U septembru 2019., prije točno pet godina, američki umjetnik Trevor Paglen i australska istraživačica umjetne inteligencije Kate Crawford predstavili su na kolektivnoj izložbi u Milanu zajednički rad, a njihov ImageNet Roulette odmah je postao viralan. Program je omogućavao da uploadate vlastiti portret i zatim doznate kako ga najrazvijeniji programi umjetne inteligencije "prepoznaju" i "čitaju": uz fotografije ljudi tamnije boje kože pojavljivali su se tako opisi poput "prijestupnik" i "delinkvent", neka je Azijka proglašena "džihadisticom"...
Ne zvuči idealno, ali i dalje je bolje od onoga što su programi umjetne inteligencije činili 2015., samo četiri godine ranije, kada je Google Photos izvjesnu Jacky Alciné i njenog prijatelja – oboje Afroamerikanaca – na zajedničkom selfiju označio kao "gorile", pa onda pokušao krajnje blesavo zataškati skandal: onemogućivši da se pretragom riječi "gorila" pronađe bilo koja fotografija. ImageNet Roulette, koji nažalost više nije dostupan onlajn, bio je zabavan umjetnički komentar onoga što je u međuvremenu dobilo neslužbeno ime "problem gorile": nezgodne sklonosti umjetne inteligencije da, učeći na materijalima koje su stvorili ljudi, usvaja i ponavlja njihove rasističke, seksističke i ostale šovinističke stereotipove.
Informatičkom alatkom pod nazivom Nightshade, plasiranom početkom ove godine, također se može igrati u prostoru između digitalne slike i njenog tekstualnog opisa, ali na drukčiji način. Aplikacija iza koje stoje profesor kompjuterskih znanosti Ben Y. Zhao i njegov tim, besplatno dostupna na stranicama Univerziteta u Chicagu, već je u prvom tjednu downloadana preko 250 hiljada puta, a omogućuje vam da na slikama koje sami objavljujete promijenite određene parametre tako da ih umjetna inteligencija sada "vidi" drukčije, pa onda, recimo, umjesto psa vidi mačku, umjesto automobila kravu, a umjesto – nemam pojma – Hrvata Srpkinju.
Ideja je da se kompletan sistem umjetnointeligentnog prepoznavanja slika s vremenom što više "zatruje" i to u znak odmazde zbog toga što su IT kompanije svoje programe trenirale na materijalima koje su stvorili ljudi, bez prethodne dozvole i bilo kakve naknade. Ekipa profesora Zhaoa, inače, još je ranije razvila alatku Glaze, namijenjenu prvenstveno umjetnicima pošto ometa umjetnu inteligenciju u pokušajima oponašanja nečijeg autorskog stila, a sada radi na povezivanju oba softvera.
ImageNet Roulette, Nightshade i Glaze zgodne su i subverzivne umjetničke igračke, iako, naravno, teško da mogu ozbiljnije naštetiti digitalnim gigantima i obilno financiranim startupovima koji predvode kotrljajuću revoluciju umjetne inteligencije. Kako i bi, kada s umjetnom inteligencijom jedva na kraj izlaze oni kojima je to posao: zakonodavci. U Evropskoj uniji Zakon o umjetnoj inteligenciji stupio je snagu tek nedavno, prvog augusta, a razlikuje nekoliko nivoa rizika koji donosi UI, od onog "neprihvatljivog" (poput biometrijskog nadzora ljudi ili "društvenog bodovanja" građana prema njihovom socioekonomskom statusu), preko "visokog" rizika upotrebe UI-a u zdravstvu, obrazovanju ili sudskoj praksi pa do "ograničene" i "minimalne" opasnosti.
Većina sistema UI-a trebala bi ući u posljednju kategoriju, što znači da će ostati potpuno deregulirani, dok kulturno-umjetnički angažman raznoraznih generatora teksta, slike i muzike, prema procjeni Unije, nosi "ograničeni rizik", a to u praksi znači da će sav umjetno proizveden ili modificiran sadržaj morati imati jasnu oznaku svog nehumanog porijekla, kako publika ne bi bila zavarana deepfakeovima, plagijatima i ostalim digitalnim manipulacijama. U SAD-u, na mjestu epicentra aktualnog umjetnointeligentnog potresa, bili su nešto brži: krajem 2022. Bijela kuća je "Poveljom o pravima u doba umjetne inteligencije" najavila da se hvata ukoštac s problemom, a krajem prošle godine Joe Biden je potpisao posebnu izvršnu naredbu u kojoj se također spominje obaveza označavanja sadržaja stvorenog pomoću umjetne inteligencije.
Toliko o onome što UI proizvodi, a što ćemo s onim što je prethodno pročitao, preslušao, pogledao i analizirao kako bi bilo što uopće mogao napisati, naslikati, komponirati? S tek usvojenom legislativom i bez jasnih presedana, američki sudovi trenutno se bave s 20-ak tužbi protiv glavnih informatičkih kompanija i startupova čiji su se programi "hranili" tuđom muzikom, slikama i knjigama. Proganjaju ih i mali i veliki, tuže ih i korporacije i autori. New York Times prvi je pokrenuo parnicu protiv OpenAI-a zbog neovlaštene upotrebe novinskih tekstova, kasnije su se pridružili još neki izdavači. Sony, Universal, Warner i druge diskografske kuće tuže Suno i Udio zbog muzike, Getty Images tuži Stability AI zbog fotografija, na meti američke Udruge autora je – ponovno – OpenAI, koji je koristio njihove knjige: među glasnijim protivnicima parazitske strategije umjetne inteligencije su brojne književne zvijezde poput Jonathana Franzena, Georgea R. R. Martina, Margaret Atwood...
Kreatori programa kreativne inteligencije ne vide u čemu je problem: njihove pametne naprave, kažu, nisu izravno kopirale ni jedan dio sadržaja, nijedno slovo, piksel ni muzički ton, nego su naprosto usvajale statističke obrasce i izračunavale vjerojatnost da određeno slovo, piksel ili ton slijede iza nekog drugog. U osnovi, nisu radili ništa što ne rade ljudi, koristeći tuđe slike i tekstove kao puke reference, samo što su to činili na neusporedivo obuhvatnijoj razini, gutajući količine podataka kakve su ljudima nezamislive. Budući da nije bilo nedopuštenog kopiranja, zaključuju, nema ni kršenja autorskih prava. Vampirska narav umjetne inteligencije, koja usisava dosadašnji rad umjetnika kako bi dobar dio njih već sutra ostavila bez posla, može biti antipatična, ali nije protiv zakona. Hoće li tako misliti suci i sutkinje, ne znamo: većina tužbi podignuta je tek ove godine, nijedna parnica još nije zaključena i tek čekamo ishod okršaja na terenu autorskih prava.
Najefikasnije oružje su, ispada, kao i toliko puta do sada, štrajkovi. Što, bez obzira na prošlogodišnji Hollywood ending, ne djeluje nužno kao dobra vijest, jer su umjetnici po logici svoje profesije obično skloniji individualnim akcijama i pametnim subverzijama
Ali zato je završen prvi veći okršaj koji se nije vodio pravosudnim sredstvima, nego dobrom starom metodom štrajkanja. Obustava rada holivudskih scenaristkinja i scenarista, a za njima i glumica i glumaca, bila je jedna od udarnih kulturnih vijesti prošle godine. Skoro 150 dana u štrajku bili su pisci, skoro 120 dana glumci, a krajnja cijena njihove borbe protiv produkcijskih kuća iznosila je, izračunali su upućeniji, oko šest i pol milijardi dolara. Pobjedu je, kao što već znate, odnijela ekipa za koju zdušno navijamo na ovim stranicama: radnice i radnici. Izborili su se za kolektivni ugovor, za veću zaradu nauštrb producentskih profita, za veću sigurnost radnih mjesta i za – među ostalim – oštre restrikcije buduće upotrebe umjetne inteligencije, koja tako barem još neko vrijeme u Hollywoodu neće pisati scenarije ni stvarati avatare glumica i glumaca.
Kroz ovu seriju tekstova već smo provukli nekoliko primjera koji pokazuju da UI, barem u sferi umjetnosti, zapravo ne donosi toliko toga novoga koliko se na prvi pogled moglo činiti, a čini se da ne donosi mnogo toga novoga ni tamo gdje se umjetnici bore za svoja radna prava: najefikasnije oružje su, ispada, kao i toliko puta do sada, štrajkovi. Što, bez obzira na prošlogodišnji Hollywood ending, ne djeluje nužno kao dobra vijest, jer su umjetnici po logici svoje profesije obično skloniji individualnim akcijama i pametnim subverzijama ograničenog dometa nego sindikalnoj solidarnosti, mukotrpnom organiziranju i kolektivnom držanju fronte.
(Nastavlja se)
*Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije u sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
