Zlatni oklopi, mantili od šarenih šljokica, krilati srebrni kostimi. Jedno oko koje se osvrće unatrag, drugo koje nišani budućnost. Mamljivi glas sirene koja pjeva o istanbulskim "galebovima koji se ljube" i "mačkama koje vode ljubav". Taman što vas je omamila, sirena se pretvara u ratnicu, proziva političare, pita ih je li im ugodno u palačama, dok narod "živi u progonstvu u vlastitom domu". To je Gaye Su Akyol, kantautorica, slikarica i antropologinja, zvijezda anatolijskog rocka.

Rođena je sredinom 1980-ih u Kadıköyu, na azijskoj strani Istanbula, gdje živi i danas. Na početku muzičke karijere bila je članica bendova Mai, Toz Ve Toz i Seni Görmem İmkansız, a posljednjih desetak godina nastupa solo. Izričaj joj je nepošteno trpati u žanrovske kutije, eksperimentira i spaja sve – od turske narodne muzike i psihodelije do grungea i elektronike. Popularna je diljem svijeta i protivi se stavljanju svoje muzike pod world music kategoriju, koju smatra kolonijalnom. Kao i jedna od njenih uzora Selda Bağcan (turska kantautorica koja je 1980-ih bila politička zatvorenica), odupire se zagušljivom jeziku slave i egzotično-ezoteričnim mistifikacijama.

"Pišite o ljudima koji na istoku umiru bez doktora", pjevala je Bağcan 1976. godine. Skoro pola stoljeća kasnije, režim kroz stihove reže Gaye Su Akyol. U tim su stihovima neskrivene erotske žudnje i kvir razigranosti, pitanja o (ne)prihvatljivom ženskom ponašanju, opažanja o osiromašenim gradovima i ljudima. Zbog svoje je muzike i javnog kritiziranja turskog predsjednika Erdoğana bila privođena na policijska ispitivanja, ali Gaye Su Akyol producira, pjeva i pleše i dalje. Četvrti i najnoviji album "Anadolu Ejderi" ("Anatolijski zmaj") promovirat će na premijernom nastupu u Hrvatskoj, u zagrebačkoj Močvari 17. februara. Uoči koncerta ovaj razgovor vodimo preko Zooma, spajamo Zagreb i Kadıköy i zlatne odjevne kombinacije u "obično" subotnje popodne.

"Anatolijski zmaj" vaš je četvrti album. Puno ste eksperimentirali sa zvukom kroz godine i čini se da vas nije briga za žanrovske granice, ili uobičajene predodžbe o tim granicama. Recite nam nešto o svojim utjecajima, ranim muzičkim impulsima – što je od toga ostalo u vama i danas?

Jedna od prvih stvari kojih se sjećam o svom djetinjstvu su moja majka i baka koje pjevaju stare turske pjesme, klasičnu tursku muziku povezanu s osmanskim periodom i svim kulturama koje su tisućama godina živjele zajedno na tlu koje zovemo Anatolija. Puno je tu raznih utjecaja, armenskih, grčkih itd. Ta sjećanja mi puno znače jer sam izgubila i majku i baku i muzika me drži povezanom s njima. Kad god se osjećam usamljeno, samo zapjevam neku pjesmu koju smo skupa pjevale. Ali to me ne povezuje samo s mojom voljenom obitelji, nego sa širom zajednicom, s našom zajedničkom poviješću.

Tijekom odrastanja sam otkrila i anatolijsku psihodeliju i rock glazbu, to je odmah proširilo moj muzički izričaj. Neminovno je tako zato što je anatolijska psihodelična muzika vrlo snažna, šarena, slojevita. Spaja turski folk i rock and roll svijeta. Također je vrlo politički potkovana. Osim toga, slušala sam puno Doorse, 13th Floor Elevatorse i Nirvanu. Kao tinejdžerici, Nirvana mi je promijenila svijet. Brat mi je pustio njihovu pjesmu i sjećam se da sam pomislila "što je ovo? Ovo mi je tako trebalo, a nisam ni znala da mi treba." Ukratko, sve me to oblikovalo i nastavlja me oblikovati.

 

Muzika i politika

Kazali ste da je turska psihodelija 1960-ih i 1970-ih bila izrazito politički potkovana, ali ta se činjenica često umanjuje ili potpuno izostavlja u recentnom revivalu anatolijskog rocka. Zašto je to problematično?

Ako razmišljate o npr. reggaeu – to je povijesno važan žanr za crnce, za njihovu želju da budu ravnopravni, za želju za revolucijom itd. Ako danas radite reggae muziku i tvrdite "samo želimo da ljudi plešu", osjećam da imamo problem, da propuštamo poantu. Nemojte me krivo shvatiti, ples je važan, ples može biti zaista revolucionaran čin. Ali ne možete reći da iza toga ne stoji nikakva politika. Mislim da trebamo vidjeti pozadinu, ono što stoji iza muzike. Muzičari anatolijske psihodelije iz 1960-ih i 1970-ih bili su izrazito politični. Bili su zatvarani zbog svojih pjesama, mučeni, morali su se seliti u druge zemlje, prolazili su u Turskoj kroz užasne torture desetljećima. Ako danas snimate anatolijsku psihodeličnu muziku, trebali biste to razumjeti. Ljudi su patili da bi nam dali revolucionarne muzičke alate. Naravno da ta muzika u sebi sadržava i vrlo radostan dio i raznoliku kreativnost, ali naša je odgovornost da ne bježimo od političkog značenja i konteksta. Kada pišem nove pjesme da proširim taj žanr, uvijek imam to na umu. Ponavljam sebi da se trebam boriti za svoje probleme, za probleme svog naroda danas. Glazba je jezik moći, to je moj pištolj. On ne ubija, ali širi buntovnički zvuk.

Ne mislim da se žene osjećaju sigurno, ne mislim da se LGBTQ osobe osjećaju sigurno, ne mislim da se siromašni ljudi osjećaju sigurno. Naravno, to nije izoliran slučaj Turske, sve je više realnost diljem svijeta. Teško je disati razmišljajući o tome, iskreno

Koji su to problemi današnjice za vas i ljude oko vas? Za ovaj se razgovor javljate iz Kadıköya, najnekonvencionalnijeg, ali i sve skupljeg kvarta Istanbula. Možemo li se osvrnuti na aktualne probleme upravo kroz primjer vašeg rodnog grada, promjena kojima ste svjedočili tijekom svih godina života u njemu?

Rođena sam u Kadıköyu, a iduće godine će biti četrdeset godina da živim ovdje. Vidjela sam mnogo promjena u kvartu i u čitavom Istanbulu tijekom tih godina. To su velike promjene, i uglavnom dosta tužne. Službena politika stalno i namjerno briše sve aspekte zajedničke povijesti grada. Istanbul je jedan od najstarijih gradova na svijetu, bio je mjesto okupljanja toliko različitih zajednica kroz stoljeća. Povijesti tih raznolikih zajednica izbrisane su u ime nove nacionalne povijesti, a zajedničke kulturne i socijalne veze su pod stalnim napadom. To je samo jedna razina. Još jedna, iznimno važna, jest ta da je ovdje ekonomski sve teže živjeti. A to ide ruku pod ruku s političkim i društvenim izazovima koji su svakim danom sve veći. Ne mislim da se žene osjećaju sigurno, ne mislim da se LGBTQ osobe osjećaju sigurno, ne mislim da se siromašni ljudi osjećaju sigurno.

Naravno, to nije izoliran slučaj Turske, sve je više realnost diljem svijeta. Teško je disati razmišljajući o tome, iskreno. Kad sam bila mlađa, budućnost se činila svjetlijom, punom nade. Ne mislim da je to samo zato što sam bila mlađa. Sada mi se čini da je budućnost živa petlja najgorih trenutaka naše povijesti. To nas ipak ne smije obeshrabriti, nego nas treba natjerati da dignemo glas, da se organiziramo. Ako se osvrnemo na povijest – primjerice, na borbu za ravnopravnost žena – ženama se nikada ništa nije poklonilo, dalo u ruke. Žene su se za sve izborile, krvavo izborile. Moramo raditi dalje i biti solidarne s ljudima s kojima dijelimo istu borbu i svrhu. Zlo je iznimno povezano, iznimno organizirano, a mi još nismo toliko povezani i kolektivni u našim praksama. Ali ima nas na milijune, milijune potlačenih, i u tim brojevima je moć, a ta je moć i individualna i društvena.

 

Vještice protiv moćnika

Govoreći o povezanim borbama i solidarnosti, moram spomenuti da se svake godine na 8. mart u različitim gradovima u Hrvatskoj održava noćni marš, a prvi organiziran u Zagrebu 2016. godine bio je inspiriran upravo turskim feministkinjama i noćnim marševima koje su organizirale u to vrijeme.

To je tako lijepo čuti. Evo sam se naježila, jako sam emotivna sada. Svake godine se trudim biti na maršu u Istanbulu, ne imati koncerte i obaveze na turneji u tom periodu. Svake godine se žene i kvir ljudi moraju boriti samo da bi mogli slobodno hodati ulicom İstiklal. Policija stoji uz nas sa suzavcima i pendrecima, kao da smo teroristi. Traženje jednakosti i solidarnosti još uvijek je toliko teško. Sustav ne želi da se organiziramo, moćnici ne žele da se njihove zone komfora uzdrmaju, štite svoju moć pod svaku cijenu. One koje se usude nadići dodijeljene uloge bivaju izopćene kao vještice, drugotne, nepoželjne. Ali mi smo tu da to mijenjamo, a moćnicima je bolje da se na to naviknu.

Ima mnogo novih bendova koji sviraju stara sranja i to je tužno. Imamo toliko ludih problema, toliko užasa po čitavom svijetu, toliko stvari o kojima možemo progovarati, pa hajdemo. Pjevajmo o tome. I naravno, o radostima, snovima i idejama koje nas drže na životu

I muzički i politički učite puno od prethodnih generacija, ali vaše se gledanje unatrag nikad ne čini nostalgičnim. Dapače, izričaj vam je dosta futuristički, zainteresirani ste za akciju, eksperimentiranje, izgradnju novoga?

Hvala vam, raduje me ako se jasno razumije da je tako – upravo to je ono što pokušavam činiti. Ne sviđaju mi se sočna nostalgična i romantična uživljavanja u umjetnost prošlih vremena. Poznavanje i razumijevanje povijesti je važno, ali to je početak priče. Vrijeme teče i treba biti dovoljno autentičan i hrabar i riskirati, pokušavati pronaći nov način rada i promišljanja, pa i biti uzbuđen zbog mogućnosti da pričaš svoju priču. Inače je sve samo još jedan čin oponašanja prošlosti, a za mene umjetnost ne postoji zbog toga. Trebamo nove načine razmišljanja i djelovanja, valja nam pronaći jezik za vrijeme u kojem živimo. Jako je lako proizvesti iste zvukove kao iz 1960-ih i 1970-ih, ali to ispadne kao gluma. Ima mnogo novih bendova koji sviraju stara sranja i to je tužno. Imamo toliko ludih problema, toliko užasa po čitavom svijetu u ovom vremenu u kojem živimo, toliko stvari o kojima možemo progovarati, pa hajdemo. Pjevajmo o tome. I naravno, pjevajmo i o radostima, o snovima, o idejama i fantazijama koje nas drže na životu.

Sad kad ste spomenuli fantazije – veoma važan dio vaših nastupa su i kostimi, vrlo razrađeni i raskošni. Zašto ste toliko posvećeni kostimografiji, što kroz nju istražujete?

Proizvodnja muzike je moj posao, ali kroz njega imam sreću da oživljavam svoje unutarnje fantazije. Pozornica je moj svemir. Ništa mi nije ljepše nego izražavati se bez granica, bez razmišljanja o tome što će drugi ljudi misliti ili reći. Pretvorim se sama u svoju superjunakinju i voljela bih da se svi osjećaju kao da mogu biti sami svoji superheroji. Nitko te neće doći spasiti na kraju dana. Naravno da nas solidarnost i povezanost s drugima jačaju, ali potrebno je i da preuzmemo odgovornost za sebe same. Kroz kostime koje koristim stvaram osobu kakva bih htjela biti u vlastitom životu. To je superiorna verzija moga svemira, nešto kao retrofuturistički lik iz znanstvenofantastičnog filma. Kad sam bila dijete jako me inspirirala "Xena: Princeza ratnica", mislim da se to vidi. Ostali su mi u sjećanju i kostimi paša i sultana koje su dječaci u Turskoj obično oblačili nakon obrezivanja, što je za njih sigurno bio vrlo traumatičan postupak, ali ja sam se tada samo pitala zašto oni mogu nositi te kostime, a ja ne.

Puno je ljudi na ovom svijetu koji nisu binarni, koji se ne žele uklapati u rodne kategorije, i to me oduvijek inspiriralo. Volim jako Zekija Mürena, kvir turskog pjevača iz 1950-ih i 1960-ih. Važni su mi i Grace Jones i David Bowie, i još mnogo drugih poznatih i nepoznatih ljudi. Moj izričaj na sceni je kombinacija svega toga. To je persona koja je buntovna i snažna, ali nije savršena. Ja se ne bavim savršenstvom – autentična je i otvorena prema svojoj ljudskosti, konfrontira svoja i tuđa sranja. U tome je ogromna snaga, baš kao što je ogromna ljepota u blještavilu, u bojama, u šljokicama. U dopuštanju sebi da se igraš sa svim načinima na koje možeš postojati u svijetu koji nas svakoga dana pokušava dotući.