Petnaestog marta, nakon predstave "Nigdje, niotkuda", u riječkom HNK-u, glumci i glumice na čelu s Leonom Lučevom razvili su na pozornici dvije velike plahte. Na jednoj je pisalo "PODRŠKA STUDENTIMA", a na drugoj "BEOGRAD" i uz Beograd jedno malo srce. Bio sam ganut i ponosan što sam kao autor adaptacije Bekimovog romana i ja jedan mali dio tog malog velikog ljudskog čina koji je riječka publika ispratila stojećim ovacijama.
Kao da su granice na tren opet postale prolazne i kao da smo mnogi Ljubljančani i Riječani, Zagrepčani i Sarajlije to veće hodali prepunim beogradskim ulicama. Tamošnja polumilijunska ljudska masa barem je iz zraka izgledala nedjeljivo i jedinstveno i teško se bilo ne osjetiti dio nje. Činilo se da svi prosvjednici nose u sebi neki sličan koktel boli i radosti, očaja i nade te da njihove emocije prodiru do nas poput nevidljivog, opojnog mirisa jutarnje svježine.
Iz tog bunovnog sna me kao šamarom probudio snimak na kojem grupa prosvjednika napada mog druga, pisca i aktivistu Vladimira Arsenijevića koji je sa svojim suradnicima iz Krokodila na beogradske ulice izašao noseći palestinsku i ukrajinsku zastavu. Bilo je mučno gledati kako na Vladu nasrće stado agresivnih primitivaca, slušati ih kako mu objašnjavaju da je Beograd Srbija, a ne Ukrajina.
Još je mučnije bilo gledati stotine drugih prosvjednika koji se pretvaraju da ništa ne vide i ništa ne čuju. Ali najmučnije je ipak bilo shvatiti da su na prosvjedima protiv Vučića dobrodošle šajkače i kokarde, a nisu ukrajinske zastave. Logika po kojoj je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj očito ne važi za sve.
Aleksandar Vučić će naposlijetku otići, i to jeste velika i važna stvar, pomislio sam, a možda jednog dana nestane čak i vječnog Ivice Dačića, ali će ovaj naš nesretni prostor i nakon toga ostati talac svojih dubokih ponora i nepremostivih razdora, talac svojih povijesnih zabluda i nespojivih istina.
A kao takav on će, nažalost, i dalje ostati privlačan za sve one koji će poput Vučića biti sposobni ukrstiti raznorazne palanačke mitologije i ideologije, koji će spretno miješati varoške laži i istine te umjeti biti najveća i najumišljenija žrtva među svim umišljenim žrtvama ovog nepravedno napaćenog svijeta. Srbija, kao i svi okolni pašaluci, ostat će povoljan teren za one koji će pripadati svima, a uistinu nikome, jer će ih istinski zanimati samo gradnja novih nadstrešnica. Koje će zato i dalje padati na nedužne mlade glave.
