Još od početka 20. vijeka Čehovljevi su komadi u pravilu predstavljani kao razlivene tragične melodrame, no tajna njegovog dramskog pisma krije se negdje ispod životne pozornice na kojoj njegovi junaci stoje. Na taj put u donje dijelove ljudske psihe, koja zapravo oblikuje ono što vidimo u životu, odlučio se makedonski redatelj Ivan Popovski, postavljajući u Zagrebačkom kazalištu mladih Čehovljev najslavniji komad "Višnjik". Priča je poznata: nakon jurcanja po Evropi ruska aristokratska obitelj vraća se na svoje imanje negdje u provinciji. Njeni članovi za njega su doduše sentimentalno vezani, naročito za prekrasan višnjik, ali problem predstavlja činjenica da je obitelj u teškim dugovima. Višnjik bi trebalo prodati i na tom zemljištu napraviti apartmane za turiste pa isplatiti dugove ili čitavo imanje odlazi na bubanj. Takav prijedlog novokomponiranog lokalnog tajkuna obitelj s prezirom odbacuje, imanje se prodaje na dražbi, a članovi obitelji odlaze i rasipaju se kojekuda.
Dosad smo tu dramu gledali u raznim verzijama kao neku vrstu melankolične inventure junaka s kojima smo suosjećali: majka obitelji žali za Parizom i propuštenim ljubavima, njen brat lamentira o starim, dobrim vremenima, kćeri bi se trebale udati ali ne znaju za koga, a propali student se bez pokrića zanosi sjajnom budućnošću. Redatelj Popovski je, međutim, napravio ključni zaokret. Njegovi likovi nisu nimalo tužni nego poprilično veseli, neprestano se smiju i zavitlavaju bez obzira na to što sve odlazi kvragu, a oni tonu sve dublje. Ta njihova bezazlena indiferentnost prema svemu što se oko njih događa epohalna je promjena koja ovu predstavu čini vrijednom i danas krajnje aktualnom. Kao što je tu obitelj baš briga za imanje koje je njegovano stoljećima, tako današnjim ljudima puca prsluk kamo ide ovaj svijet. U ZKM-ovoj izvedbi simboličku vrijednost neke davne uzvišenosti predstavlja klavir i on zauzima polovinu ogromne pozornice obrubljene bijelim svilenim zastorima koji lelujaju, poput ljudskog srca ispunjenog sladunjavim i bezvrijednim mislima. Na drugoj polovini, zakrčenoj ormarima, stolovima, ćilimima i foteljama, guraju se junaci te predstave u čipkastim i uštirkanim odorama, koji neprestano nešto govore i kikoću se. To je ključni odnos snaga i u ovoj predstavi i u vremenu u kojem živimo. ZKM-ov ansambl od petnaestak protagonista, među kojima nije bilo slabog mjesta, sjajno je funkcionirao kao neka vrsta kolektivnog glumca koji savršeno uigrano pokazuje stanje duhova jednog vremena od prije sto godina koje nam se danas čini beskrajno blisko.
Usput, jedan od prvih koji je odlučio da neće režirati "Višnjik" sa šmrcanjem i uzdasima, očito naslućujući novo doba uživanja do posljednjeg daha, bio je Peter Brook, kada ga je postavljao u Parizu 1981. Redatelj Popovski napravio je još radikalniji potez: na kraju kada radnici iznose namještaj s imanja, a članovi obitelji ga napuštaju uz veselu pratnju lokalnih muzikanata, nastupa jezoviti finale. Radnici klavir konopima dižu u zrak, a nekakav neartikulirani zvuk iz dubine pretvara se u nepodnošljivu grmljavinu. Iza prozirno anđeoskog zastora pali se svjetlo koje se pretvara u ogromnu zasljepljujuću kuglu a klavir, kao neki crni demon svih naših zabluda, treskom pada i razbija se u pustoši pozornice. Kraj predstave doima se i kao kraj svega. Odličan ZKM-ov "Višnjik" ne samo da je obilježio čitavu sezonu, nego je i na zastrašujuće superioran način pokazao današnji svijet koji tako lakomisleno gleda u vlastito uništenje.
