Mješavinom čudnovatih i čudesnih preferencija država katkad, kao artist u ateljeu za slikarskim štafelajem, bojom mrči i riše sudbine svojih najvećih umjetnika i duhovnih značajeva općenito. Duhovni značajevi, naravno, ne vuku nužno religijske i vjerničke konotacije za sobom, pa ni u ovom kontekstu; a, pogotovo je to, jasna stvar, očigledno kad se dovede do u simbiozu s osebujnim intelektualnim divom Igorom Mandićem. Ma baš, podvukao bi eksklamativno, jamačno, sâm Igor...
Neka vrsta utamničenja u pržun zvan šund-redakcija "Romani i stripovi", za hrvatsku i općeštokavsku kulturu rezultiralo je s barem dvije krucijalne Igorove knjige. Jerbo, da nije po kazni bio gurnut u onaj onamo neki zapećak moćnog i velebnog SOUR-a Vjesnik – do čega je došlo 1978. godine – ne bismo mi danas imali ni libar "Principi krimića" (1985.) ni "Prijapov problem" (1999.).
A u taj korner vrli je samozvani divergent bio stjeran pošto su partijska kamarila i klimoglave kabadahije nasrnule na nj s optužbom da je nacionalist, pa se, doduše neočekivano, konkretni stupidni nesporazum dogodio kao reakcija na Igorovu kritiku knjige "Svi smo odgovorni?" Petra Šegedina, objavljenoj u njegovoj knjizi "101 kratka kritika" (1977.). (Začudo, kad se tekst pojavio u novinama u listopadu 1971. godine, prošao je ispod radara!?)
Egzistencijalno ograničen, ali ne i ugrožen – nije dobio otkaz! – Igor je i u datim okolnostima iz sebe izvukao najviše. Pa je u ograničenju dopuštenih mu tema za pisanje posvetio se fenomenologiji krimića koji je postao vrlo popularan, kao i eroto-pornografiji koja je kao vrlo živahni tabu vazda draškala interes najšire publike.
Još prije toga, ugasnućem Vjesnika u srijedu nestala je i njegova vrlo utjecajna kolumna "Notes". Divnim nerazumijevanjem analize Šegedinove knjige, partijski mogućnici uskratili su mu i status novinskoga komentatora. Pa je tako, eto, dospio i u odjel za u dva smisla petparačku redakciju: em je primao plaću u visini one koju su imali šoferi u firmi (što se svaki mjesec zorno vješalo na oglasnu ploču tvrtke), em se doista bavio tekstualnom makulaturom, najčešće kičerajem i boflom, iz čega je imao zadatak prosijati ono nešto s iole umjetničkog potencijala. (Za upotpuniti kućni budžet zarađivao je honorare okolo objavljujući po novinama i revijama u republikama od Makedonije do Slovenije.)
Spasiteljskom se Igoru pokazala spisateljska aktiva iz najranijih profesionalnih dana, kad je u Vjesniku sredinom 1960-ih godina radio kao prevoditelj vijesti iz svijeta. Tu je stekao solidno poliglotstvo s kojim se već bio okoristio malo prije toga, za odsluženja vojnog roka na VMA u Beogradu, kad je fasovao privilegirani status među ročnicima povlašten od komandirâ i oficirâ zbog poznavanja stranih jezika. I sâm se Igor kasnije sprdao s tom militarskom naivnošću i lakovjernošću, prepričavajući u vidu fora i fazona te anegdote iz vojske kao govorniku pustih stranih jezika, tvrdeći: "Ma ko će me provjeravati, kad oni ionako od mene znaju manje!?"
Međutim, Igor je zaista odlično svladao nekoliko jezika, budući mu je talijanski bio materinski (majka Ada Širola je iz Istre), francuski je studirao, a engleski je ionako kao novovjeka planetarna "lingua franca" preplavila društvo i prevladala u komunikaciji, dok je njemački pridodao znatno kasnije, održavši čak i govor na vjenčanju svoje kćerke Ade Mandić (od tada i s dodanim muževim prezimenom Beier, rođenim Nijemcem) na germanskom govornom području.
