Glorija Lizde je ime za koje će bez sumnje čuti svatko tko još nije, a zanima se za umjetnost fotografije u Hrvatskoj i šire. Jedna od najnadarenijih suvremenih fotografkinja mlađe generacije, rođena 1991. u Splitu, sad već niz godina stvara fotografske serije, knjige i multimedijske, konceptualne i istraživačke umjetničke projekte, čije su provodne niti bešavno isprepletanje fikcije i dokumentarnosti, osobnih i obiteljskih sjećanja s kolektivnim i povijesnim arhivima te preispitivanje i razotkrivanje utemeljenosti ženskih i drugih identiteta u nerijetko prijetećim društvenim okolnostima.
S jedne strane bi se ove teme mogle nazvati tipičnima za mnoge mlade i ne samo mlade umjetnice, no s druge je ono što ih u radu Lizde čini prepoznatljivima i autentičnima, a to je, naravno, njena obrada koja ne bježi ni od promišljene estetizacije niti od proširenja medija fotografije alatima koji su logični i razložni s obzirom na koncept pojedinog rada i intimni upliv s kojim je umjetnica ušla u projekt. A spominjući naglašenu estetizaciju i vrlo personalnu stilizaciju, misli se, primjerice, na više nego potkovanu upotrebu postupaka visoke modne fotografije, koja prati oniričke kompozicije nadrealizma i kolažno slikovno razmišljanje dade u seriji "F20.5.", kojom se 2018. i afirmirala, kad se snimajući sebe i svoje sestre u začudnim konstelacijama, prostorima i pejzažima suočila s nasljeđem odrastanja s ocem koji je bolovao od shizofrenije.
U seriji "Postajanje: Mitovi o ženskosti" iz 2021., fotografski postupak je u neku ruku obrnut – elaborirana inscenacija podsvjesnih sadržaja raznolikih ženskih identiteta ne služi nužno pogledu unutra, već poetskom istraživanju načina na koje se globalno sestrinstvo odupire patrijarhalnom ukalupljivanju, uvijek motiviranom izrabljivanjem njihovog rada.
Novi rad, predstavljen izložbom "Ponavljanja, probe, uprizorenja" u zagrebačkoj Laubi (28. kolovoza – 6. rujna), iza pomalo generičkog naziva otkriva koncept na tragu "Mitova o ženskosti", koji ovaj put, međutim, umjesto uopćenih okvira ranijeg rada sada zauzima vrlo konkretne društvene i povijesne gabarite. Naime, umjetnica je istraživala povijest fotografske reprezentacije žena u psihijatrijskim klinikama te odnose moći između fotografa (liječnika) i fotografiranih (pacijentica), koristeći arhive pariške bolnice Salpêtrière iz 19. st. i zapise liječnika Jean-Martina Charcota te kolega mu iz Hrvatske. Za današnje je vrijeme posebno znakovita činjenica da je svim pacijenticama bila dijagnosticirana histerija, čiji naziv dolazi od "hystera", starogrčke riječi za maternicu, jer se, slobodno je reći – vjerovalo (a ne znalo) da je tzv. histerično ponašanje uzrokovano "nemirnom" maternicom.
Danas navodno histerično stanje češće ima pejorativno kolokvijalno značenje nego što se drži psihičkom bolešću, ali taj negativan prizvuk riječi i dalje sadrži odjek obrasca nasilnih praksi nekadašnjih medicinskih ustanova, čiji su liječnici poticanjem simptoma pacijentica pri njihovom fotografiranju radi dokumentiranja tijeka bolesti zaista vršili kontroliranje i podčinjavanje društvenih grupa kojima su pripadale. Uspjeh rada Lizde je u tome što je, svojim likom i tijelom rekreirajući fotografije iz arhiva, potlačenost subjekta obrnula u akciju.
Fotografirajući samu sebe pomoću okidača, u procesu promatranja psihologije žene istovremeno zauzima i aktivnu i pasivnu ulogu, vraćajući ženskosti kao fenomenu cjeloviti spektar njenih značenja. Najzanimljivije je od svega što fragmenti Charcotovih zapisa o "simptomima bolesti", koji su izvorno trebali biti analitički, sada zvuče kao poetizirana struja svijesti nošena kolopletom osjećaja koji jačaju, daleko od toga što bi ženu ranjavali beskompromisnim izlaganjem.
Pojavom Lizde na slikama, koja je dosljedno depersonalizirana, mnogostruki ženski identiteti poprimaju jedno lice, koje pak čuva priču o svom ženskom kolektivu i zadržava ju njihovom vlastitom. Preuzimajući natrag slike i riječi koje su ionako oduvijek pripadale njima, fotografijom i tekstom iznova stvarajući prizore i sadržaje čija im je vrijednost bila uskraćena, davne žene kroz rad Lizde prisvajaju povijest na koju imaju pravo.
