S donedavnim ravnateljem Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ivicom Buljanom, koji je na tom mjestu bio od 2014., razgovarali smo o njegovim iskustvima iz tog mandata i o njegovim današnjim redateljskim ostvarenjima i planovima.
Kada podvučete crtu ili pogledate unazad, kako vam izgleda tih osam godina koliko ste bili ravnatelj Drame zagrebačkog HNK-a?
U tih osam godina svijet se drastično promijenio. To "novo" vrijeme u HNK-u simbolički je otvorila radikalna španjolska umjetnica Angélica Liddell s feminističkom predstavom "Ti si moja sudbina" prema "Otmici Lukrecije". Brutalni čin silovanja doveo je do pada monarhije i uspostave Rimske Republike. U predstavi je nastupio i fenomenalni ukrajinski zbor Free Voice. U međuvremenu su se dogodili pokret #MeToo, pandemija Covida-19 i napad na Ukrajinu. Zadnji simbolički čin mog mandata izbor je dviju drama na natječaju HNK-a – jedne Espija Tomičića i druge Lidije Deduš. "Budi uvijek kao zmaj" priča je o životu samohrane majke s troje djece, od kojih je jedno transrodno, i u očekivanju Putinovog napada. "Drvene ptice" na pjesnički moćan način rekonstruiraju ubojstvo šesnaestogodišnje djevojke, radnice u tvornici u Međimurju krajem osamdesetih. Val započet ulaskom drame "Gdje se kupuju nježnosti" Monike Herceg se nastavio. Od kuće s programom kojemu je prva karakteristika bilo tradicionalno, narodno i lektirno čitanje, kreirali smo evropsko kazalište čije su teme postale ekološke promjene, žensko pitanje, pitanje izbjeglica.
Sjena Hasanbegovića ne samo da je blokirala evropske inicijative, ugrožavala je svakodnevni rad jer je sijala zloću i inspirirala svoje sljedbenike u kazalištu. Uspio je u naumu da promijeni adresu HNK-a, regresivnim metodama brisao je napredno nasljeđe
Koje predstave, uključujući i one koje ste režirali, smatrate repertoarnim vrhuncima HNK-a u vrijeme svog mandata?
Mladen Dolar je za mog "Vučjaka" rekao da je to "istinita" predstava. Velik poticaj za uprizorenje "Vučjaka" dao mi je tekst Antuna Kancijana o Krležinom boravku u Dugoj Rijeci od 1920. do 1922. "Vučjak" je bio idealan spoj brehtijanski epske i ibsenovske zatvorene drame: jedan je parametar pitanje individualne, a drugi društvene patologije. Poanta je da problem nije u tome da ljudi obolijevaju od takvih simptoma, nego da postoji društvena struktura koja te simptome generira. Kasnije je veliki litavski redatelj Eimuntas Nekrošius vratio našem teatru primarne elemente, osjećaje i snove, i činilo se da baš on može u naš ansambl usaditi vjeru u kazalište. U tom našem "Ivanovu" glumci gledaju publiku iz sjedala nekog malog provincijskog kina. Obučeni su šagalovski, plešu neke neobične plesove. Oni tobože gledaju Ivanova i njegove nesretne životne poteze, a zapravo nas iz dubine prošlosti gledaju oči koje kažu: i vi ćete kao i mi biti malo sretni kao mi sada, i dosta nesretni. Ta je predstava bila prekretnica koja je naš ansambl jednim potezom magičnog režiserskog štapića pretvorila u svjetski. Gostovali smo s njom u Sankt Peterburgu i Budimpešti, a kod nas je stekla malobrojne, ali jako odane ljubitelje. Kao i Rambertova "Glumica" i Žižekova "Antigona".
Kulturna strategija
Kako je bio zamišljen umjetnički i produkcijski koncept djelovanja Drame koji ste osmislili zajedno s ravnateljicom HNK-a Dubravkom Vrgoč? Što vam je bilo važno?
Dubravka Vrgoč napravila je dosad neviđen produkcijski iskorak u domaćem kazalištu. Dovela je mnoštvo svjetskih umjetnika i istovremeno prikazivala radove domaćih umjetnika na svjetskim scenama. U HNK su ušli Pippo Delbono, Jernej Lorenci, Matija Ferlin, Mate Matišić, Tena Štivičić, Pascal Rambert, Bobo Jelčić, Ivan Penović, Monika Herceg, Marina Pejnović i počele su akcije kao Dan otvorenog kazališta, kada su tisuće ljudi upoznale teatar iznutra, pa onda Ljetne večeri. Došle su vrlo važne predstave "Tri zime", "Tko pjeva zlo ne misli", "Ljudi od voska", "Ciganin, ali najljepši", sve do "Genijalne prijateljice" i "Sorry". HNK je prvi put nakon rata gostovao u Narodnom pozorištu u Beogradu, a Narodno u HNK-u. Razmjena predstava s Jugoslovenskim dramskim pozorištem bila je redovita, a obnovili smo i suradnju sa Sterijinim pozorjem. Svake godine prikazivali smo svoje predstave u Cankarjevom domu u Ljubljani, u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Brijunima uvijek smo bili važan dio programa.
