macama, potaknuo je i razvoj Remdesivira (Veklurya) koji se, prema Europskoj agenciji za lijekove, koristi za liječenje bolesti uzrokovanih COVID-om 19 kod osoba "oboljelih od upale pluća, kojima je potreban dodatni kisik" ili onih u riziku od razvoja težih oblika bolesti. Razumijevanjem potreba drugih živih bića oko nas i u naporima da im pomognemo, i mačke su posredno pomogle ljudima.

Sva financijska podrška za veterinarsku skrb, od lijekova do sterilizacija i kastracija, odvija se isključivo na solidarnoj bazi, donacijama osoba koje prate Mirnin rad, od ranih dana kada je kao studentica tek kretala s objavama o napuštenim i zanemarenim mačkama na Forum.hr-u, preko osnivanja udruge 2015., do danas, s potragama za udomiteljima, čuvalicama i širom zajednicom podrške na društvenim mrežama.

- Netko tko čita naše priče na Facebooku i jako mu se svidi neka mačka, može postati "dobra vila" toj mački i sufinancirati joj hranu i pijesak. To je program koji omogućava ljudima da prate mačku, mogu je doći i upoznati, doći počistiti, doslovno doći češljati mačke. Bila bih sretna da mi netko očetka sve mačke – kaže Mirna, dodajući da se neke baš vole četkati, a da se neke samo daju.

Prava šapa trenutno brine o tridesetak mačaka

Napominje da ljudi znaju pogrešno pretpostaviti, zbog ogromnoga truda i vremena koje izdvajaju, da je Prava šapa neka velika udruga s profesionalnim fotografima. No skrb o mačkama i brigu o pronalasku čuvalica i udomitelja nose uglavnom dvije aktivistkinje, Mirna Herman i Katarina Loborec.

- Ona i ja odlazimo kod čuvalica i slikamo mačke. Trudimo se stalno online pokazivati što radimo, da ljudi mogu pratiti što se događa sa životinjama i kamo odlaze njihove donacije. To nije lako, uz terenski rad i svakodnevnu skrb. To se i do dan-danas zadržalo u Pravoj šapi. Fotografijama nastojimo ispričati priču svake mačke, što značajno olakšava i pronalazak privremenog ili trajnog doma – kaže.

O mačkama je Mirna počela sustavno brinuti kada joj je mama jednom završila na Hitnoj neurološkoj u Vinogradskoj. U početku im je donosila hranu, a onda krenula promišljati kako im dugoročno pomoći da izađu iz bijede, začaranog kruga jednog bolesnog mačića za drugim.

Trudimo se stalno online pokazivati što radimo, da ljudi mogu pratiti što se događa sa životinjama i kamo odlaze njihove donacije. To nije lako, uz terenski rad i svakodnevnu skrb, kaže Mirna

- Gledala sam kako da ih pohvatam i kastriram. Daš im hranu, a one dođu jesti tek kad se makneš dva metra. I kako da ih uhvatim ako im ne mogu prići. Otišla sam tada u dućan za ribičiju i kupila podmetač za šarane, mrežu na štapu, donijela hranu… i pohvatala sve mačke tamo - smije se Mirna prisjećajući se.

- Među mačkama koje sam uhvatila bila je i jedna kojoj je infekcija izjela oko. Rečeno mi je tada da preko Noine Arke mačka može dobiti besplatnu operaciju. Uhvatim mačku, najavim se i dođem na Veterinarski fakultet. Tamo je stajala tadašnja predsjednica udruge Helena Fink. Pitala me: "A što bi ti s njom poslije? Ako ja u trideset godina rada nisam uspjela naći dom za macu bez oka, kako ćeš ti?" Mački je operacija uskraćena, pa sam je napravila privatno. Taj dan sam odlučila da ne želim živjeti u svijetu gdje je nemoguće udomiti mačku bez oka – priča Mirna Herman.

