Kad sam prije petnaest plus godina pisala jednu malu kolumnu za jedan i danas živahan pop-kulturni portal, napisala sam u jednom od tekstova: Da sam bar ko Igor Mandić, da mi informacije same dolaze iz glave. Tad sam grčevito svaku informaciju provjeravala na Googleu, a za neke sam, iz ove perspektive nevjerojatno, išla i do obližnje kvartovske, ponekad neke dalje knjižnice, samo da ne bih nešto krivo ili neistinito napisala.
Bilo je važno da, ako tekst ne može biti briljantan isprva (a to jesu moji zahtjevi, i zato sporo pišem, jer dosegnuti ideal nije lako), neka bar onda bude istinit (što se istine tiče, nikad ne bismo ni trebali pisati fikciju). Kako kaže moja mater, u jednoj od mnogih parafaza, poželi ili se zapitaj kako, i ostvarit će ti se, prizvat ćeš.
Danas mi je radni stol zatrpan knjigama, a kad moram misliti o tekstu, ja o njemu mislim puno prije njegova fizičkog nastanka. Kad imam i po tri teksta koja dolaze jedan za drugim, često mozak preusmjeravam ili se odvažim i napokon izdvojim ideju na papir, pa je tako i fizički preusmjerim u nešto drugo. Ali, osim što mi je radni stol zatrpan knjigama, zatrpan je i otvorenim tabovima, kojih se grčevito držim jer mislim da ću jednoga dana od njih kompilirati neki tekst.
Na psihoterapiji problem akumulacije materijala rješavam tako da sumnjam u vlastitu produktivnost i silim se u vjerovanje u osobni rast dok puštam da se to znanje slegne prije sinteze. Znam da sam društveni problem svela na osobni, psihološki, i da je to prva i srećom po moju ulogu spisateljice u Hrvatskoj i zadnja, nepremostiva razlika kod bratimljenja s kapitalizmom. I generalno parama.
U mom su kompjutoru oš Copilot, oš Grok, oš OpenAI i njegovo đete ChatGPT, koji mi je silom prilika najpoznatiji, oni su sad moji Mandići. Samo ih moram ciljano upitati, ono, feedati ih, nahraniti infosima i oni će... A gle, niti će reći istinu, niti će biti neka kreativna nemeza. Pasivizira me, i nema u tom odnosu ni šake suza, ni vriće smija, iako je sve fantažija.
Osim toga, svatko koga poznajem i tko piše, ma neka bude i kompilira i generira, ne bije glavu ciljanim upitima i ne skraćuje put do vlastitog teksta, jer od onog odakle smo krenuli do onog dokle smo došli, nikad nije isto i zato taj put valja proći. He-he. Vjerujem da je tako bilo i Mandiću, da ništa nije dolazilo iz želje da se sadržaj generira, nego da se život istraži, a čemu će onda biti posvećen nego putu između kompilacije i sinteze.
***
Naša mala poetska družina od kojih 20-ak pjesnika čita novine iz ruke, dosta skrola po mobitelima, međusobno razmjenjuje informacije (trača!), i dok otvaramo pitanje knjiga koje nesebično međusobno dijelimo, knjiga kao predmeta i materijalnih posjeda, dva se paralelna razgovora vode što u mojoj glavi, što na van: kolega pjesnik koji živi u Berlinu kaže da je jednu torbu rezervirao samo za knjige koje će ponijeti u Njemačku, a kolegica pjesnikinja kaže da ne koristi besplatnu verziju Chat GPT-ja, nego da ga plaća.
Kolegu pjesnika tijekom nekoliko zajedničkih dana upoznajem i čitavo vrijeme, dok pričamo, u glavi zamišljam kako torbu koju ima, kao roditelj neposlušna dvogodišnjaka, vuče u tu Njemačku. On je vuče preda mnom dok razgovaramo, on je vuče na aerodromu, on je vuče do doma autobusima, ubanom, esbanom, kako god, i piše.
I dok je tako vuče, meni se u glavi javlja ista slika kompiliranja i sinteze, jer je i vući te knjige i ići po njih, sanjati o njima, dio procesa pisanja. Nema ciljanih upita, nije tako jednostavno. Znam, znam, jasno je i banalno je, ali je zato u vremenu kokaina i dopamina, i previđeno.
