U samom srcu splitskog Varoša, po pravom ljetnom zvizdanu, sedamdesetogodišnjaci sjede u konobi, svaki za svojim stolom. Turisti traže mjesto, ali momci se deru da nemaju gdje, da slobodno produže dalje. U scenu ulazi užurbana Tisja koja nam u zavučenoj uličici tik do konobe otvara vrata svoga ateljea – riječ je o jedanaest metara kvadratnih magije u kojima nastaju likovi koji su osvojili cijelu regiju. Sa zidova nas gledaju i slušaju upravo Oni.

Tisja Kljaković Braić je akademska slikarica, karikaturistica i književnica. Rođena je u Splitu, gdje je 2003. godine diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u klasi profesora Gorkog Žuvele. Svoja djela izlagala je na tridesetak skupnih te četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Autorica je knjiga "U malu je uša đava", "Oni" i "Oni 2", čije naklade ruše sve rekorde domaćeg izdavaštva.

Krajem devedesetih odlučili ste upisati studij slikarstva. Je li odluka zabrinula vaše roditelje, većinu zasigurno bi?

Ma kakvi, sa slikarstvom sam doslovno rođena, u familiji je bilo dosta slikara, čekao se idući ili iduća, otkad znam za sebe nešto sam crtala. Iskreno, jedva sam dočekala da završim studij da mogu slikati što želim, ta sloboda mi je bila jedan od dražih trenutaka u životu, kada više nitko nije imao ovlasti da mi kaže "e ovo ti je dobro, a ovo loše, ovako moraš". Akademija je za mene bila vježbalište, naučiš tehniku, imaš neki kontinuitet, crtaš svaki dan, imaš i infrastrukturu, ali ja sam crtež usavršila dugo nakon studija, crtajući karikature, Nju i Njega. Jedno je znati tehniku, a drugo je umjetnost, nju vidim kao trenutak inspiracije koji naizgled dođe sam od sebe, ali inspiracija je zapravo moment u kojem se poklopi sav tvoj minuli rad.

Sjećate li se vaše prve izložbe?

Točne godine se ne sjećam, ali prije dvadesetak godina u Splitu otvorila sam izložbu s Nenom Mikulićem i na nju je došao veliki Vasko Lipovac, koji je mislio da su Mikulićeve slike moje, a moje njegove jer su mi radovi bili izuzetno "teški" i energični, a ja djevojka od metar i žilet. Tada sam slikala art brut – svi smo takvi izašli s akademije, mračni, buntovni, beskompromisni, uvjereni da je to jedini ispravni put i to je stvarno okej, mladi i moraju biti takvi.

Radovi su bili apsolutno iskreni i sirovi, ali sam kasnije pustila svojoj duhovitoj strani da postane dominantna mada sam znala da će me mnogi obezvrjeđivati i govoriti da to nije "prava umjetnost". Jedan mi je kolega rekao da sam postala zabavljačica, to mi je najdraža titula u životu, sva su mi se vrata otvorila kada sam počela nasmijavati ljude. Kada sam već spomenula Lipovca, moram reći da me strašno ljuti što nema galeriju sa svojim radovima u Splitu, u njega je utkan Mediteran i ta predivna jednostavnost koja je po meni smisao umjetnosti.

 

Uživam u direktnom odnosu s publikom

U tekstu koji ste objavili o Lipovcu napisali ste da vam je bilo teško otići iz njegovog ateljea jer "di god baciš pogled, dobiješ ga nazad".

Pa naravno, ne mogu vjerovati da ga tako zapostavljamo, da nemamo njegove skulpture u gradu, ma odmah u luci da ih svi vide kada siđu s trajekta.

"Oni" su, kako kažete, ljubavna priča bez filtera. Crteži bračnog para protežu se kroz vaše slike godinama, a u jednom trenu ste ih odlučili objavljivati na društvenim mrežama. Kako je do toga došlo?

Oni su nastali s mojom vezom, mojim mužem, prije petnaestak godina. To su karikature nas dvoje, dugonja i mala smo mi. Prvo su se pojavljivali na slikama, a onda sam nacrtala prvi crtež "Počeši me, gori, gori, livo, tu, tu tu" i stavila ga na Facebook. Reakcije su odmah krenule, ljudi su se javljali i to me je zagolicalo. Više sam puta rekla kako Oni u slikama žive poetske živote, a u samim crtežima žive jedan stvarni život bez filtera. Crtice iz svakodnevice bračnog odnosa su nešto u čemu se većina prepoznaje, a emocije su ono što me uvijek pokreće.

Danas stranica Tisja Kljaković Art ima preko 78.000 pratitelja, a na početku sam mislila da su na društvenim mrežama samo manijaci (smijeh), nisam htjela ništa otvarati, nagovorio me muž. Ljudi me znaju pitati tko mi radi PR, kakav PR, nacrtam situaciju iz mog života flomasterom i objavim. Uživam u tome što imam direktan odnos s publikom, ne postoji između nas neki kustos, neka mašinerija, razgovaramo otvoreno, jedan na jedan.

Jedno je znati tehniku, a drugo je umjetnost, nju vidim kao trenutak inspiracije koji naizgled dođe sam od sebe, ali inspiracija je zapravo moment u kojem se poklopi sav tvoj minuli rad

Knjiga karikatura "Oni" doživjela je šesto izdanje. Dođe nam da vas pitamo koja je tajna uspjeha.

Nema nikakve tajne, sve što sam napravila, napravila sam u zajebanciji, crpila iz života, u jednom dahu. Često umjetnici govore da su se namučili radeći, vraga sam se namučila, sve oko čega sam se mučila ispalo je loše i bacila sam u smeće. Mislim da sam tek s Njima postala crtačica jer sam se bavila time kako nacrtati odnos u tri poteza. Recimo, oko im je na karikaturi jedna jedina crta, a ti vidiš kako On Nju gleda, osjećaš sve preko gestikulacije, načina na koji Ona drži ruku na boku i kako joj papuča lagano visi sa stopala, to su detalji koji čine život.

U knjigama "Oni" i "Oni 2" iscrpila sam sve crtice iz svakodnevice bračnih odnosa, ako netko misli da neka scena fali, neka mi javi, jer stvarno smatram da sam nacrtala i napisala sve! Naravno, mogla bi ja Njih crtati zauvijek, ali treba znati mjeru i stati. Ponekad još samo na Facebooku reagiram, nacrtam nešto iz gušta – kada je nedavno javljeno da je podmetnuta bomba u jednom splitskom šoping centru, nacrtala sam Nju kako ipak odlazi tamo kad se već obukla, sredila. Mislim da na koncu ne možeš ljudima podvaliti nešto neiskreno, a ne možeš ni raditi nešto samo jer je u tom trenutku popularno. Moji su čitatelji stvorili ove knjige, njihova podrška. Ako radiš nešto iz srca, doći će do ljudi. Stvarno u to vjerujem.

Knjiga je podijeljena na poglavlja Vanka, Kuća, Tinel, Kužina i Intima, s tim da je prostor zajedničke intime, uz spavaću sobu, najčešće kupaonica. Zašto baš kupaonica?

Oni su na većini crteža u donjem rublju jer žive na Mediteranu, a nema u nas osobne intime, nikad nisi sam, pa ni u banju. Igor, moj muž, znao je stavljati onu dasku od perača poda na kvaku da mu ne ulazimo dok je u banju (smijeh). Banj je važno obiteljsko okupljalište, nisam ga mogla izbjeći.

Moramo primijetiti da u prikazu mediteranskog bračnog života ima dosta nogometa, ali samo hrvatske reprezentacije, nigdje nema Hajduka…

A je, to je sramota, ali kad u meni nema nikakvog sportskog duha, ne znam ništa o nogometu, crtam samo ono što vidim kod kuće, Igor stvarno stavi taj šal kad igra reprezentacija…

(Foto: Duška Boban)

Fali nam spontanosti i humora

Nervira li vas kada kritičari ili publika krenu čitati vaš rad u nekom političkom ključu?

Naravno da svatko ima pravo umjetnost tumačiti kako god želi, ali u mojim radovima nema politike, prikazujem svakodnevicu onakvu kakvu je vidim. Nije mi cilj da se netko nađe uvrijeđenim, naprotiv, želim se povezati s ljudima jer nama danas strašno fali i spontanosti i humora.

Ipak, imali ste karikaturu na kojoj se čestita Dan antifašističke borbe, ali i spominje da na taj praznik rade šoping centri.

Pa meni to nema veze s politikom nego životom, to je tragedija, taj dan bi se trebao posebno obilježavati i uzimati u obzir.

"Oni 2" uz karikature i popratni tekst imaju i nekoliko mikropriča. Znači li to da se vraćate pisanju?

Stvarno nemam pojma, možda budem opet pisala, možda i ne, došlo mi je da obogatim karikature pričicama, ne moraju sve knjige izgledati isto.

Pogovor knjizi "Oni 2" napisao je splitski reper Andrija Vujević, odnosno Vojko V. Kako je došlo do te suradnje?

Htjela sam u knjizi jedan opušten, neopterećen tekst, nisam na ti sa stručnim tekstovima, nisam taj tip osobe i onda sam se sjetila Vojka koji u svojim pjesmama duhovito i pametno priča o našim životima. Kada smo se upoznali, začudilo me koliko je privatno introvert, a što se tiče teksta, meni se baš sviđa kako je to složio.

Strašno me ljuti što Vasko Lipovac nema galeriju sa svojim radovima u Splitu, u njega je utkan Mediteran i ta predivna jednostavnost koja je po meni smisao umjetnosti

Vojko V. o Njima kaže: "Bio sam uvjeren da je ta privatna sfera kod nas u kući nešto posebno i nikad viđeno", odnosno govori ono što svi misle – da ste uspjeli uhvatiti trenutke koji su paralelno specifično vaši, specifično splitski i mediteranski, a istovremeno i transgeneracijski i univerzalni. Kako je knjiga prihvaćena s onu stranu granica?

Oni zapravo mogu biti i naši roditelji i mi, mnoge sam situacije koristila iz bračnog života vlastitih roditelja. Također, u crtežima je Ona dominantnija, On pasivniji lik, to recimo ne bi tako izgledalo da sam uzela svakodnevicu nekih starijih generacija, primjerice onih iz Malog mista. Knjige su super prošle i u Srbiji i Sloveniji. Kako bježim od promocija, a i izdane su negdje u pandemijsko vrijeme, nisam ih uživo predstavljala, ali znam da se odlično prodaju i da to očito nije samo priča jednog dalmatinskog para, nego puno šira.

Jeste li osjećali pritisak kao Splićanka koja umjetnosti pristupa s humorom – svima uvijek na pamet padnu Miljenko Smoje, Feralove naslovnice, je li teško plivati u tom društvu?

Ne osjećam nikakav pritisak jer sam uvijek bila solista, ne izlazim gotovo nigdje, ne srećem nikog, a takve bi mi usporedbe bile samo čast. Nedavno sam ilustrirala naslovnice novih izdanja Malog i Velog mista i to mi je bio baš važan i drag projekt, Smoje nas je sve zadužio. A općenito mislim da se u današnje vrijeme smijeh prečesto obezvrjeđuje, pa pogledajte samo domaće filmove i serije, samo crnilo, svima nam nedostaje veselja i humora, to ne znači da je nešto što radimo zato površno, naprotiv. Ali mi smo valjda takvi, kao da smo svi gospoda Glembajevi, moramo uvijek biti iznad života, a narodski humor koji ja volim gotovo da više ne postoji. Zato sam film "Varljivo leto ‘68" pogledala valjda sto puta, meni vam je Bubuleja, odnosno Danilo Bata Stojković početak i kraj humora.

Vaša izložba "Spomenik živom čoviku" u Klovićevim dvorima u Zagrebu bila je najposjećenija izložba 2021. godine. Dio izložbe putovao je i u Rijeku i Umag. A Split?

Kakav Split, pa to Krunina mala nešto crta! (smijeh) Što se tiče zagrebačke izložbe, za nju je najzaslužniji profesor Frano Dulibić. Prezadovoljna sam izložbom, ne radim ja samo za likovnu elitu, najveće mi je postignuće što moj humor vole najrazličitiji ljudi.

Tko je živi čovik kojem treba dignuti spomenik?

To su svi ljudi oko nas, ljudi koje volimo, za moju majku to je bio moj muž, tako je izložba i dobila ime. Ali šalu na stranu, život mi je vječna inspiracija i htjela sam naglasiti da često onima najbližima i najzaslužnijima najkasnije kažemo hvala, nekad i prekasno. Što će ikome nagrade za životno djelo pred smrt ili nakon smrti, moramo jasno pokazati kome smo zahvalni svaki dan.

(Foto: Duška Boban)

Moj je život Spinut

Godine 2015. objavili ste knjigu "U malu je uša đava", priče o djetinjstvu osamdesetih godina u Splitu, koja je 2020. doživjela reizdanje te je tri godine zaredom bila najprodavanija domaća knjiga. Odakle potreba da napišete sentimentalnu posvetu djedu i baki?

Mislim da je to bila 2008. godina, kupila sam kompjuter na 12 rata i u dahu stvorila rukopis, za uspomenu sebi i svojoj obitelji, mlađoj sestri koja se nije ni rodila u vrijeme radnje knjige. Bilo me strah da ću zaboraviti crtice koje su mi obilježile djetinjstvo, da ću zaboraviti sve ono što su mi baba i dida govorili, na koji su me način formirali.

