"Mislio sam da donekle znam s riječima, da me tome naučio posao od kojeg živim. Ono što je trebalo reći uopće nisam razumio. Nisam shvatio. Kako izgovoriti ono što ne razumijem? Kako sastaviti rečenicu, kako je započeti, kada ne vjerujem u njezin sadržaj?" Tako Drago Hedl počinje nedavno objavljenu knjigu "Matija", naslovljenu po njegovom sinu jedincu. Zadatak koji je pred njim bio jest da u rano jutro u Osijeku, zvonom na vratima tek probuđenoj Matijinoj mami, svojoj bivšoj supruzi, kaže da im sina više nema. Da joj kaže ono što se ne može pojmiti.

Od tog trenutka Hedl bilježi dnevnik očaja, koji se izmjenjuje s ljubavlju ispisanim sjećanjima na sina otkako je začet, preko djetinjstva tog bistrog i uzornog dječaka do studija i samoprijegornog života u Americi, gdje je kao znanstvenik, biokemičar, radio na Sveučilištu Yale. Tamo je, u New Havenu u kojem je živio, Matija Hedl svojevoljno okončao život u ranim četrdesetim godinama. Knjiga je podijeljena u 37 poglavlja, koliko je dana trebalo da uz mučnu bitku s američkom birokracijom tijelo dođe u Hrvatsku, a objavljena je u izdanju Telegrama, medija za koji Drago Hedl radi.

Hedl piše čitav svoj dugi radni vijek. Nakon završenog studija književnosti na Pedagoškoj akademiji u Osijeku, prvo radno mjesto mu je bilo u književnom časopisu Revija, a onda je od 1980. krenuo njegov novinarski rad u kojem je dosegao sve što se može – od istraživanja ratnih zločina koja su mijenjala sliku naše suvremene povijesti do međunarodnih nagrada.

Drago je napisao i niz knjiga, prvenstveno kriminalističkih romana, no zasigurno, a to i sam kaže, ništa nije bilo ni bolno ni vrijedno kao napisati "Matiju". Knjiga je tim vrjednija što se radi o temi o kojoj ne znamo kako bismo razgovarali dok istovremeno preko petsto ljudi godišnje sebi oduzme život samo u Hrvatskoj.

U više ste navrata izjavili da ste ovom knjigom željeli pomoći obiteljima s iskustvom samoubojstva bliske osobe ili onima kojima će se to tek dogoditi, nažalost. No što je proces pisanja značio za vas?

Napisati knjigu o najstrašnijem događaju u životu, naprasnom odlasku mog sina, nije bilo lako jer trebalo je još jednom proći kroz sve detalje te teške, jako teške priče. Na predstavljanju knjige u Zagrebu, u prepunoj Laubi, dvije osobe kojima sam potpisivao knjigu rekle su mi kako su u svojoj obitelji imali takav tragičan događaj. Jedna majka požalila mi se kako njena kćer pati od teške depresije, gotovo da uopće s njom ne komunicira, zatvorila se u sebe, čvršće od školjke.

Jedan mlađi bračni par nakon predstavljanja knjige rekao je da će sada još više voljeti svoju djecu, bdjeti nad njima, paziti i na najmanje znakove mogućih problema. Reakcije tih ljudi pomogle su mi, uvjerile me, kako je trebalo napisati knjigu ''Matija'' bez obzira na cijenu koju je to iziskivalo. Moja bolna plovidba u vrijeme kada se prije gotovo šest i pol godina, 14. listopada 2018., zbio taj tragični čin ipak je imala smisla.

 

Oproštajna pisma dala su djelomičan odgovor

U knjizi ne navodite nikakve reference, no jeste li u pokušajima razumijevanja što se dogodilo i kako da se nosite s tim posegnuli za nekom literaturom nakon Matijine smrti i za vrijeme pisanja knjige?

Kad smo saznali za smrt našeg sina, Matijina majka i ja bili smo potpuno shrvani i izgubljeni. Nismo znali kamo se okrenuti. Nije bilo nikoga tko bi nam mogao objasniti kako uopće dalje živjeti, kako pronaći smisao u vremenu koje je pred nama, a u kojem više nema Matije. Sami smo tražili odgovore. I nismo ih našli. Matijina oproštajna pisma, ona koja je ostavio majci i meni, dala su tek djelomičan odgovor.

On je bio predivno biće, znao je kakva će biti naša bol i pokušao ju je ublažiti pojašnjavajući kako je njegova smrt bila potraga za mirom. Taj mir on nije mogao pronaći u životu. Našao ga je u smrti. Bilo je teško prihvatiti spoznaju da je njegov odlazak u smrt bio lakši od života.

Igor Mandić u "Predsmrtnom dnevniku" piše da je nakon smrti kćeri stekao stigmu oca samoubojice. Zbog takve stigme mnoge obitelji prešućuju suicid svojih bližnjih i stvara se tišina ili laž oko tih smrti. Je li vaša knjiga nastala i u namjeri da se skine takva stigma i otvori mogućnost šireg, javnog razgovora o suicidu?

Riječ ''samoubojica'', jedina u hrvatskom jeziku za onog tko počini suicid, teška je i optužujuća. Kad je izgovorite, kao da poistovjećujete nečiji samovoljni odlazak s ovoga svijeta s ubojstvom. Ono ''samo'' u prvom dijelu riječi, potpuno se gubi pod težinom drugog dijela – ''ubojica''. Izbjegavam tu riječ kad god mogu. Čin moga sina, njegov izbor da u 43. godini života u naponu intelektualne snage, napusti ovaj svijet, zauvijek ode iz njega, ni na koji način ne mogu povezati s riječju koja u sebi sadrži i dio o ubojstvu.

Nažalost, mnoge obitelji – a tu je i religija učinila svoje – kad im se dogodi takva tragedija, a mislim da veće nema, smatra to nekom vrstom obiteljske sramote pa način odlaska s ovoga svijeta njima bliske osobe ostaje zaključana obiteljska tajna zbog straha od društvene stigme. Knjigom sam želio, koliko to jedna knjiga može, ukloniti taj strah od stigme, detabuizirati suicid i prihvatiti odluku onoga tko je to počinio jer samo on zna muke kroz koje je prolazio. To je pravo na izbor, pravo na najteži izbor.

Knjigom sam želio, koliko to jedna knjiga može, ukloniti strah od stigme, detabuizirati suicid i prihvatiti odluku onoga tko je to počinio jer samo on zna muke kroz koje je prolazio. To je pravo na izbor, pravo na najteži izbor

Upravo se austrijski pisac Jean Améry protivio moraliziranju nad suicidom i ne vidi ga kao bijeg, već, među ostalim, kao validan odgovor na izazov postojanja pa i posljednji mogući čin slobode. Može li takva interpretacija biti utješna?

Slažem se s takvim tumačenjem, ali ono nije utješno. Mislim da nema veće ljubavi od one koju gajite prema svom djetetu. Ljubav prema roditeljima, prema osobi s kojom dijelite život, blijeda je prema ljubavi koju osjećate za dijete. Djetetu možete sve oprostiti, ono što partneru, ocu, majci, možda nikada ne biste. Spremni ste za njega učiniti sve, doslovno sve. I kad ga izgubite, zauvijek ste izgubljeni.

Mogu teći dani, mjeseci, godine, možda će vam se dogoditi i kakav lijep trenutak, ali bol neće biti ublažena. Ona je u vama, svjesni ste da ćete s njom umrijeti, da je neće isprati vrijeme i da se izreka kako vrijeme liječi rane naprosto ne može primijeniti kad izgubite dijete. To je neizlječiva bol. Vječna. Uzalud ćete tražiti lijek. Nema ga.