A praksa koju je stekao traduktološkim bavljenjem pri prvom angažmanu u tada najvećoj novinskoj kući u zemlji – kao i redovitim čitanjem strane literature – itekako mu je koristila za vrijeme "prekomande" u šund-redakciju, gdje je iščitavao tone i tone rukopisa krimića na svim tim jezicima, ter selektirajući one bolje i predlažući ih za prijevod, objavljivanje i distribuciju na kioscima u ediciji "Trag".
Pri obradi ove tematike, trivijalnoga žanra jeftinoga kriminalističkog romana, Mandić se našao u situaciji u kojoj je već bio nekoliko godina ranije. Tada je, radeći na monografiji "Arsen" (1983.), naišao na problem nedostatka podatne teorijske literature koja bi mu omogućila, i olakšala, relevantnu analizu i egzegezu zabavne muzike položene na popularnim i prevladavajućim šansonijerskim lakoglazbenim postamentima.
Pa je onda, mimo svih stručnih enciklopedijsko-leksikonskih priručnika i inih vademekuma, bio prisiljen stvoriti svoj originalni, dotad nepostojeći teorijski model hermeneutike u ta doba zaživjele vrlo pomodarske glazbe. Raspamećen od nemoćnosti, vlastitom je domišljatošću organski motiviran iznašao inovacijske metre i aksiome nakon čega je – i njemu i drugima – dalje bilo unekoliko olakšano pristupati tumačenju ovoga soja pisane književnosti.
To iskustvo vodilo ga je u ispisivanje serije tekstova koji će se prometnuti do u sasvim teorijsku knjigu o kriminalističkom romanu – "Principi krimića". Pošto je već imao i obilato feljtonske građe nastale kao plod njegove znatiželje kad su posrijedi bili običajnosti iz svakidašnjice, Igor je, mimo stručne literarne, obradio i sociološku dimenziju krimića. Zašto se, pobogu, takva literatura čita, i, što je to u tom tipu tekstualnosti da mami veliku pažnju šireg sloja pučanstva!? Trivijalnost i klišeji našli su u Mandiću dobroga eksplikatora, ali je i sâm registar struke naišao na pouzdanog operatera za vivisekciju rečenog žanra.
Teorijska knjiga o kriminalističkom romanu
Budući da je element zločina conditio sine qua non kriminalističkog romana, Igor mu je pristupio sa svih strana i iz svih mogućih aspekata. Bavio se protagonistima, posebno obrađujući dovođenje u radnju muškaraca ili intelektualaca, odnosno žena ili kulturnjakinja, pa onda još i sama zanimanja, poput odvjetnika ili liječnika, koji također mogu biti vrlo dobar "štof" pri detekciji zločina ili sudjelovanja u njemu.
I razvojna linija bit će obrađena: bez obzira na to je li delikt počinjen na početku priče, pa slijedi detektivska potraga, ili je u začetku fabule istraga koja vodi do razrješenja na kraju. Ucjene, otmice, špijunaže, politička podmetanja... sve su to stratumi kojima se minuciozno bavi Igor u svojoj analizi.
Naravno, pridodan je i povijesni tok pisanja kriminalističkih romana, koji se nekako zameću u djelima što ih je signirao Edgar Allan Poe, primjerice u noveli "Ubojstva u Rue Morgue" (1841.). A već deset godina kasnije imat ćemo i u nas pandan koji se smatra prvim domaćim krimićem, kad je Marko Radojčić objavio "Ubojstvo u Bermondseyju" (1851.). Utjecajnost samog žanra razglasit će i Agatha Christie serijom svojih hiperpopularnih ostvaraja, dok će na našem jeziku to učiniti Marija Jurić Zagorka.
No, pravo govoreći, sjeme krimića leži već u Bibliji, kad je Kajin ubio svojega brata Abela, a čitav niz starozavjetnih horor-priča potvrđuje Sveto pismo kao riznicu ubojstava i masakra, osvete i brutalnih odmazdi. Nisu li i starogrčki dramatičari Eshil, Euripid i Sofoklo glavninu svojih tragedija temeljili upravo na elementima iz kojih će se kasnije artikulirati kriminalistička potka kao sinopsis za ovaj vid literarnog djela, a koji će se raznim premošćivanjima do nas dobaciti i posredstvom libreta za opere ili scenarija za filmove...
