Nakon dokumentarca "Blokada" iz 2012. i igranog "Kratkog izleta" iz 2017., Igor Bezinović polučio je svoj treći dugometražni film "Fiume o morte!", ovaj put kombinaciju dokumentarnog i igranog.
Najbolji Bezinovićevi kratki filmovi, dokumentarci "Veruda" iz 2015. i "Kratki obiteljski film" iz 2016., oba s počiniteljima kriminalnih djela u središtu, nastavljali su se na tradiciju oporo-igralačkih dokumentaraca, odnosno "hibrida" Krste Papića i Želimira Žilnika, i oba su uključivala neku vrstu rekonstrukcije počinjenih zlodjela.
Iako je i u "Blokadi", koja se bavi pobunom studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta, i u "Kratkom izletu", adaptaciji romana Antuna Šoljana, bilo igralačkih elemenata, ipak je tek "Fiume o morte!" dominantno izgrađen na igri kao spomenuti kratki filmovi, odnosno na onom što je općenito bio dominantan ton autorova kratkometražnog opusa.
Nedavno ovjenčan glavnom nagradom Tigar na festivalu u Rotterdamu, jednoj od najuglednijih svjetskih filmskih smotri, "Fiume o morte!" bavi se jednom od najživopisnijih i najpomaknutijih političkih epizoda prve polovice 20. stoljeća, okupacijom Rijeke od strane slavnog talijanskog pjesnika i militarističkog nacionalista Gabrielea D'Annunzija i njegovih dobrovoljaca, koja je trajala 16 mjeseci u rasponu od 1919. do 1921. godine.
D'Annunzio je svojom teatralnom pojavom i djelovanjem, shvaćanjem politike kao (spektakularne) predstave izravno anticipirao u to doba već polako nastajući Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam, ali i tome srodno današnje shvaćanje politike Donalda Trumpa, pa nije čudno da se Bezinović zainteresirao za više od sto godina staru okupaciju svog rodnog grada, tim prije što današnja Italija u kojoj su na vlasti postfašisti većinski pozitivno gleda na kontroverznog pjesnika i njegovu "revolucionarnu" akciju.
Autor je u nizu intervjua eksplicirao da D'Annunzija smatra (proto)fašistom premda formalno nije bio članom fašističkog pokreta, no u filmu se kloni definitivnih zaključaka.
Njegov filmski postupak je, moglo bi se reći, istraživački, a zaključke o D'Annunziju, njegovoj okupaciji Rijeke i naposljetku njezinom revolucionarnom (ili "revolucionarnom" pretvaranju u "grad slobode" prepušta gledateljima.
Početni dijelovi filma realizirani su metodom (autorove) naracije u offu i intervjua koje na riječkim ulicama režiser vodi s prolaznicima, postavljajući im pitanje znaju li tko je D'Annunzio. Sljedeća faza je predlaganje nekima od intervjuiranih da u filmu, ponajprije temeljem stanovite fizičke sličnosti, glume D'Annunzija, a potom slijede glumačke probe koje uključujuću naraciju na talijanskom, odnosno riječkoj verziji talijanskog, tzv. fiumanskom.
Od tog trenutka gotovo kompletan verbalni sloj odvija se na talijanskom/fiumanskom i posvećen je rekonstrukciji D'Annunzijeva pohoda na Rijeku, njezine okupacije i pjesnikove vladavine, pri čemu znatnu ulogu ima pronalaženje autentičnih lokacija na kojima su se zbivali ključni događaji.
Rekonstrukcija se izvodi pomoću brojnih fotografija i pokojeg rijetkog filmskog zapisa iz onog vremena, supostavljanje prošlog/arhivskog i sadašnjeg/glumljenog, uključujući česte anakronizme, provodna je nit, a sve je obilježeno igralačkom metatekstualnošću i upućuje na to da se naizgled davna prošlost upravo danas na svoj način ponavlja.
To da čak sedam različitih naturščika (sukcesivno) igra D'Annunzija nekog će možda podsjetiti na Haynesov pokušaj interpretacije Boba Dylana u "Nema me", no Bezinović je tim postupkom puno bliži Buñuelovom "Tom mračnom predmetu želja", a njegov film kao cjelina možda najviše može podsjetiti na neke radove Radua Judea.
Sve u svemu, riječ je o vrlo informativnom, zabavnom, mjestimično lucidnom ostvarenju koje u svom gotovo dvosatnom trajanju povremeno gubi ritam – dakle, nije besprijekorno oblikovano, ali svakako predstavlja interesantan i relevantan pogled na reklo bi se pupčanom vrpcom povezanu prošlost i sadašnjost.