Rukopis je uzeo, ovo obavezno napišite, Milorad Bibić Mosor, vaš otac, uredio ga, doslovno je prorede sređivao, dao mu je i naslov. Kako sam tada bila potpuno nepoznata, stajao je neko vrijeme u ladici, iako je Mosor htio da se objavi, i kada je došlo vrijeme, izašla je knjiga, koja je postala popularna zapravo tek nakon uspjeha karikatura. Ljudi se sada stalno javljaju, čini se da sam napisala jednu kolektivnu uspomenu generaciji koja je odrastala osamdesetih, pišu mi brojni da su oni imali baš takvog didu kakav je bio moj Žarko, raspišu se o svojim uspomenama.

U priči "Kraj" govorite da grubim momentima iz djetinjstva ne želite dati mjesta, ali ipak zapisujete crticu koja za vas znači početak rata, a to je odlazak suside Komšinice Vuke u Beograd kao simbolički i doslovni kraj vašeg djetinjstva. Zašto ste izabrali ovako završiti knjigu?

Mi susjedi smo bili kao jedna familija, to je bila prava mediteranska promenada, Vukin sin Žarko bi znao doći kod nas kući sa šugamanom kad bi im nestalo tople vode u bojleru, on mi je kupio prve barbike. To su ljudi koji nisu imali nikakve veze s ratom, a ostali su bez doma. Takve stvari te obilježe. U ovakvoj knjizi nisam proširila priču isključivo zato što bi ona na neki način pojela ostatak knjige, a naglasak mi je bio na onom lijepom što smo svi zajedno živjeli, onom što se događalo ranije.

Ne možeš ljudima podvaliti nešto neiskreno, a ne možeš ni raditi nešto samo jer je u tom trenutku popularno. Moji su čitatelji stvorili moje knjige. Ako radiš nešto iz srca, doći će do ljudi. Stvarno u to vjerujem

Prema knjizi je Mario Kovač režirao istoimenu predstavu u HNK Split koja je također stalno rasprodana. Što mislite o predstavi?

Andrea Mladinić koja igra malu Tisju napravila je fantastičan posao, kao i Nenad Srdelić i Snježana Sinovčić Šiškov, osjećam se kao da gledam svoje babu i didu na pozornici, čudan je to i lijep osjećaj. Naravno, sretna sam što ljudi vole i gledaju predstavu.

Osim predstave, "Mala" postaje i animirani film?

Tako je, Veljko Popović je napravio scenarij, uzeo je određene dijelove knjige, ja ću crtati i jedva čekam vidjeti kako će to ispasti!

I dan danas živite u Spinutu, splitskom kvartu u kojem je smještena radnja knjige.

Živim u babinom stanu u Spinutu, nezamislivo mi je promijeniti stan, iako nam je već malen, ali moj je život Spinut i put preko grada do varoškog ateljea u kojem radim. Ja da se odselim, pa ne volim ni putovati, a kamoli seliti. Kažu Split ima samo lijepi pogled, kao da je to malo, taj pogled nas je stvorio.

Splitski reper Žuvi u pjesmi "Neću nigdi" ima stih "Kvart je sve šta želin, Split je sve šta znan".

Ovo ostavite na dijalektu, dobro je čovik i reka. Nemam velike apetite, ne želim osvojiti svijet, sretna sam tu gdje jesam.

Što možemo očekivati na jesen, na čemu radite?

Radim knjigu za djecu, znam da danas svi rade knjige za djecu, ali nakon što sam rodila, shvatila sam da ima sjajnih slikovnica i prirodno mi je došlo da i ja jednu napišem i ilustriram. Tekstovi za djecu moraju biti kratki, razigrani i smiješni pa su to kratke priče, knjiga će govoriti o jednom susjedstvu s različitim životinjama, tu je recimo gospođa Jasna Čagalj, kojoj je rođak Joško Čagalj, odnosno Popularni Jole. Prvu sam priču napisala o djevojčici Nastji, svojoj mlađoj kćerki, čiji nestali balon od helija pronađe inspektor Mile Gnu (i kaže nu!), sve su to vesele, jednostavne pričice na kojima volim raditi jer je bar djeci humor blizak.

Knjiga "Oni" započinje ljetnom karikaturom, a "Oni 2" završavaju jednim simboličnim krajem ljeta, pozdravom Oliveru i njegovom galebu. Osim životnih crtica, osim Mediterana, ljeta i sjećanja, što vama daje nadu?

Pa zapravo prvo mi dođe reći, ne biste vjerovali, da se nikada ne nadam jer me nada asocira na potragu za nekim vanjskim priznanjem, a ja sam nekako ili sigurna u ono što radim i odlučim ili naprosto nisam i idem dalje.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma