Djelovalo je to kao prst sudbine. Nedavna premijerna izvedba Čehovljevog komada ‘Ivanov’ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dočekana je više nego hladno, praktički kao debakl, a samo dan kasnije gostovanje Narodnog pozorišta iz Beograda u ZKM-u s istim komadom završilo je frenetičnim aplauzom koji se ne pamti u povijesti ovog kazališta. Pritom, zagrebačkog ‘Ivanova’ u dosta moderniziranom izdanju režirao je veliki Eimuntas Nekrošius, iza kojeg je stajala prva postava zagrebačkog HNK-a, dok su beogradski glumci odigrali svog ‘Ivanova’ otprilike onako kako se on igrao i prije stotinu godina. Prije no što išta kažemo o zagrebačkom ‘Ivanovu’, ova frapantna razlika između neuspjeha i ovacija govori samo jedno: različiti su putevi do dobre predstave, ali kada se na kraju podigne zastor, svaka izvedba stoji ili pada samo na pitanju koliko publika vjeruje glumcima na pozornici. Zagrebačka publika povjerovala je glumcima beogradskog ‘Ivanova’ pa ih je nagradila dvanaestominutnim aplauzom, a HNK-ov ‘Ivanov’ do te joj se mjere nije dopao da na jednoj izvedbi nije na kraju, nakon kurtoaznog aplauza, htjela pozvati glumce na još jedan poklon.
Zašto ova predstava nije uspjela? Komad ‘Ivanov’ govori o čovjeku koji je životno usahnuo, jer je negdje između neba i zemlje izgubio smisao vlastite egzistencije. Zbog te kozmičke apatije glavni junak će zapustiti vlastito imanje, prestat će voljeti svoju prelijepu ženu i udaljiti se od rođaka i prijatelja te će se na kraju ubiti, ne znajući točno što se zapravo s njim dogodilo. Ovaj komad je prava drama duše i bez obzira na razne primjese koje su mu s vremenom dodavane, socijalne ili čak političke, ‘Ivanov’ prvenstveno govori o nekoj vrsti borbe ‘ispod palube’ čovjeka sa samim sobom. O toj vrsti boli vrlo intimno je govorio i Čehovljev suvremenik i veliki pisac Lav Nikolajevič Tolstoj: ‘Nalazim se na vrhuncu književne slave, imam odanu suprugu, predivnu djecu i lijepo imanje, a ja se ipak želim ubiti.’
Zagrebački ‘Ivanov’ skinuo je tu ključnu melankoličnu koprenu s lica glavnog junaka i predstavio ga kao čovjeka koji je tek previše radio i koji, hodajući tako bezvoljno od žene do ljubavnice i od vlastitog imanja do imanja prijatelja Lebedjeva, treba samo pošten odmor. Zato se na kraju ove predstave Ivanov i ne ubija nego odlazi iza scene da prilegne, a čitava drama svodi se tek na umornog čovjeka i ljude u čudu oko njega. Bez toga glavnog problema Ivanovljeve dubinske boli, stvarnost radnje u zagrebačkoj predstavi postala je bezukusna i svodila se na košmar sporednih likova. U tako postavljenoj inscenaciji u kojoj je centralni junak tek fizički iscrpljen a ne životno umoran, postali su nevažni Ivanovljeva pamet, šarm i unutrašnja drama, jednako kao i tragizam supruge Sare koja ne umire toliko od tuberkuloze, koliko od nedostatka muževljeve pažnje. Nevažna postaje i mlada djevojka Saša koja se iz petnih žila trudi udahnuti život i ljubav glavnome junaku, ali i čitav okolni svijet koji je prirodno poprište Ivanovljevih nada i depresija. Takav niz dramatičnih događaja moguć je jedino ako se glavnome junaku pomjeri centralna os smisla vlastitog života, a to u zagrebačkoj predstavi nismo vidjeli.
Glumački ansambl, od Bojana Navojca (Ivanov), Gorana Grgića, Lane Barić i Alme Price do Ksenije Marinković, Jadranke Đokić, Nine Violić, Dušana Bućana i drugih, igrao je, po uputi slavnog Nekrošiusa, neku socijalnu komediju nalik groteski, bez prave poante, što je nakon triipolsatne izvedbe napravilo pravu pustoš u doživljaju publike koja se, kao nakon sprovoda, tiho razišla kućama.