HNK je u tih osam godina postupno promijenio svoje lice. Kako je izgledala ta alkemija života između pozornice i gledališta?
O tom su mi osjećaju govorili mnogi kada smo napuštali kazalište. Utjecali su na to Festival svjetskog kazališta, ali i prodornost novih generacija. Uspostavljena je drugačija etika i estetika kazališta. Pogledajmo, recimo, suvremene stilove glume u predstavama "Tri sestre" Bobe Jelčića, "Znaš ti tko sam ja" Ivana Penovića, pa pokušaj primjene psihoanalitičke metode čitanja teksta u Krležinoj "U agoniji", što je rezultiralo sjajnim ulogama Nine Violić, Kreše Mikića i Livija Badurine. Naravno da bi moglo biti još bolje i da je mladih autorica u HNK-u još premalo, ali za to se trebaju stvoriti uvjeti. Nadam se da će se kulturna politika u nekom trenutku okrenuti suvremenoj praksi. Sada nam nedostaje strategija zemlje da prepoznaje pojedince i participira u formiranju scene. Trebamo stručni tim koji će u svojoj sredini pratiti pojavnosti i raditi na tome da ih se ubrza ili poboljša. Recimo, ako kažemo da imamo sjajne pisce ili režisere, onda odlučimo sljedećih godina ulagati u njih, postavljati što više domaćih tekstova, raditi generacijske projekte. Nemamo tu vrstu strategije, kod nas se takvi procesi još nisu počeli dešavati. Suvremena umjetnost nam nikada nije ušla u kulturnu politiku, ali pretpostavljam da u jednom trenu hoće i da će, nadam se, zahvatiti generacije koje dolaze.
Aleksa Šantić je umro 1924. i nemoguće je pretpostaviti kakav bi bio njegov odnos prema kasnijem razvoju događaja u Jugoslavijama, ali on kao da proročanski naslućuje sukobe koji će se dogoditi u Mostaru tokom 20. stoljeća
Koprodukcije, izlazak HNK-a u Evropu i inozemna gostovanja kod vas su, čini se, podigli élan vital čitavog kazališta.
Predstavu "Evanđelje" Pippa Delbona izveli smo u skoro svim evropskim zemljama, slično je bilo i s "I am Europe" Falka Richtera. Našu zadnju dramsku predstavu "Sorry" Bobe Jelčića tek čekaju gostovanja. Na pozornici HNK-a zadnjih osam godina predstave su imali Thomas Ostermeier, Christoph Marthaler, Milo Rau, Emma Dante, Alain Platel, Tiago Rodrigues, Christiane Jatahy, Katie Mitchell, Toshiki Okada, Angélica Liddell, Anne-Cécile Vandalem, Mohamed El Khatib, kao i skupine Peeping Tom i Rimini Protokoll. Razgovori Srećka Horvata s filozofima najbolja su stvar koja se dogodila u našem kazalištu. Slušali smo Niccolóa Ammanitija, Thomasa Pikettyja, Vanessu Redgrave, Juliju Kristevu, Margarethu von Trotta, Bobbyja Gillespieja, Terryja Eagletona, Slavoja Žižeka, Teresu Forcades, Franca B. Bifoa, Yanisa Varoufakisa, Evu Illouz, Tariqa Alija. Namjerno nabrajam imena da osvijestim činjenicu tko je sve od vrhunskih intelektualaca i umjetnika bio kod nas. Želimo li to i dalje, pitanje je naše socijalne i kulturne odgovornosti.
Otpori s raznih strana, društvena borba za priznanje vašeg djelovanja, kao i pandemija, također su bili uteg na leđima HNK-a. Kako je bilo raditi s obzirom na te teškoće?
Sjena Hasanbegovića ne samo da je blokirala evropske inicijative, ugrožavala je svakodnevni rad jer je sijala zloću i inspirirala svoje sljedbenike u kazalištu. Uspio je u naumu da promijeni adresu Hrvatskog narodnog kazališta, regresivnim metodama brisao je napredno nasljeđe koje se u hrvatskoj kulturi stvaralo u antifašističkom ozračju. O bijedi naše kolektivne memorije i provincijskim revizionistima dovoljno govori to da imamo Rooseveltov trg, a Titov više nemamo.
Šantić kao Neruda
Režirali ste i prije, kao i danas, u evropskom i regionalnom kontekstu. Kako puls specifičnog prostora utječe na vašu redateljsku poetiku?
