U srži vaše nove predstave "Jednočinka", koja će premijerno biti izvedena 14. i 15. prosinca u ZKM-u, jest tema kraja. Koji je za vas njen značaj u kontekstu izvedbe i plesa?
Svaka izvedba, bila plesna ili neka druga, za mene je čin transformacije i pokušaj traženja i gubljenja – sve ono što izlaganje, ali i neki odnos pretpostavljaju. Nedavno sam izvela stotu izvedbu predstave "Love Will Tear Us Apart" i razmišljala sam o kraju, završetku ili smrti nekog vremena provedenog s njom u društvu.
Svakako, dvanaest godina je prošlo i ne mogu se vratiti niti u to vrijeme u mom tijelu niti u našem društvu, ali sto i prva izvedba se nakon toga desila u Splitu, a uskoro će i sto druga i Dubrovniku... i pitanje kraja se odgodilo, ili je jednostavno prestalo biti bitno. Male smrti žive s nama svaki dan i jedino susret s drugim, dijeljenje i ono što možemo ponuditi su vrijedni ulaganja u međuvremenu.
U najavi "Jednočinke" stoji kako "industrija zabave doživljava svoj procvat upravo u vrijeme velikih kriza". Kako se navedena teza potvrđuje gledamo li današnji kontekst?
U današnjem kontekstu svjedočimo jazu između kvalitativne procjene provođenja slobodnog vremena uz umjetnost i onog koje provodimo uz zabavu. Vrlo često putem televizije i društvenih mreža skliznemo u upitne sadržaje koji naglašavaju aspekte glamura i showa, a tu su da skrenu pogled prosječnom radniku s vlastitih briga i strahova na svojevrsni privid obilja.
Sadržaj se nudi u vidu obmane ili odgađanja susreta sa realnošću koja u vanjskopolitičkom, ali i nacionalnom aspektu djeluje poprilično uznemirujuće. Na taj se način briše odgovornost pojedinca za kvalitetu života, koja uključuje i potrebu svjesnog suočavanja sa problemima. Na kraju, velike krize uvijek proizvode egzistencijalni strah koji je prisutan bez obzira na epohu.
Što je pak sa suvremenim plesom u vrijeme krize, ili s vremenom krize u suvremenom plesu?
Ovaj rad nije zamišljen kao suvremeno plesno istraživanje već izvođačka igra plesačice i glumca na vječnu temu smrti, kraja ili prekida. U samom vokabularu tretira se pojam vremena i prolaznosti, a u kompoziciji teži montaži koja nije nužno u vremenski logičnom slijedu. Pitanje izbora bi možda mogla biti neka ultimativna tema koja prevladava u tehnologiji, ali i finalnoj ekspoziciji predstave u svim aspektima.
Tijelo nije nikada u krizi, ono je u svojoj prirodi ono što jest i kao takvo se izražava odabirom. Suvremeni ples u Hrvatskoj je oduvijek u krizi na svim razinama, ali nije li divno da proizvodi simbioze, preživljava, bori se i ima barem devet života? Mislim da svaka vrsta poezije, pa i ona tjelesna, makar izvedena u vlastitoj sobi, na neki način liječi, a sam čin akcije – "sada ću ovo napraviti" – postaje malo svjetlo.