Za svaku zbrinutu macu Mirna i Katarina brinu da pronađu najbolje moguće okruženje u kojem će dobiti svu potrebnu skrb i biti tretirana kao punopravna članica kućanstva. Od osoba koje bi htjele udomiti traži se da popune obrazac u kojem pojašnjavaju zašto žele udomiti, imaju li balkon, lođu ili terasu i bi li je mogli prekriti mrežom ili zaštititi na neki drugi način da ne dođe do pada. Pita ih se ima li djece u kućanstvu i jesu li do sada bila okružena kućnim ljubimcima i kojim, imaju li mogućnost organiziranja čuvanja mačke za vrijeme putovanja i mogu li se obavezati na redovita cijepljenja i odlaske veterinaru. Uz obilazak stana ili kuće, sa svakim novim udomiteljem potpisuje se ugovor, a neke se osobe iznenade kada shvate da su njihove prijave odbijene.

- Bilo bi krajnje neodgovorno od nas da je damo nekome kod koga znamo da će mačku za mjesec dana zgaziti auto ili da će pasti sa sedmog kata i polomiti se. Svako pitanje u obrascu, svaka stavka u ugovoru, postoji zato što se nešto, nažalost, već dogodilo – objašnjava.

Mačiće dudaše potrebno je hraniti svaka dva sata i posvetiti se njihovoj socijalizaciji, a mačkama koje su stigle preplašene, moguće i traumatizirane životom na ulici, treba vremena dok steknu povjerenje. Svako udomljavanje traži promišljanje vlastitih mogućnosti, odgovornu pripremu i predanost stvaranju podržavajuće okoline. Za mačke i volonterke najstresnija su razočaranja napuštanja već udomljenih mačaka. To se nedavno dogodilo i s Leom, dobrodušnom i umiljatom macom, koja je sad, samo godinu dana nakon prvog udomljenja, nanovo oglašena na Facebooku. Kaže Mirna da joj se nije teško rastati od maca o kojima brine. Dapače, jako je sretna kada im uspije osigurati dobar dom, jer čim se jedna maca udomi, može uzeti drugu koja je dojavljena i kojoj danima već pokušava pronaći smještaj. Neko vrijeme je s Mirnom boravio i lisac Josip, nađen u brlogu s ostatcima kokoši kojima je njegova mama pokušala nahraniti mladunčad prije nego se s njima dala u bijeg. On je jedini zaostao za čoporom, pa ga je Mirna othranila dok mu se nije našlo prikladno stanište.

Neko vrijeme je s Mirnom boravio i lisac Josip

Kamo s macama dok se ne nađe stabilnije rješenje, možda najviše mori volonterke i tu naprave najviše ustupaka.

- Ljudi često oklijevaju da ponude privremeni smještaj misleći da im želimo uvaliti mačku, a mi imamo obrnuti problem. Mi ne bismo htjeli da čuvalice postanu udomitelji jer onda gubimo čuvalicu. Ako čuvalica uzme na čuvanje jednu mačku i zadrži je, to je to, spasili smo jednu mačku. A ako ta čuvalica uzme jednu mačku, udomi je, uzme drugu mačku, udomi je, uzme treću, ta čuvalica može spasiti i trideset mačaka. Imamo oko 60 čuvalica, a neke od njih su s nama sad već preko deset godina – objašnjava Mirna.

U tom modelu umrežene i solidarne skrbi Mirna vidi puno bolje rješenje od skloništa za mačke koje neke udruge zagovaraju, bez razumijevanja posljedica takve politike.

- Velika je razlika između skloništa za pse i skloništa za mačke zato što psi, prema Zakonu, ne mogu biti slobodnoživući. Ne smiješ pustiti psa samog na javnu površinu. Zašto? Zato što se pas smatra prijetnjom za ljude i za okolinu. Em što može napasti i izgristi odrasle i djecu, em što može izazvati prometne nesreće itd. Zbog toga je nastalo sklonište, da je sve te pse moguće negdje smjestiti – kaže.

