U srijedu, 21. kolovoza u Kulturno-edukativnom centru Murai u Pleškovcu govorit ćete o projektu "Tebe nema, jao srcu mome". Predstavite nam ga.
Budući da sam se zadnjih nekoliko godina počela interesirati za južnoslavensko tradicijsko pjevanje, predložila sam da nam upravo to bude polazna točka. Okupila sam zbor posebno za ovu priliku, koji su činile Dunja Bahtijarević, Marta Kolega, Julijana Lešić, Lana Hosni i Tajana Josimović. Iz dvije pjesme koje su one otpjevale napravila sam kompoziciju. Na to se nadovezao i trubač Luka Halužan kao solist, a Ana Hušman i Ivan Marušić Klif iskoristili su glazbu kao osnovu za vizuale, odnosno kao aktivator radnji u prostoru. Ti vizuali sastojali su se od manipulacije biljaka, narodnih nošnji, optičkih leća i stakala na analognim projektorima. Tako dobivene slike su montirali u vizualne kolaže koji su bili prikazivani na ogromnom platnu u prostoru Zagrebačkog plesnog centra. Zbilja se veselim držanju predavanja o tom projektu jer ima puno slojeva i kuteva koji su mi zanimljivi.
Kao glazbenica i producentica djelujete u brojnim kontekstima, od eksperimentalnih izvedbi do klupskog podija. Zbog čega vam je važna ta demokratična širina?
Prvi i osnovni povod bio je čista znatiželja i želja za učenjem i razvijanjem. Dugo sam mislila da mogu samo snimati albume i održavati koncerte, no kako je pandemija koronavirusa obustavila koncerte, a ja paralelno počela samu sebe sve više doživljavati kao producenticu, sve se više počinjem zanimati i za druga područja. Trebalo je vremena da se usudim probati i nove stvari jer uvijek postoji taj prokleti sindrom uljeza. Na kraju dana shvatiš da je jedino što možeš – sjesti, raditi i učiti i s vremenom napredovati. Tako sam nekako počela istraživati što sve kao producentica i autorica mogu ponuditi u kontekstu zvuka. Mislim da bilo tko tko želi stvarati svoj umjetnički glas jednostavno mora krenuti jako široko da bi na kraju shvatio što mu najbolje leži. No vjerujem da ću se u nekom trenutku vjerojatno više ograničiti na jedno područje i naći neku svoju nišu jer je zbilja iscrpljujuće loviti toliko različitih smjerova. Ali daleko smo još od toga.
Stipendija festivala SONICA za radionicu s Nicolasom Jaarom, primanje u platformu SHAPE+ – već sada možemo reći da je ova godina vrlo uspješna za vas. Što za vas predstavljaju ta priznanja?
Priznanja mi generalno daju potvrdu da se trud isplatio, dodatno me motiviraju da i dalje rudarim i trudim se i daju mi nadu da će stvari kad-tad dogoditi. U ovakvom tipu posla priznanja bilo kakve vrste jednostavno su potrebna da se otvore neka nova vrata i da dođe do novih suradnji. Lakše mi je dogovoriti gig u Beču kao tonota koja je dio SHAPE+ platforme nego tonota s istim radovima, ali bez neke vanjske validacije. Tako jednostavno taj svijet funkcionira – previše je toga, pa te ovakva priznanja malo pogurnu. Specifično za ove dvije stvari koje spominjete nadam se da mi pomalo otvaraju vrata Europe i to me jako veseli.
