Nogomet je oduvijek bio jedan od okidača za angažirani teatar Boruta Šeparovića. Tako njegova najnovija predstava "Jezik kopačke", prema tekstu Filipa Grujića i Ivana Ergića, govori o tome kako danas u nogometu ima toliko novca koji uopće ne možemo zamisliti, ali ključno u ovoj izvedbi jest da je današnje stanje u ovom superprofesionalnom sportu samo pokazna vježba našeg potonuća u sveopću prosječnost i robovsko služenje jeftinim uzbuđenjima.
Šeparović nam na sceni koja funkcionira kao svlačionica, dvorana za trening, obiteljski dom, psihijatrijska ordinacija i noćni klub, na pladnju donosi taj "najblještaviji posao na svijetu" u kojem se miješaju sport, seks, i skandali, tapšanje po ramenu, lažna prijateljstva i treniranje do smrti. Jer, nogometni stroj nikada ne smije stati i uvijek mora biti podmazan profitom i histeričnim hukom armije navijača.
Jedan od autora predstave, Ivan Ergić, bivši je nogometaš koji smatra da profesionalni nogomet od ljudi pravi funkcionalne idiote, dok Filip Grujić kaže da je danas vrijeme kada se mora govoriti o onome što je nekada bio tabu. Zaista, osim knjige bivšeg njemačkog golmana Tonija Schumachera "Sudački zvižduk" iz 1980-ih, u kojoj je razotkrio puno toga šta se događalo iza zatvorenih vrata svlačionice, zbog čega je izbačen iz njemačke nogometne reprezentacije, malo toga do danas znamo o tajnama profesije pred kojom kleče milioni ljudi.
Prikazujući jedan dan života mladog igrača iz Hrvatske u nekoj nogometnoj momčadi negdje u Njemačkoj, od teretane, preko izgubljene utakmice do opijanja i seksa za jednu noć, Šeparović nam to današnje profesionalno nabijanje lopte prikazuje kao multinacionalnu kompaniju u kojoj je nešto što je još u vrijeme Peléa bila igra sada postalo teško rintanje. Utakmica se tretira kao rat – piša se krv ili se dobiva otkaz.
Scenom neprestano prolaze igrači u dresovima, treneri, liječnici, menadžeri, fizioterapeuti, psihijatri, pridruženi novinari i pjevaljke, koji predstavljaju pokretni spektakl prije no što utakmica uopće počne. Sve mora biti savršeno; igrači se kupuju i prodaju, odlaze u klubove za koje nikad nisu čuli, treniraju do iznemoglosti i nakon što im usta zapuše svežnjevima novčanica i mozak isperu slavom i glamurom, kada štoperica otkuca kraj, te ljude nogometni stroj u pravilu ispljuje kao staru krpu.
Gledamo trening u realnom vremenu i trenera koji ne dopušta nikakvo kreativno iskakanje, sirotog oca menadžera negdje sa Balkana i razgovor preopterećenog igrača sa psihijatricom kao nekom vrstom umjetne inteligencije za umirivanje. Taj mladić polako kopni i gasi se njegova vjera u nogomet koji je kao dijete toliko obožavao. U predstavi "Jezik kopačke", Šeparović nam se u trosatnoj izvedbi polako uvlači pod kožu, slikajući današnju nogometnu patologiju življenja u rasponu od sjaja do očaja i konačnog mračnog osvještenja.
U završnom monologu, u pratnji dječaka zaljubljenog u svoju prvu nogometnu loptu, glavni junak će reći sve; da ispod tog blještavila nešto jako smrdi iznutra, da se mora raditi kao u logoru i trčati na utakmici do iznemoglosti, da se više nema vremena misliti, ne samo na ljepotu igre nego ni misliti uopće. Strast za nadigravanjem loptom, ako još nije umrla, umrijet će ubrzo.
Glumci ZKM-ova ansambla – Bernard Tomić, Ugo Korani, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija, Nikolina Prkačin, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović, Barbara Prpić, Zoran Čubrilo, Vedran Živolić, Ivan Pašalić, Toma Medvešek – i polaznici Učilišta ZKM-a demonstrirali su visoku rezoluciju umješnosti kolektivne igre, a čitava predstava sa potpisom Boruta Šeparovića tužna je, orvelijanska slika onoga u što se ne samo nogomet nego i današnji svijet ustvari pretvorio.