Udomljavanje traži promišljanje mogućnosti, pripremu i predanost stvaranju podržavajuće okoline. Za mačke i volonterke najstresnija su napuštanja već udomljenih mačaka

U početku su se psi eutanazirali nakon 60 dana. Tada se, kao dio Mreže za zaštitu životinja, 2017. Prava šapa s drugim udrugama za podršku životinjama uspjela zauzeti za no-kill skloništa. Kako se mačke ne smatraju prijetnjom, ne postoji gradska dužnost da ih se skloni s ulice. Ali kada bi se pokrenulo sklonište za mačke, Mirna vjeruje da bi čak bile izloženije tom obliku nasilja.

- Znači, sve ove mačke ovdje, koje imaju mačju sidu, mačke su iz Dumovca, koje sam ja onda uzela, jer su mi javili da idu na eutanaziju – dodaje.

Iako FIV, FIP i mačja leukemija ne ugrožavaju ljude, nekastrirane ulične mačke, među kojima ih dosta ima FIV, stečen ugrizima i ozljedama u vrijeme parenja, kao nositeljice virusa (iako zdrave), bile bi predodređene za eutanaziju. Kao osnivač, Grad Zagreb osigurava Dumovcu određeni iznos koji sklonište može upotrijebiti za liječenje mačaka.

- Kad takva mačka dođe u Dumovec, prvo što rade je da mačku testiraju na FIV ili leukemiju. Ako je mačka pozitivna na bilo što od toga, oni mačku ne liječe, jer se smatra da je liječenje takve mačke neizvjesno i skupo. Grad je odlučio da je od nekih mačaka potrebno odustati. Iz moga iskustva, 80 posto mačaka koje imaju mačju sidu nisu nikako različite od drugih mačaka – kaže Mirna Herman.

Brzi testovi za mačju sidu i leukemiju prilično su nepouzdani (s mogućnošću lažnog rezultata i do 25 posto, pojašnjava Mirna, što može značiti i da bi poneka mačka koju bi eutanizirali bila zdrava, a PCR analize tretiraju se kao bespotreban trošak.

Isto tako, nadzor nad dojavama o zapuštenim i zlostavljanim životinjama povjeren je komunalnom redarstvu koje nema nikakve veze s veterinarskom strukom. Do veterinarske inspekcije je posebno teško doći. Mirna primjećuje da se kod nas veterinarska inspekcija bavi isključivo "velikom veterinom", stokom eksploatiranom za potrebe mesne i mliječne industrije. Njih zanima proizvodnja, a ne zaštita životinja. Vegetarijanstvo i veganstvo, začudo, tabu su teme i među udrugama za zaštitu kućnih ljubimaca. Reproduciraju se specistički režimi koji neke živote vrednuju više od drugih, one pasa ili mačaka u odnosu npr. na živote krava ili svinja.

- Feminizam koji zamišljam kretao bi iz antispecističkih, veganskih politika – kaže Mirna.

Da brigu o životinjama treba kontekstualizirati u šire emancipatorne borbe kazuje i podatak da je, među tih 60 čuvalica, samo jedan jedini muškarac i da sve počiva na 24-satnom ženskom radu, i to pretežno LBT žena. Prema podacima Volonterskog centra u Zagrebu za 2022., ukupno je 62 posto volonterki naspram 38 posto volontera u raznim domenama rada.

Za vrijeme pandemije, Mirna je izgubila dečka koji se dugo borio s depresijom.

- Nisam mogla doći do besplatne psihoterapije i snalazila sam se kako sam znala, uz podršku kolega i prijatelja. Moj mačak Kiki me spasio tada, ležeći pored mene svake noći. Htjela bih jednom osnovati grupu podrške za ljude koji su prošli nešto slično. Životinje imaju neizmjernu terapijsku moć i sposobnost osnaživanja i utjehe – kaže.

Jednom će i Elvis, Star, Filip i Čikago, ušuškani pored nečijeg uzglavlja, snažno potegnuti u novi dan sa svojim osobama, u svom novom domu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada  - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma