Prije nekoliko tjedana glazbenica Dunja Ercegović objavila je pod imenom Bad Daughter album "Let Me Panic", zanimljivu, vrhunski produciranu kolekciju pjesama u žanru indie-popa, s elektro predznakom. Domaća i regionalna scena po objavi albuma našla se "na nogama", gotovo jednoglasno ga proglašavajući najkvalitetnijim pop-albumom koji je ove godine izašao u Hrvatskoj. O svemu što je obilježilo nastanak projekta razgovarali smo s autoricom.
Već ste kazali kako su pjesme za nastupni album projekta Bad Daughter nastajale u nekoliko posljednjih godina. Zašto ste taj materijal držali u ladici?
Pa nije bilo nekakvog specifičnog plana, to su bile samo neke pjesme koje sam zapravo počela pisati u neko slično vrijeme kada sam se počela promovirati s Lovely Quinces materijalima, a koje nisam mogla zamisliti kao dio te priče. Odmah su mi mirisale na neke druge aranžmane. No, inače nisam od nekih velikih predviđanja, tako da nisam razmišljala o efektu ni hoću li ih uopće iskoristiti. Samo sam znala da su mi u tom periodu pružile nekakav prostor za igru i da se odmorim od Lovely Quinces zvuka. Izvadila sam ih iz ladice prvi put 2016. kada sam osjetila potrebu za do-it-yourself momentom pa sam snimila neke od tih pjesama na mobitelu i objavila na bandcampu, ali ni tada nisam gledala na to kao na nešto što će rezultirati albumom ili dugoročnim projektom. Kod mene se uvijek sve kuha polako. Trebalo je vremena da to sve sjedne na svoje mjesto: žanr, stil, poruka i tako dalje, i da imam jasnu viziju što ću s time napraviti.
Od Ljupke Dunje do Zločeste kćeri prošlo je deset godina. Što se u pitanju vašeg pogleda na glazbu i svijet od tada promijenilo?
Znam da nije nekakva velika pohvala, ali moji stavovi se teško ili jako malo promijene. Mogu možda reći da s godinama samo postajem sve realnija i manje sklona romantiziranju, ali generalna ideja ostaje ista. Teško mi je odgovarati na takva pitanja jer se uopće ne uhvatim da razmišljam o tome. Moj svakodnevni život me obuzme i dan mi prođe, a da ne pomislim uopće na to da se bavim glazbom. Zapravo sam u nekakvom limbu sve dok ne dođe trenutak da radim neku pjesmu, snimam ili izvodim live. Znalo mi se dogoditi da nekada do same tonske probe uopće i ne sviram, čak ni doma za gušt. Iz kategorije "vjerovali ili ne": ne smatram glazbu svojim predznakom. To je jednostavno nešto što mi se desilo, i dalje od toga ne filozofiram o tome.
Odmah po objavi albuma "Let Me Panic" počele su pristizati iznimno pozitivne reakcije publike i kritike. Već ga proglašavaju i albumom godine. Kako se zbog toga osjećate?
Bio je na početku nekakav entuzijazam i sreća što je album ostavio takav dojam. Naravno, to je sve što želiš kad na nečemu duže radiš, da netko to prepozna, pogotovo jer sam imala tu neku sumnju da će mi možda tražiti dlaku u jajetu budući da sam izašla iz svoje zone komfora i počela se bavit žanrom koji mi možda nije forte, u kojem me nisu mogli zamisliti. No, kod mene je sve to kratkog vijeka. Ne želim da me se krivo shvati, drago mi je zbog svih pohvala i pozitivnih reakcija, ali sad sam već usmjerena na neke nove korake. Kao što rekoh u prethodnom odgovoru, već me obuzela svakodnevnica i moj život se počeo vrtjeti oko banalnih stvari.
Za krajnji rezultat i zvuk albuma zaslužan je vaš prijatelj i suradnik iz benda, producent i aranžer Leonard Klaić, nekima poznat i kao bubnjar grupe She Loves Pablo. Što je najdragocjenije što je Leo donio u ovu priču?