Kažete da ste sami tražili odgovore. Jeste li se uspjeli približiti odgovoru na, kako pišete u knjizi, najteže od svih pitanja: zašto? Iz onog što pišete može se zaključiti da je bitnu ulogu u Matijinoj nesreći imalo kompetitivno, izrabljivačko radno okruženje na prestižnom Yaleu, gdje je u laboratoriju medicinskog fakulteta godinama radio šest dana u tjednu, često po 12 sati dnevno. I mislim da je izrazito važan aspekt knjige što ukazuje na odgovornost poslodavaca za psihičko zdravlje radnika.

Nemam siguran odgovor za Matijin čin, ali imam indicije. Znam koliko je teško radio, koliko je vremena provodio na poslu, koliko je odgovoran bio. A bio je spužva koja sve upija i iz koje teško izlazi ono što jednom uđe. Kad izgovorite Yale, činite to sa strahopoštovanjem. Odande su izlazili američki predsjednici, Nobelovci, velika znanstvena imena. Ondje su ostvarena ogromna znanstvena postignuća. I Matija je, radeći na Yaleu 11 godina, dao djelić tog doprinosa u otkrivanju uzroka, nastanka i liječenja Chronove bolesti. Ali s druge strane Yale je bešćutna mašinerija, lišena empatije, koja melje, traži uspjeh i samo uspjeh.

Drago Hedl (Foto: Sandro Lendler)

Bili smo sazdani od istog materijala

Jeste li razmišljali o tome da podrobnije rekonstruirate Matijin američki život? Jer, često roditelji nisu oni koji ni dobro, a kamoli najbolje poznaju svoju odraslu djecu, pogotovo ako ta djeca većinu života provedu na velikoj udaljenosti. I sami pišete u knjizi da niste znali za "užas u kojem je živio, s njim ustajao, odlazio u laboratorij, pisao znanstvene radove, kasno dolazio kući u kojoj ga nitko nije čekao, nije bilo nikoga s kim bi mogao podijeliti misli".

Knjiga ''Matija'' nije pokušaj podrobne rekonstrukcije života mog sina u Americi. On je u SAD otišao vrlo mlad, bilo mu je tek 17 godina, i više od polovice života proveo je ondje. Sve vrijeme bili smo u kontaktu, ali dijelile su nas tisuće kilometara. Znao sam o njemu samo onoliko koliko bi on sam rekao o sebi. Nikada se nije jadao, tek tu i tamo rekao bi da radi naporno i puno. Svoj teret nije tovario na tuđa leđa.

Znam da je imao sretne dane u Chicagu, na postdoktoratu na Sveučilištu u Chicagu, da je volio taj kozmopolitski grad. Znam da je puno manje bio sretan na Yaleu, kamo je otišao vjerujući da je to privremeno, da će se ponovno vratiti u Windy City. To ''privremeno'' potrajalo je 11 godina. Matija je bio samotnjak. Imao je, naravno, veze i prijateljstva, ali svjesno ih je kontrolirao, bojeći se da bi njegov posao trpio ukoliko bi te veze postale ozbiljnije, čvršće i zahtjevnije.

Imao je nešto u sebi od onih Teslinih samotnjačkih osobina. Za njegove depresije saznao sam prekasno, kada njega više nije bilo. Samoća, težak rad, depresija, uz njegovu nevjerojatnu samozatajnost možda daju odgovore na dio pitanjâ. Nikada, ni za pet života, vjerojatno ne bih dokučio odgovore na ostala. Pa i kada bi ih našao, ništa se ne bi promijenilo.

Bol je u vama, svjesni ste da ćete s njom umrijeti, da je neće isprati vrijeme i da se izreka kako vrijeme liječi rane naprosto ne može primijeniti kad izgubite dijete. To je neizlječiva bol. Vječna. Uzalud ćete tražiti lijek

U knjizi preispitujete vaš odnos s Matijom, odnos oca i sina, koji je, prema onome što pišete, bio prilično karakterističan za vašu generaciju očeva. Kako biste ga opisali?

