"Svuda oko mene nepomičnost, dijelovi mog bića žive odvojeno, svaki za sebe. Dijelovi mog bića ne govore, nemaju više što reći, kome reći. Te dijelove svog bića ja razumijem, ali ne osjećam ih. Oko mene odvija se predstava pantomima u kojoj ne učestvujem. Ja sam izvan."
Kao i sve knjige Daše Drndić, stilski i sadržajno, "Leica format" je roman koji je bio i ostao izvan književnog mainstreama. U njegovoj fragmentarnoj strukturi mnoštvo je glasova koji odražavaju fugu kao poremećaj izgubljenog sjećanja, kao dugotrajnu amneziju, onu koja ponekad potiče i bezglavi odlazak iz poznate okoline, zbog koje se oporavljeni fugant ne sjeća svog prijašnjeg, bolesnog stanja, koja dolazi od latinske riječi fuga – bijeg, ali i fuga kao polifona muzička kompozicija. Eruditsko je to štivo u kojem se prepliću povijesno i literarno, privatno i društveno, faktografsko i poetsko. Obrađuju se motivi izmještenosti, propadanja, pamćenja i zaborava. Opsjednuta jezikom, dijalektima, Daša Drndić piše o Rijeci u tranziciji. Ispisuje njenu biografiju. Pritom, poetsko u tekstu nastaje rekonstrukcijom trenutaka osobnih povijesti, organski, iz samog materijala. Fragmentarna knjiga, poput ove, čini se bez stalnog središta, kao da nastaje usred centrifugalne sile, ali to središte ipak postoji, ono se samo premješta, prema Blanchotu – postaje neizvjesnije i drskije. Baš poput Dašinog pisma.
Rijeka ili "grad koji teče" u romanu "Leica format" je "mala ponornica koja postojano žubori", ali i "suh kao isluženi jajnici, kao mumificirane male ljudske glave". Kako se u takvom gradu ukorijeniti? I dokle seže pogled duboko ukorijenjenima? Na to nam može odgovoriti samo netko izložena korijena, osjetljivijih živih stanica, Daša, ona koja je u njega došla pa ga vidi i izvana i iznutra. Daje dijelove velikog mozaika o nama, one koje ne vidimo od samih sebe, koji su i gore i dolje – duboko u zemlji, sakriveni. Ali, reći će dušebrižnici, privatno se čuva od javnog. Iako nema javnog bez privatnog. Ovaj grad ima divovsku korektnost, navježbao se života. Zato za njegovu savjest pod tepihom glavom plaća karnevalska lutka, a dušom – spisateljica. Kako se grad razgrađuje, tako ga spisateljica nanovo slaže, kolažira i fugira. Vraća čestice i valove grada koje su fuganti i bezfugi ponijeli na dalek put ili posve zaboravili. Svakom svojom vezivom fugom ona ispravlja onu drugu vrstu fuge koja je poremećaj izgubljenog sjećanja. Čini to polifonično i nužno subjektivno. Ona je promatračica koja otkriva prošlost i sadašnjost grada drsko – "neprikladnim", a bogatim rječnikom. Zaziva fluidnost i tranzitnost kao njegovu prirodu, energiju koja kola. Kako onda ustajali grad održava buku?
"Možda ta jeka, ta vječita buka rađa se zbog mora, možda sav život ovog mjesta odbija se o vodu pa voda tu buku vraća ili šalje dalje, jer voda je provodnik zar ne. Ljudi odmah umru kad im u kadu punu vode upadne uključen fen za vodu, znači provodnik je."
I spisateljica je provodnik. Struji kroz nju grad koji za sebe vjeruje da je veći nego što jest, a ona riče kao lavica u putnom kavezu, sve dok potpuno ne klone.
