KunstTeatar. Malo kazalište na Trešnjevci. Kao kutija. Kafić za publiku radi i više je nego potreban: puno dima, nekoliko stolova i za šankom stoje ljudi koji su se sa puno simpatija nekada zvali slobodno lebdeća inteligencija. Predstave su neformalne, često prošarane humorom, ali sa puno razloga i smisla. Što god da je na repertoaru, u najmanju ruku je dobro. Ništa na toj majušnoj sceni nije smrtno ozbiljno, ali na kraju se u noć izlazi sa sijaset pitanja i ispunjenog srca. I, kao u onoj Prévertovoj pjesmi, obično nakon premijere pada kiša. KunstTeatar, to je otprilike Teatar &TD dvadeset prvog vijeka. Predstave imaju uvrnute naslove, pa tako i ova najnovija: "Jimmy Ćorak".
To je prava vestern priča: glavnog kauboja igra odlični glumac Matija Čigir, sve se, naravno, zbiva u saloonu, siktanje zvečarke čuje se negdje u daljini, a živ ostaje samo onaj koji je brži na pištolju. Priču su zajedno smislili redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Ivana Vuković, ali ovo je, naravno, samo naoko saga o Divljem Zapadu. Predstava "Jimmy Ćorak" je zapravo priča o bazičnoj čovjekovoj usamljenosti, o dječačkim maštarijama u kojima je otac najveći uzor i sve na svijetu, koji će svog sina, kao u preriji, spasiti svih nevolja, ali kojega u stvarnom životu tako često i tako bolno – nema.
To je pomalo tužna priča koja nas neće slomiti, ali kojoj trebamo pošteno pogledati u oči, o ponekad beznadnom traganju za identitetom, o odrastanju pod ruku sa nesrećom i o potrazi za ocem koji se možda nikada neće vratiti. O ocu kojeg obožavamo, ali kojeg se na kraju moramo odreći ako želimo odrasti. Mi naše bolove često kroz djetinjstvo, mladost i život nosimo sa osmijehom, pa je tako i Jimmy Ćorak kauboj tužnog lika u svijetu koji ga neprestano ranjava, ali kojem se on potiho ruga.
Publika je tako fokusirana na glumca koji priča o sebi, svojim pištoljima, punom saloonu iz kojeg se jedva izvukao, o potrazi za ocem koji je "najbrži revolveraš Divljeg Zapada", o konju koji izdahne u pustinji i o dvoboju sa Johnnyjem Bradom o kojem postoji legenda: "Dvoboj će nepovratno promijeniti njihove živote – metak jednog od njih naći će se u srcu drugoga, a riječi drugoga pogodit će prvog točno u srce." Na kraju, što god bilo, tragično, smiješno, blesavo ili paradoksalno, Jimmy Ćorak će morati odživjeti svoj život najbolje što zna, baš kao i svi mi ostali.
Tako glumac Matija Čigir neprestano ulazi i izlazi iz svog lika, razgovara sa publikom, objašnjava im radnju, stavlja se u poziciju glavnog junaka kojem je životno važno da njegov tata dođe na premijeru, malo ismijava klasično kazalište i bubanje uloga napamet, jede sladoled u kaubojskim čizmama, ali nikada ne prelazi tu nevidljivu liniju između predstave s puno razloga i jeftine komedije. Inače, Matija Čigir predstavlja generaciju dobrih glumaca novog doba; on nema potrebu za vikanjem i patosom, uz minimalnu mimiku stvara maksimalnu uvjerljivost svoga lika i efekti njegove igre i čitave predstave djeluju u trbuhu kao dobro vino – tek kada izađemo iz dvorane. Tome je bez sumnje doprinio i redatelj Ivan Plazibat, koji se već specijalizirao da radi predstave u kojem podjednako ima sirovog mesa i fine muzike, knedli u grlu i oštrih zavoja, zezancije na temu života i prave drame.
Još jedna uspješna predstava, "Jimmy Ćorak" govori da KunstTeatar funkcionira kao cool proširena umjetnička porodica. Novca očito nemaju u neograničenim količinama, ali čini se da se nitko tamo naročito oko ničega ne uzrujava i svi zajedno prave dobre i nepretenciozne predstave. Takvu kazališnu porodicu u svakoj prilici vrijedi posjetiti.