Leo je mene tu prvenstveno iznenadio svojom širinom i maštom. Nisam osjećala da mu treba puno objašnjavati o atmosferi pjesme i samom značaju. Na početku to jest bila samo neka kolekcija pjesama koje sam skupljala godinama, ali mi je super što se uz njegovu pomoć to malo-pomalo oblikovalo pred našim očima tj. ušima u koncept koji ima nekakvu težinu. Također Leo ima tu suludu strpljivost koja meni treba, nisam sigurno bila melem u zadnjim fazama finiširanja albuma. Oboje osjećamo kao da smo se "porodili" nakon ove tri godine rada na albumu.
Jedan vas je kritičar prozvao za lijenost kad su u pitanju objave "dugosvirajućih" albuma. U deset godina bavljenja glazbom objavili ste dva EP-ja i tek sada album. Zašto?
Upravo ono što je navedeno u pitanju, lijenost u miksu sa sabotirajućom samokritičnošću. A i inače ne radim nešto reda radi, ako apsolutno ne osjećam da je vrijeme za to. Tako sam djelovala i kad sam izbacila prvi demo "Wrong House" i počela svirati kao Lovely Quinces. Mora mi svaka stanica u tijelu vrištati da je to to i da je sad trenutak.
Čini mi se da tekstovi na albumu reflektiraju potrebu za slobodnim iskazivanjem emocija koje, ako ih se ne ispolji, mogu slomiti ljudsku psihu i narušiti zdravlje. "Pusti me da paničarim", treba li to shvatiti doslovno?
Ja sam naumila da to bude direktna poruka: sebi, publici, kritičarima tj. svakome tko naiđe na taj album. Jer sve što sam dosad radila je gradilo nekakvu sliku o meni koja je manje-više nosila naslov "Djevojka s gitarom" i znala sam da će možda ova odluka da nakon svih ovih godina izbacim prvi album pod drugim imenom izgledati u krajnju ruku kao nekakva kriza identiteta. Ukoliko želi netko pripisati tome još nekakav značaj, be my guest, ne želim ispravljati tuđu interpretaciju. Pjesme su isto zamišljene da nekome posluže u trenutku kada trebaju probuditi vlastitu zločestu kćer ili sina, kao nekakav pep talk.
Brojne recenzije koje su posljednjih tjedana izašle naglašavaju globalni potencijal albuma. Rekla bih da vam tim naglašavanjem pomalo i pušu za vrat. Što mislite o tome?
Nitko meni ne puše za vratom koliko ja sama sebi i ne doživljavam da sam bila nešto blizu značajnijeg europskog uspjeha. Isto tako ne obraćam veliku pozornost na prognoze kritičara, koliko god one laskale i koliko god sam zahvalna da netko vjeruje uopće da postoji potencijal. Trezveno pristupam svemu i ne dopuštam da se zbog velikih pohvala ili nekakvog uspjeha, malenog ili velikog, opustim. Na meni je samo da radim i da iza toga stoji neka iskrenost, a sve ostalo neka odluči grah.
Pandemija je izazvala snažnu krizu u glazbenoj industriji. Mnogi nezavisni glazbenici i glazbenice su dodatno osiromašili i morali pronaći druge izvore prihoda. Kakvu promjenu priželjkujete?
Ne gajim neke velike nade jer mi zasad ne izgleda kao da je moguća promjena. Ne mogu zamisliti da svi koji se bave glazbom stanu na kraj krvopijskim izdavačkim kućama i streaming servisima koji isplaćuju mizeriju. Treba se dogoditi bojkot velikih razmjera i transformacija ljudi da se ne vode profitom, slavom i općenito nagradama koje pogoduju egu. I to je općenito formula za bilo kakvu promjenu, pričali mi o ekologiji, glazbenoj industriji, farmaceutskoj industriji itd. Ne bih voljela da ispadnem licemjer, moja glazba je isto na streaming servisima jer sam izabrala liniju manjeg otpora s obzirom na to da su alternativni putevi puno teži za promoviranje glazbe i to je ta situacija u kojoj su se mnogi našli.