Dok sam prije nekoliko godina pisala tekst za knjižicu predstave "Leica format" (dijelom inkorporiran u ovaj tekst), a čiju majstorsku režiju i dramaturgiju potpisuju Franka Perković i Zoran Ferčec, istovremeno sam osjećala sreću i tugu. Sreću što će Riječani i Riječanke konačno dobiti predstavu o svom gradu kakvu nisu imali od kultnog "Vježbanja života" Nedjeljka Fabrija, a tugu zato što će se njena premijera odviti niti godinu dana nakon Dašine smrti. Tanja Smoje će tad ponosno utjeloviti njenu pripovjedačicu u baloneru bež boje, s drčnim, vrlo živim pokretima i rečenicama. Već u prvim minutama, iz usta glumaca i glumica kazalištem će odzvanjati povici "Ustaška pičko!", a ja ću htjeti pobjeći jer se sve čini suviše stvarno. Osjetit ću te povike u samoj srži svog bića i uplašiti se da ću prsnuti od osjećaja nepravde i nemira koji su Dašu Drndić progonili čitavog života. Prošlost će natkriti sadašnjost onako kako je uvijek natkriva. Ipak, neću pobjeći. Odgledat ću predstavu do kraja i na koncu osjetiti da bi ona mogla biti kultna, baš kao i knjiga koja me oblikovala prvo kao građanku, potom kao čitateljicu i autoricu. Koja mi je otvorila um za potpunije poimanje vlastitog grada i stvorila u meni dobar, trajan građanski i stvaralački nemir.
U "Leici" nema puno mjesta tepanju u tišini, ona je i u nježnosti sva protiv zaborava. Dok je prvi put čitam dvije tisuće i devete, shvaćam da ljubav ili briga može biti nepomirljiva i kritična. Samo uz kritiku ona ostaje čista, poštena. Također, prvi put grad doživljavam kao živo tkivo, kao organizam. Parafraziram Natašu Govedić koja je u Novom Listu pisala o predstavi: grad postoji ako ga poznajem. I on može bolovati poput čovjeka. Može biti kao islužen jajnik koji više ne stvara život. Kroz nepripadanje takvom gradu, pripovjedačica nam uporno pokazuje koliko on ipak utječe na nju, koliko smo svi neodvojivi od prostora i okoline u kojoj boravimo. Tek smo u osjećaju nepripadanja zaista budni, shvaćam. O tome kako se, pak, dogodi ili manifestira odvojenost od dijelova vlastitog bića, Daša Drndić i ovako piše:
"Prije nego što je oglušio na lijevo uho čovjeku je došao mali san. Priča mi: sjedi on na podu i razgovara s nekim jedva vidljivim, patuljastim stvorom. Patuljasto biće popne se čovjeku u krilo, tu se ugnijezdi, a čovjek zaplače. Kako je već bio gluh, čovjek plače, ali svoje jecaje jedva čuje. Prsa mu podrhtavaju, nadimaju se, pa čovjek pomisli, možda imam poteškoća s disanjem? Pošto do tad nisam imao poteškoća s disanjem, priča čovjek, zaključio sam da plačem, kaže. (…) Vrlo sam začuđen dok tako plačem, veli čovjek. Čitavo desetljeće, i više, nijedan jecaj da mi dođe. Čitavo desetljeće i više, ja samo štucam, kaže čovjek. Patuljče, velim, nastavi čovjek, patuljče, ja bih k tebi, uzmi me, kažem ja tom nakaradnom minijaturnom stvoru kao da je kakav mali bog, a znam da nije. Međutim, veli čovjek, taj ogavni patuljak autoritativno mi reče: Još nije vrijeme. Kad dođe vrijeme, pozvat ću te. Taj čovjek sada čeka i osluškuje."
"Gledaj u ljude, ne u zgrade", kaže Daša dok čeka i osluškuje. Pogotovo dok, jednu za drugom, nabrajaš propale riječke tvornice, pomišljam.
"Ovdje ima mnogo urednih ljudi, ali, hvala bogu, pronašla sam i nekoliko neurednih", piše u "Leici" Daša. Možda su to baš oni zaboravljeni ljudi, nemirni fuganti, uzvraćam.
Oni koji se svega sjećaju, ali zaboravljaju umrijeti.
