Galerija Miroslav Kraljević u suterenu bivše upravne zgrade INA-e blizu zagrebačkog Kvatrića, iznikla sredinom 80-ih iz aktivnosti kulturno-umjetničkog društva poduzeća, sad je već više od tri desetljeća sinonim za izložbeni prostor koji pored lokalnih i regionalnih budno prati, ali i anticipira kretanja u svijetu suvremene umjetnosti. Primjer za to je i solo-izložba "Hurts So Good" Mile Panić (postavljena do 21. rujna), jedne od najistaknutijih mlađih bosanskohercegovačkih umjetnica, koja od diplomskog studija na Bauhaus-Universitätu u Weimaru živi u radi u Njemačkoj, a danas u Berlinu.
Panić je bila dobitnica Nagrade Zvono za najbolju mladu likovnu umjetnicu u BiH do 35 godina i vidljivost njenog rada na europskoj sceni kontinuirano raste, a svakako se ističe time što uz crtež, fotografiju, instalaciju i video neprekidno istražuje mogućnosti koje nastupi stand-up komedije nude u kontekstu umjetničkog performansa, ali i izvan njega, na pozornicama posvećenim ponajprije tome.
Tako je i izložba u GMK-u zamišljena kao spoj ambijentalne instalacije – koja se provlači cijelim malim prostorom galerije, čiji su fragmenti fotoportreti umjetnice (autora Nikole Kekerovića), po kojima je Panić risala ili sprejom i rukom ispisivala efektne parole povezane s predlošcima za njezine nastupe, ili ih pak kombinirala s predmetima poput crnih boksačkih rukavica – te isječaka iz videa autoričinih stand-up gostovanja, koji su fokusirani na najprovokativnije i humoristički najcrnje dijelove.
Provodna nit svih segmenata postava izložbe je poziv na suptilnu, ali jasnu konfrontaciju posjetitelja s antiheroinom koju umjetnica upotrebljava kao lik ili simbol što se provlači kroz većinu njenih radova, a riječ je bosanskoj migrantici u Njemačkoj i Europi, građanki Berlina te radnici u kulturi i umjetnosti, koja usprkos određenoj razini integracije u lokalni sustav kulturne i uopće kapitalističke proizvodnje za mnoge može predstavljati egzotičnu ili polarizirajuću pojavu, čak i u odavno raznolikom društvu. Kako Panić kaže u jednom od svojih nastupa na videima u galeriji, nekima je zbog slavenskog naglaska seksi, a drugima odbojna.
Naravno, umjetnica dobro uvježbana u komičnim one-linerima s lakoćom izvrće ruglu klišeje koji se u zapadnoeuropskim društvima još uvijek vežu uz sugrađane i migrante iz bivše Jugoslavije i drugih istočnih zemalja; ali je, usprkos velikoj i dojmljivoj vještini s kojom je osmišljen i oblikovan postav izložbe, njezin središnji problem u tome što se humor događa i s prevelikom lakoćom. Naime, jedno je na undeground open-mic stand-up comedy večeri u Berlinu izvoditi skeč o tome kako se umjetnica za vrijeme i nakon rata u Bosni igrala s kostima mjesto lego-kocki, što na svoj način jest crnohumorno duhovito i može biti rubno tamo gdje je izvedeno.
No u galerijskom okruženju u Zagrebu, gdje je publika samo malo starija od najmlađe (a možda je i ta) već odavno navikla i na puno ekstremnije šale s ratnim temama (dovoljno je sjetiti se bilo kojeg stripa Dubravka Matakovića iz 1990-ih i 2000-ih ili neke prosječne epizode "Noćne more"), takav pristup danas jednostavno ne može ostaviti trajniji dojam, a pitanje je bi li dizanje ljestvice onog što je dosegnuto bilo moguće a da ne ode u drugu krajnost, u posve pretjeranu autokarikaturu. Drugim riječima, takva varijanta suvremene umjetnosti s prostora regije, koja se poigrava s predrasudama o sebi samoj na način kakav svijet umjetnosti i očekuje, zapadnije može lako steći popularnost i značaj. Na obali Save i (jugo)istočnije, potrebno je ipak nešto više.