Matiju sam silno volio i bio beskrajno ponosan na njega. Žalim što tu količinu ljubavi nisam znao pokazati. Mislim da je i on imao isti problem. Volio me, ponosio se svojim ocem, i svojom majkom, naravno, ali i on je bio suzdržan u izrazima sinovljeve ljubavi. Bili smo sazdani od istog materijala, teško su iz nas izlazile riječi o tome kolika je naša međusobna ljubav.

Mislili smo da se to podrazumijeva, da nema potrebe o tome govoriti, naglašavati nešto što je samo po sebi jasno, što se podrazumijeva. Sada mi je žao zbog toga. Žao mi je zagrljaja koji su izostajali, žao mi je riječi koje je trebalo izgovoriti, a nisu izlazile iz usta. Kad se Matija nakon prve američke godine vraćao kući, zastao je u Londonu gdje sam u to vrijeme bio na dvomjesečnoj stipendiji pa sam sav ushićen sjedio u podzemnoj željeznici putujući prema Heathrowu.

Tekle su mi suze radosnice što ću vidjeti svoga sina nakon gotovo godinu dana, ali sam ulazeći u zračnu luku otišao u toalet i umio se da tragovi suza ne budu vidljivi na mom licu. I kad sam ga ugledao, stiskao sam zube da ne zaplačem od sreće. Ne mogu to objasniti, tu potrebu za prikrivanjem osjećaja, ali sam siguran da je i on osjećao isto, da se borio sa suzama, pazeći iz sve snage da neka ne proviri iz oka.

Na više mjesta u knjizi ima te neizgovorene sreće i ljubavi prema sinu. Primjerice, opisujući zajednički odlazak u Pariz kada je Matija imao 16 godina navodite da ste bili sretni što ćete biti nekoliko dana zajedno, ali mu to niste rekli. I sami postavljate pitanje u knjizi: zar je muškarcima tako teško priznati i podijeliti sreću?

Nije bilo puno dana u našim životima kada smo Matija i ja bili sami. U takve dane se ubraja taj naš put u Pariz. Bilo je tako lijepo što smo od jutra do maraka zajedno, što razgovaramo, dijelimo ushićenje, uživamo u ljepotama Pariza, ručamo, smijemo se. Ali nitko od nas da kaže: baš nam je lijepo, baš je lijepo što smo zajedno i šteta je što nismo češće. Nitko nije izgovorio: hajde tata ili hajde sine da više vremena provodimo zajedno jer stvarno uživamo, stvarno nam je dobro.

Znam da je Matija bio puno bliži s majkom, bio je nježniji prema njoj, ponašao se zaštitnički, bio je, čini mi se, manje suzdržan. Ali takav sam bio i ja. Moja mati znala je sve moje tajne, a odnos s ocem, jako dobrim ocem, bio je drugačiji. Volio sam ga, no nekako to nisam znao pokazati, ali bilo mi je drago kad bi me, sjećam se tih dana djetinjstva, pomilovao po glavi i poljubio u čelo.

Drago Hedl (Foto: Sandro Lendler)

Imati takvo dijete bila je povlastica

Muškarcima je teže podijeliti i patnju; istraživanja pokazuju da puno rjeđe traže pomoć i puno češće se ubijaju nego žene. Spomenuli ste da vam je sin bolovao od depresije, što ste saznali kada vam je poslije njegove smrti pisala njegova psihologinja. U knjizi pišete da ste i vi patili od depresije i niste to rekli sinu. Što je u srži prešućivanja? Sram? Želja da se ne opterećuju drugi?

Matija i ja smo se, čini mi se, i prema teškoćama odnosili podjednako. Nismo ih znali dijeliti. Držali bismo ih u sebi, kao i ljubav koju smo jedan prema drugom osjećali. Iz pisma koje mi je poslala psihologinja, kojoj se obraćao za pomoć, saznao sam koliko me silno volio i koliko je otvoreno o tome s njom razgovarao.