Mnogo utječe. U Oslu sam režirao Krležino "Kraljevo" potpuno drugačije nego isti tekst u Obali Bjelokosti. Ili "Glembajeve" u Vilniusu i kasnije u Ljubljani. U njujorškoj La Mami postavio sam Pasolinijevog "Pilada" u radikalnom ključu. Živio sam u stanu Ellen Stewart u koji su sedamdesetih i osamdesetih dolazili Andy Warhol, Sam Shepard, Patti Smith, i od sebe tražio maksimum u probijanju svojih limita. Isto je bilo u Münchenu, gdje sam postavio Genetov "Balkon". Cijelo vrijeme sam živio inspiriran Fassbinderovim antiteatrom koji je nastao u tom gradu. Sredina nadahnjuje, ali ponekad i blokira.
Ovih dana imate premijeru drame "Noć s Aleksom" Marka Tomaša u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Aleksa Šantić svojevrstan je simbol grada Mostara...
Šantić je pjesnik formativne lektire prošlih generacija. Socijalne pjesme kao "Ostajte ovdje", "O klasje moje" učile su se napamet. Serija i film "Moj brat Aleksa" prikazani su devedesete, kada se jugoslavenski prostor počeo raspadati, i nisu imali značajniju ulogu u formiranju mita o Šantiću. To su učinile sevdalinka "Emina" koja je imala brojne obrade i pjesma "Što te nema" koju je Jadranka Stojaković pretvorila u evergrin koji na ovim prostorima svi znaju. Marko Tomaš uputio me na knjigu Avde Hume "Moja generacija", koja mi je bila izvor spoznaja o Mostaru s početka dvadesetog stoljeća. Iako autobiografska, ona na način nove povijesti govori o mostarskoj svakodnevici, političkim odnosima nakon pada Otomanskog Imperija, austrijske aneksije BiH, stvaranju Kraljevine SHS. Humina knjiga svjedoči o najvećem sprovodu u povijesti Mostara koji je trajao cijelo popodne i u čijoj su organizaciji sudjelovale sve etničke zajednice i kulturna društva. Šantić je postao ono što je za Čile bio Pablo Neruda, pjesnik koji je savršeno izrazio ili, još točnije, koji je stvorio sliku grada Mostara.
Što je za vas bilo najzanimljivije u tom odnosu grada i pjesnika i kako on funkcionira u predstavi?
Tomaš potencira Šantićev žal za budućnosti koju nije doživio, a za koju časno preuzima moralnu odgovornost. Kroz susret s Jovanom Dučićem razmatra se odnos dvojice hercegovačkih bardova prema novoj državnoj tvorevini koju su zajednički sanjali. Dučić je postao slavni diplomat i kraljev apologet, a Šantić, nekadašnji pjesnik svetosavskih i Orjuninih himni, napola je zaboravljen. U prizoru s mladim Crnjanskim, Šantić ispovijeda svoje razočarenje državom koja nije ispunila ideale o zajednici Južnih Slavena. Još je polemičniji susret s Krležom, koji teško optužuje barda svoje mladosti za intelektualnu impotenciju i zamjera mu adoraciju Karađorđevića. Šantić je umro 1924. i nemoguće je pretpostaviti kakav bi bio njegov odnos prema kasnijem razvoju događaja u Jugoslavijama koje su uslijedile, ali on kao da proročanski naslućuje sukobe koji će se dogoditi u Mostaru tokom dvadesetog stoljeća. Namjera mi nije bila betoniranje, nego dekonstrukcija mita o Šantiću. Kako nisam režiser dokumentarnih drama, ambicija mi nije bila prikazati život pjesnika na činjeničan način, nego izvući inspiraciju iz njega, da bih ispričao jednu simbolički kompleksnu priču.
U Beogradskom dramskom pozorištu režirat ćete najesen predstavu "Idiot" po romanu F. M. Dostojevskog. Kada ga je pisao, Dostojevski se jednom svom prijatelju požalio kako nije siguran hoće li moći uvjeriti čitaoce da može postojati tako dobar čovjek kao što je knez Miškin. Kako ćete uspjeti u tu dobrotu uvjeriti publiku?
Beogradsko dramsko pozorište postalo je epicentar teatarskih dešavanja. Lani sam ondje postavio "Tiho teče Misisipi" Vladimira Tabaševića, što je postala jedna od njihovih najigranijih predstava. Sada kada poznajem ansambl, želim se upustiti u mnogo veću i težu avanturu. Nevjerojatno je da se u ovoj sezoni "Idiot" igra u bečkom Burgtheatru, u Ljubljani, Novom Sadu, Sarajevu, a i u Zagrebu je još na repertoaru. Možda bi "Mladić" bio aktualno snažniji potez u razumijevanju ruskog društva kako ga je opisao Dostojevski, ali "Idiot" je ono što privlači svojom tajanstvenom mistikom, hladnoćom i metafizikom. To je ono što u svojim djelima pokazuje Zvjagincev. "Idiot" je teološki pojam, kao i njegov film "Bez ljubavi", zastrašujući princip dobrote kao "nezla" koji izaziva divljenje i strah.
