Ako je vjerovati fan-bazi makedonske kratkopričašice Rumene Bužarovske u regiji i nešto šire, još uvijek plamti živa žudnja za reprezentacijama lica i naličja normativne ženskosti u patrijarhalnim sponama. Odgovarajući intuitivno na subliminalni zov ove potražnje, šest priča iz dviju zbirki zaigralo je u ZKM-u pod naslovom "Moj muž" u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji Tomislava Zajeca.
Crna kutija u crnoj kutiji kao središnji scenografski element uvodi u predstavu, koja će nizati prizore u dvo- ili tro-, maksimalno četveročlanim kompozicijama organiziranima oko naslovne strukture heteronormativnog braka, s težištem na perspektivu ženskog pola u paru. Okvir događanja čini meet & greet događanje u američkoj ambasadi koji na zaobljenom (srpsko)hrvatskom vodi stanovita Kelly "Feel Free to Clap" Davis. Tako je struktura svojevrsni mise-en-abîme, a povremeno masovne scene rastresaju komorne drame. Središnji se četverokutni organ scene s izvedbenim vremenom zaokreće i zapravo promatramo crni kvadar na crnoj pozadini, a svaka rotacija otvara novu facetu očekivanog/neočekivanog narativnog razvoja; govor koji je na studentskom prosvjedu održala profesorica zapravo je pijano baljezganje, eugen/et\ikom opsjednuti nacionalist ono je što najviše mrzi, neka su prijateljstva krhka kao ručno rađena grčka vaza, a ondje gdje očekujemo težinu krivnje može se naći gorko olakšanje…
Predstava bi i dramaturški i izvedbeno podnijela sistematsko štrihanje, osobito ako se izvedba ne ubrza uigravanjem. Ima briljantnih trenutaka, podjela je gotovo besprijekorna, režija sjajno vlada prostorom, masovne scene su uzbudljive, precizno i rahlo koreografirane. Ali ritam je neujednačen, kao i kvaliteta pojedinih priča, a epizodno nizanje bez izrazitije provodne niti dovodi do zamora. Ponovni zaokret: tijelo na sceni ipak je crna trostrana prizma, hermetični bunker scenografa Stefana Katunara koji bljeska šarenom utrobom, krijući iznutra svijet obiteljskog stana. Život jedne (druge ili šeste) obitelji tako je prisutan, ali ga nikada posve ne vidimo, iako kao da ga i neviđenog poznajemo. Na neki način suprotno tome kako gledamo i vidimo, ali ne vidimo lice žene na plakatu, iza debelog stakla tegle, lajtmotiva predstave; iskrivljeno lice žene koja kao da je u staklenci zatočena, a koju je Bužarovska tijekom tribine u šali nazvala ženom-ajvar, referirajući na jednu od najpotresnijih priča u zbirkama i predstavi.
Izvedba afektivno nadograđuje i popunjava svedenost proze, koja ponekad od ohlađenosti klizi u mrak radi mraka bez dubine; glumačke izvedbe ženskog dijela ZKM-ova ansambla uvlače duboko u fikciju. Kao i predložak, predstava stremi reprezentacijama ženskosti kakva nije prikazivana u umjetničkoj povijesti; umorne, bijesne, zlobne, izmoždene, razočarane, očajne, nasilne, sumanute, koristoljubive, sebične, slomljene, željne, žudne, izgubljene. No nema emancipacije; uvezenoj inačici lipstick feminizma i njegovim aproprijacijama se (jest, s razlogom) ne vjeruje, a alternative nema, osim ako zaključnu scenu dijeljenja pileće juhice među članovima ansambla ne smatramo feminističkim krikom ili pozivom na kultiviranje kolektiviteta za kuhinjskim stolom uz lomljenje kruha ili jadca.
Adaptacija zahvaća senzibilitet Bužarovske, kao i njezinu perspektivu, kao i njezin manjak perspektive. Nepretenciozna i laka proza probavljivog mraka i brzoprolaznog punchlinea, koja pokriva teme pripadajuće iskustvu brojnih žena u svijetu koji jest, još uvijek ima značajno mjesto u književnom i kulturnom pejzažu. No privatno-i-politički voljela bih da su nam feministički apetiti veći i nepca zahtjevnija, jer ova statična vizija rezonira gotovo reakcionarno, samo bacajući možda malo snažnije svjetlo iz malo pomaknutog kuta na istu heteropatrijarhalnu shemu koju nominalno kritizira, a u praksi samo prikazuje i fetišizira. Provedbeno i izvedbeno ambiciozna, predstava je ipak konceptualno i misaono kratkovidna, što u praznini oko prizme ostavlja puno neiskorištenog potencijala.