I dok je Igor pri svojoj radnoj obligaciji prekomjerno bio granatiran desetinama rukopisa što ih je valjalo recenzirati i izdvojiti u relativno kratkom vremenskom odsječku – prekardašivši normu čitanja i često se zatrpavši u neminovnom zasićenju – on je "u samoobrani" bio prisiljen i na tupljenje oštrice kriterija. Buže na filteru u lijevku propuštanja bile je prepuštene ponešto manje oštrim šilima. Ama, zanatski već izoštreno oko Igorovo nije bilo oćoravljeno užim kadrom selektivnog oka na mreži propusnosti diktiranoj tržišnim uvjetima komercijalnosti.
To je vidljivo prisutnošću dvama planovâ u kojima se Igor bavio žanrom kriminalističkog romana. Jedan je ovaj redakcijski, gdje je bio prinuđen fokus smjeranja upraviti na merkantilni interes poslodavca (iz kojega je onda proizašao i onaj teorijski obrazac zahvaćanja teme), dok je drugi književno-kritički, iz kojega su pročedile sve one recenzentske ocjene razasute po periodici u realno vrijeme objave knjiga (a koje je autor sabrao u librima "Romani krize" i "Književno (st)ratište").
I, dok se još bio bavio, nazovimo je tako, serioznom sustavnom kritikom klasične književnosti u nas, Igor je već u svojim početcima bio nabo i natuknuo neke mirise ovoga specifičnog literarnog žanra. U svojoj po svemu danas kultnoj inicijalnoj knjizi književnih kritika, "Uz dlaku" (1970.), pišući o romanu "Tmora" Branka Belana Igor je bio naznačio elemente kriminalističkog spektra u proznoj naraciji. A da to nije ispalo slučajno, za potvrdu nam stiže nova kritika nastala na Belanovu knjigu "Tko će pokucati na moja vrata?" (1974.), koja je nakon stranica Vjesnika bila reprintirana u spomenutoj Mandićevoj knjizi "101 kratka kritika".
Naslov recenzije "Krimić u psihološkoj maglici" već dovoljno sugerira vrelište i intonaciju samoga osvrta. Pa evo i dijela atmosfere: "suvremeno pomjeranje ukusa, odnosno sve ozbiljnije priznavanje krimića kao specifičnoga, ali nesumnjivo literarnog roda, umnogome pridonosi širenju ugleda njihovih autora i u krugovima elitnije publike. Ali, to je stvar za posebnu raspravu." Kako se čini, bila je to prva prava i konkretna kritička opservacija Igorova na tekst s kriminalističkom supstancom u sebi. Više od pola desetljeća prije no što će se upustiti u studioznu – "posebnu raspravu".
Ima neke kozmičke zanimljivosti u faktu da je i zadnji tekst koji je Igor napisao i objavio svega dan prije smrti (12. ožujka 2022. u svojoj redovitoj rubrici "Zub kritike" u subotnjem Jutarnjem listu), bio recenzija jednog, u neku ruku, kriminalističkog romana. Knjiga je "U kasno ljeto" Magdalene Blažević u izdanju zaprešićke Frakture, gdje je mrtvac tobože protagonist, a sama priča "univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava".
Libar je posvećen jednom ratnom zločinu u Bosni za koji sudski proces nikad nije bio pokrenut. A još većeg upliva svemirskih sila u najposljedniji Igorov tekst ima i zadnja riječ koju je otkucao na svojoj pisaćoj mašini – "pivo". Ne jednom kazao je kako je pivo njegovo "pogonsko gorivo", pa je i posljednja Igorova rečenica simbolički svršetak jedne veličanstvene karijere: "Ma dajte, nema ljutnje, jer zao i dobar policajac zajedno idu na pivo."
