Da je Eugène Ionesco ovih dana živ, zdrav i inspiriran, ventil za apsurdističku kritiku svijeta mogao bi naći u scenarističkoj sobi serije "Black Mirror", koja već desetljeće i kusur kroz kratke spekulativne fikcije istražuje hororične produžetke aktualnosti. A naša pak aktualnost crne scenarije unatoč obećanom visceralnom užasu ambiciozno dostiže. Srodnost apsurda iz daleke sredine prošlog stoljeća i mračnih refleksija suvremenosti nikada mi nije u kazalištu toliko organski zaigrala pred očima kao gledajući najnoviju ZKM-ovu inscenaciju Ionescova klasika, u režiji Suzane Nikolić.
Gledalište smješteno na pozornicu uz konceptualnu ima i praktičnu dimenziju, otvarajući scenu duboko ustranu, gdje su inače nevidljive kazališne ulice i kulise. Ali pogled na ondje uglavljeni anakroni građanski stan ("u okolici Londona"), koji čini trostranu i do u detalje razrađenu izvedbenu kutiju, presječen je napola monolitnom crnom pregradom koja se spušta odozgo i siječe prizor napola. U izvedbu ulazimo usred bezvremenskog anti-razgovora G-a koji čita novine i pripadajuće G-đe koja nudi kavu/čaj/vruću vodu. Uvertira se odvija iza pregrade, gdje pregradom obezglavljene prilike korepetiraju lekciju engleskog jezika prije no što će ih neka izvanjska digitalna sila prizvati u prvi plan i ujedno u prvi prizor "Ćelave pjevačice".
Pregrada postaje projekcijsko platno za krupno odbrojavanje retrodigitalnog sata, a iz rastjelovljenog onkraja dopire neutralni glas i kao audio-kulisa (pre)prepoznatljivi zvuk dvojice Sinkauza. Jasno je da likovima na pozornici upravlja ne/prisutnost koja se sudara s njihovim mogućim, ali neostvarenim unutrašnjim voljama; kreću se kao vođeni algoritmom, mesnati Simsi, afekata samo nalijepljenih na površinu, svedenih na grimase koje im bježe s lica. Sve što se događa samo nalikuje na svakodnevicu, kao karikatura frojdovskog Unheimliche koji upravo u prostor doma unosi sitni raskorak zbog kojega osjećamo da to nije to: večera među prijateljima, ispijanje šalice čaja, raspredanje anegdota, zvono na vratima... "Ponekad kad zvono zvoni, netko je pred vratima, a ponekad kad zvoni – nije."
Vizualno je ova "Ćelavica" vrlo lijepa; ujednačeni tonovi, fini sudari uzoraka, mnoštvo detalja i sve jednom nogom u danima kada je komad nastao, a drugom u eklektičnoj sadašnjosti koja ionako stalno zirka za inspiraciju u prošla desetljeća (scenu i kostime potpisuje Ana Savić Gecan). Podržavajući estetski glitch, gluma utjelovljuje kvalitetu teksta da simulira smisao kao što bi to ovih dana mogao recimo zloglasni literarni AI generator. Sretenu Mokroviću temeljito pristaje Mr. Smith, Iva Kraljević je briljantna kao Mrs. Martin, a iako su ostali od solidni do izrazito šarmantni, neujednačenost igre oslabljuje dojam, i to primarno kao nedovršeni posao režije. Jest da je bitna iscjepkanost individualnih svjetova upisana u idejne postavke teksta i izvedbe, ali izvedbenim registrima koje kreira svatko od glumica i glumaca nedostaje kohezije koja bi unatoč bitnom otuđenju uvezala izvedbu u sklad nesklada umjesto u nesklad sklada. Bešavna veza koju uglavnom nepromijenjeni predložak (u prijevodu Vlade Habuneka i Ivana Kušana) stvara s ovlaš futurističkim apsurdom potenciran je izvedbenim okvirom (projekcije, glazbe, glasa u offu) i nekolicinom detalja, počevši od crnog zrcala koje gđi. Smith visi oko vrata i kojim okine nekoliko selfija.
No taj se asocijativni rukavac ne istražuje dublje i ne prepliće dalje, nego ostaje prisutan kao usputno smještanje klasika u življeni prezent kazališta i tako ova "Ćelava pjevačica" ne prerasta granice korektnog uprizorenja nekoć revolucionarnog teksta koje, ovisno o uigranosti i raspoloženju izvođač/ica, može biti umjereno do veoma zabavno provedeno kazališno vrijeme. Ionescov apsurd kao ekspliciranje društvenih spona i performativnosti utkane u klišeje kretanja i djelovanja, kooptiran je ovdje podjednako šupljim uvjetovanjem institucionalno-kazališnih mehanizama, i tako postaje sablasnim klišejom samoga sebe.
