Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uspjelo je s upraviteljskim tandemom Dubravka Vrgoč – Ivica Buljan zadržati repertoarni fokus usmjeren prema klasičnim komadima i krupnim temama, ali taj niz velikih drama, u stilu i načinu igre, bitno je moderniziran i prilagođen današnjoj publici. Pečat takvom senzibilitetu daje Ivica Buljan i kao redatelj ovog kazališta: nakon ‘Vučjaka’ i ‘Tri zime’, obogaćenih novom vrstom patosa iz realnog života, u HNK-u je nedavno premijerno izvedena njegova najnovija predstava, ‘Ciganin, ali najljepši’. Ova izvedba temeljena je na istoimenom romanu nove hrvatske književne zvijezde Kristijana Novaka koji, osim što posjeduje značajan talent, svoj literarni uspjeh ponajprije može zahvaliti sočnim temama (‘Črna mati zemla’) vezanim uz život u rodnom Međimurju. Kako u kraju između Drave i Mure već stoljećima živi brojna zajednica Roma, tzv. Bajaša, oni ne samo da rade mnoge pomoćne poslove u kućama Hrvata (pa zato i postoji izreka da ‘svaka Međimurka ima svoju ‘ciganicu”), nego su veze i kontakti na lokalnoj razini između ‘bijelih’ i ‘črnih’ jednako intenzivni kao i međusobni animoziteti i mržnje. Ta ‘tolerancija na pristojnoj udaljenosti’ znači da Romi obitavaju u sklepanim naseljima daleko od grada i od pogleda ljudi, da žive od socijalne pomoći, a briga države stiže na kapaljku. To je i psihološki okvir ove drame u čijem su centru Milena, razvedena bijela žena bez djece, i romski mladić Sandi, među kojima će puknuti strast i ljubav, ali u sredini otrovnih predrasuda ta će romansa već u startu biti osuđena na neuspjeh.
Buljan čitavu predstavu gradi kao realističnu krimi-priču o dvostrukom ubojstvu koje se dogodilo u kaosu zagušljivih međuetničkih odnosa, u koje su upleteni baruni kriminalnog podzemlja, samozvani heroji proteklog rata, vođe romskih klanova, ali i lokalni organi reda koji sve znaju i šute. Za ubojstvo je optužen siroti izbjeglica sa Srednjeg istoka, koji je na putu od Bagdada do Berlina zaglavio u tom međimurskom blatu, no tragična žrtva je zapravo Sandi koji će umrijeti od pucnja iz mraka, jer u tom etničkom mutljagu nije želio pripadati nikome.
Ova predstava nije samo egzotična saga o Romima, nego je to priča iz koje vire i svi ostali: bijeli stanovnici okolnih sela, mešetari, promatrači sa strane, trgovci ljudima i javno mnijenje, pa je ‘Ciganin’ priča o bilo kojem kvartu današnjeg svijeta. U izvrsnoj scenografiji plebejskih potleušica Aleksandra Denića, uz par živih gusaka na sceni, redatelj Buljan gradi priču kao sirotinjsku baladu o čemernom životu hrvatske provincije u kojoj caruju mnoge podjele, prljavi novac, mutni interesi, klanovske veze i malograđanska neosjetljivost. U ogromnom ansamblu od preko trideset glumaca ističu se nosioci glavnih uloga: Nina Violić (Milena), Filip Vidović (Sandi), Alma Prica i Livio Badurina (Sandijevi roditelji), Dušan Bućan (kurdski izbjeglica), Bojan Navojec (starješina romskog naselja) i mnogi drugi, ali čitava priča je gusti socijalni pejzaž likova, koji zaista nije karakterističan samo zato što je pretežno romski.
Kada se ova izvedba mirno prespava, onda se shvaća da je u njoj sve sa svime povezano: Romi sa svojim bijelim susjedima, svi zajedno sa socijalnom stvarnošću i zakonima u Hrvatskoj, a ona opet s izbjeglicama i svjetskom situacijom, u koju smo svi zajedno uvaljeni do guše. Konačno, predstava ‘Ciganin, ali najljepši’ govori nam da uljuljkani možda živimo u nekoj vrsti imitacije života i na rubu stvarnog svijeta. Ispod površine, u tom svijetu vrlo često caruju patnja, mržnja i neimaština, pa je potrebna brutalna slika sudbine Roma koja će, nasuprot našem građanskom komforu, pokazati njegovu stvarnu tragičnu prirodu.