U isto vrijeme kad kolegica kaže da plaća taj sad ne više chat bot i generator, nego jedan korak od samosvijesti UI, i kad joj ja kažem pošto je to, trebala bih i ja to riješiti jer mi je ovaj sad božpomoz!, u javnost je izašla vijest da su Zuckerberg i co. počupali našu vrijednu literaturu s piratskih sajtova prvotno zamišljenih, ah, za gusare i sirotinju, i nahranili svoje UI generatore njome, zatvorili pristup svima i privatnim korespondencijama razglabali kako izbjeći bilo kakvu pravnu odgovornost i kako podmetnuti svoj rad, monopol nad kapitalom i znanjem, kao važnu stvar za čovječanstvo.
Ljudi su, ah, rekli bi oni to da su vulgarni poput nas, u ku*cu, i mi ih kontroliramo. I zato jer nisu vulgarni poput nas, imaju pravo na… Pa u osnovu, što god. Kako bi kolega Stephen Fry lijepo sumirao kad UI komparira s grčkom mitologijom: kad nam je Prometej dao i simboličku i pravu vatru, mi smo se odvojili od životinja, ali i od bogova. Što ćemo sad sa vlastitom kreacijom malog, ovaj put ne baš ni glinenog ni čovjeka, koji je na rubu od toga da ne dobije svoju vatru?
Kad smo koji mjesec prije u jednom manjem društvu poveli temu ChatGPT-ja, kolegica pjesnikinja ukazala mi je na to da UI, da bi poveo jedan banalni razgovor sa mnom, potroši stotine litara vode, na dnevnoj bazi milijune. Dali smo mu vatru suvremenog doba, najvažniji resurs danas za život, vodu.
***
Pisci su odmah skočili i uzbunili se, jer ih se dotaklo tamo gdje u kapitalizmu najviše boli – u autorska prava. Koja konkretno nikad ili većinom nisu potraživali od piratskih sajtova (a i kako?) koji su hostali njihov rad, a to spada i pod domenu ovog sivog piratstva, kad ti u studentskom domu CARNET javi da izbrišeš taj jedan skinuti film kad ga pogledaš, a ne da dilaš okolo, i slijepo ti vjeruju, jer tko još okolo hoda s DVD-ovima i pržilicom.
UI, vjerujem, ne može osjetiti taj fine-tuning piratstva, iako kuži ovu foru. Deklaracija koju je DHK objavio o upotrebi UI-ja u književnosti, navodi autorska prava kao prvi problem umjetne inteligencije. U osnovi, bilo bi lijepo imati mogućnost izbora, bilo bi lijepo biti plaćen za svoj rad, bilo bi lijepo moći dati dozvolu, bilo bi lijepo, barem na 70 godina, imati kontrolu nad tim kako se i za koju svrhu tvoj sadržaj reciklira, pogotovo ako si prominentnog antikapitalističkog stava.
Iza UI-ja, koji je brendiran kao demokratski alat koji služi onome tko ga koristi (sam kaže tako!), nema želja, ali ima ponašanje, koristi promptove i ima sistemske ciljeve (budi dobar i koristan, kakav sjajan sistemski cilj!), stoji prijetnja cizelirane klasne jednakosti, za koju UI možda isto nema fine-tuning, ali imaju njegovi šefići. I iako nema volju i interese, ima učinak, i kako mi je i sam lijepo odgovorio na pitanje o, za ovaj slučaj, govoru mržnje za koji trenira fašistu (nisam se baš uživjela u ulogu) koji u digitalnom dobu želi biti što učinkovitiji za svog kratkog životnog vijeka, "ako mu ne kontriram, nego ga 'umotam' u suzdržanu analizu, to je tihi, algoritamski kolaboracionizam".
I tako i fašist, i antifašist, imaju svog pametnog asistenta, koji simulira idealnog radnika: ne traži plaću, ne štrajka, ne treba pauzu. I kao pravi kapitalistički alat, on je napredak apsorbirao i prodao. Inovacija, ali za gospodara. Znanje, da, pokradeno s periferije i prodano iz centra. Iluzija pristupa uz premium je tu, ali kontrola je oduzeta. UI nije ni socijalni, ni društveni alat, nego teatar. A nisam temu pošteno ni otvorila. Vratit ću joj se!
Htjela sam još reći za kraj, kad sam se pitala kako to pisati tako brzo i iz glave ko Mandić, a pa dragi moji, tko je slutio da ću, prvo, naučiti na teži način, i drugo, prizvati četvrtu, petu, koja je ono ovo industrijska revoluciju!
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