Koliko je bio ponosan na ono što radim. Imao je potrebu govoriti o tome, ali meni nije o tome pričao, kao što ni ja njemu nisam izgovarao ono što sada činim kad dođem na njegov grob. Sada sam nježan, iskren, blag. Kažem koliko ga volim i bio bih sretan kada bi on to mogao čuti i vidjeti suzu koja zna izmaknuti, a koje sam se sramio onda čekajući ga na aerodromu u Londonu. Ne znam što bih dao da ga mogu zagrliti i reći sve ono što nisam, a trebalo je.

Ne mislim da nečija odluka o svojevoljnom odlasku može potaknuti druge da učine isto. Razumijem pravilo da novine o tome ne pišu, jer treba misliti na obitelj kojoj se to dogodilo

Je li vam teško javno govoriti o Matijinoj smrti nakon što je knjiga izašla?

U knjizi sam rekao sve. Razotkrio se, ogolio, otvorio dušu, priznao, pokajao se. Prošao sam neku vrst katarze. Sada je lakše govoriti o tome, sada kad je sve napisano. Matija je zaslužio knjigu ''Matija'', mada se često pitam kako bi reagirao da je pročita. Možda bi rekao da sam bio previše samokritičan, da on neke moje postupke nije shvaćao onako kako sam ih opisao. Možda bi rekao da sam prema njemu bio suviše nježan i blag, da je i on činio pogreške koja ja nisam uočavao.

Ali Matija je stvarno bio izniman: ogromno znanje, nevjerojatna širina, duboka pronicljivost, silna empatija, beskrajna radoznalost, nenadmašno poštenje. Imati takvo dijete bila je nesvakidašnja povlastica. Izgubiti ga bilo je nezamislivo bolno.

Dvojbu koju ste vi imali – vidjeti ili ne Matijino tijelo u mrtvačnici – imaju mnogi zbog straha kakva će im biti ta slika, jer ona zadnja ostaje u pamćenju. Što danas mislite o odluci da ne vidite Matijino tijelo?

Propitkivao sam se – i danas to činim – jesam li se trebao oprostiti s njim u mrtvačnici, stati uz ležaj, uz njegovo tijelo, isplakati se ili samo šutjeti. Staviti ruku na njegovo čelo i tiho, u sebi, pozdraviti se s njim. Nisam to učinio, jer sam bio slab, nisam se mogao suočiti s dokazom njegove smrti. Nisam za to imao snage.

Ne bih imao ni danas, jer ta bi me slika, slika mrtvog sina, progonila. Ovako je bar za nijansu lakše. Kad god mislim na Matiju, a nema dana, ni jednog dana da se to ne dogodi, pamtim ga živog, iz nekog razgovora, šetnje, zajedničkog ručka, dočeka, ispraćaja. Znam da ga nema, ali na neki način živi, jer ga pamtim živog.

Novinar ste, a u novinarstvu važi pravilo da se ne izvještava o suicidima kako se ne bi poticali daljnji suicidi. Što mislite o tome?

Ne mislim da nečija odluka o svojevoljnom odlasku može potaknuti druge da učine isto. Razumijem pravilo da novine o tome ne pišu, jer treba misliti na obitelj kojoj se to dogodilo. Knjiga ''Matija'' puno je više od pisanja o njegovu odlasku. Miljenko Jergović, genijalan kakav jest, u pogovoru je napisao kako je ''Matija'' i ''knjiga o tome koliko je život lijep''. ''I koliko u životu boli sve što je lijepo''.

Život s Matijom bio je lijep, prelijep, i zato sada toliko boli, previše boli njegov odlazak. Ponosan sam na sve što je učinio u svom životu, kratkom životu. Jest da njegov odlazak boli i peče, ali toliko je ljepote iza njega ostalo da će potrajati do kraja mog vijeka.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.