Izbori u Uniji
Gordan Maras koji s prstom na obaraču blendera glumi tajnog agenta 007, Zlatko Hasanbegović koji vitla zastavom Endehazije, HDZ koji se reklamira sloganom ‘Hrvatska za generacije’: ako je nešto zajedničko domaćim kampanjama uoči evropskih izbora, onda je to činjenica da se nijedna ne bavi Evropom. Ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ posvećujemo zato prijateljskoj Njemačkoj. Jer dok naše stranke o Evropi šute, jedino što svojim biračima govore tamošnje partije jest da se krajem maja lomi sudbina Unije.
Evo, recimo, Alternative für Deutschland. Jedna od onih radikalno desnih evropskih stranaka koje će se, prema anketama, nakon izbora razmiljeti briselskim parlamentom kao nikada prije, birače poziva na glasanje porukom s billboarda: ‘Da Evropa ne bi postala Evroarabija!’ Na plakatu je reprodukcija ulja na platnu Jean-Léona Gérômea ‘Tržnica roblja’ (1866.), na slici prizor Arapa koji preprodaju neku svjetloputu djevojku, na djevojci ništa. U udžbenike iz povijesti umjetnosti ‘Tržnica’ je odavno ušla kao školski primjer orijentalističkih fantazija skrojenih po mjeri zapadnjačkog muškog pogleda: baš iz ovakvih prizora izrasli su svi oni seksualno nadraženi rasistički stereotipi o uljezima koji dolaze da napastvuju naše žene. Prava je šteta, utoliko, što naga djevojka sa slike – prema davnom svjedočanstvu Gérômeovog suvremenika, fotografa i putopisca Maximea Du Campa – uopće nije Evropljanka, nego bljedolika Abesinka. Šteta i što je scena smještena negdje u prostranstvima Bliskog istoka, hiljadama kilometara daleko od evropskih granica. Šteta, napokon, i što je američki muzej Clark Art Institute, koji čuva originalno platno, javno zatražio od AfD-a da prestane koristiti sliku za antiimigrantsku propagandu. Šteta, ali koga to smeta. Radikalna desnica, razvedena od činjenica, ignorira muzejski zahtjev. Njena je slika svijeta crno-bijela, a slika je tehnikom rulje na platnu: ‘Tržnica’ zato ostaje na billboardima, u temelju AfD-ove kampanje ostaje masna rasna laž.
A na suprotnoj strani političkog spektra, spektakl: uznemirene usponom izolacionalista i ksenofoba, u predizbornu kampanju prvi put se ozbiljnije uključuju njemačke megakompanije. ‘26. maja glasajte za Evropu’, stoji na plakatu koji zajednički potpisuju Volkswagen, elektrodistribucijski gigant Eon, industrijska korporacija Thyssenkrupp i niz sličnih, moćnih firmi: ‘Radi se o slobodi, radi se o napretku, radi se o našoj Evropi.’ Radi se – budimo iskreni – ipak nešto manje o našoj Evropi, a nešto više o njihovom profitu: ostatak Evropske unije uvjerljivo je najveće njemačko izvozno tržište. Stoga je propagandnu akciju i pokrenuo predsjednik Njemačke udruge poslodavaca Ingo Kramer, upozorivši tvrtke na ‘ozbiljnu prijetnju’ koju njihovim poslovnim interesima predstavljaju ‘antievropski ekstremisti s ljevice i desnice’. Stoga je njen smisao najpreciznije sažeo direktor Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja Alexander Kritikos: tamošnje su firme, objašnjava on, ‘među najvećim dobitnicima jedinstvenog evropskog tržišta’, a ukoliko jedinstveno tržište nestane, ‘to će biti fatalno za naše kompanije’. Stoga je, napokon, kucnuo čas da odbacimo zadnje iluzije oko Unije: do jučer smo se upinjali objasniti kako njena arhitektura zapravo počiva na interesima njemačke ekonomije, od danas za takvo nešto više nema potrebe. Jer posve istu stvar rekle su nam, evo, prilično otvoreno same njemačke kompanije.
A negdje između dvije oprečne predizborne kampanje – jedne antiimigrantske, druge protržišne – stiska se ovih dana sudbina Evrope. S jedne strane kapital, moćne firme i njihovi vlasnici: s druge podešnjeli radnici, uvjereni da će im prljavi stranci oteti žene i poslove. Sve u svemu, ne izgleda dobro. Prava je zato sreća što u ovom zakutku Unije, dok veselo zuje blenderi i vijore ustaške zastave, uoči evropskih izbora nitko nema pojma što se s Evropom događa.
Kritičarke u sjeni
Sjajno istraživanje ob(j)avile su Pobunjene čitateljke, grupa postjugoslavenskih književnih kritičarki mlađe generacije okupljenih oko portala Bookvica.net. Šest mjeseci detaljno su pratile kritike u medijima pet ex-yu država – Makedonije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije – provjeravajući prvenstveno koliko se i kako u njima čuju ženski glasovi. Rezultati su razni, uglavnom porazni. Kritičarke se u pisanim medijima javljaju otprilike dvostruko rjeđe nego njihovi muški kolege, a samo je u Sloveniji i Makedoniji odnos uravnoteženiji. Balans zato potpuno nestaje kada pogled preusmjerimo na autori(ce) kritiziranih knjiga: samo jedna od pet kritika posvećena je naslovu koji potpisuje žena. A kompletni debakl nakarodne regionalne scene razotkriva se tek nakon što provjerimo kako su kritike intonirane: ovisno o državi, negativnih je između jedan i tri posto. Ostalo, manje-više, otpada na pohvale. Muškarci koji jedni drugima pišu zanesene panegirike: to je, u najkraćem, opis postjugoslavenske književne kritike. Nešto precizniji prikaz može se pronaći na Bookvici, u pet istraživanja koje su kritičarke provele volonterski, kada se već njima ne bave međunarodni projekti, instituti ni fakulteti. Hrvatska scena, nažalost, nije istražena. A i da jeste, sumnjamo da bi značajnije izmijenila konačne rezultate.
Daša u Americi
Uskoro se navršava prva godišnjica smrti Daše Drndić: baš ovih dana, u Sjedinjenim Američkim Državama premijerno je objavljen prijevod njenog zadnjeg romana ‘EEG’. I već se, u najuglednijim kulturnim časopisima, nižu oduševljene kritike. ‘Njeno djelo je toliko moćno i obuhvatno da bi – da je ostala živa – sigurno bila ozbiljna kandidatkinja za Nobelovu nagradu’, piše Josip Novaković za Los Angeles Review of Books. Uredništvo Paris Reviewa izlazak knjige uvrštava u ključne događaje prošlog tjedna: ‘’EEG’ često rasteže formu romana do razarajućeg ishoda, nalik tekstovima Thomasa Bernharda i Elfriede Jelinek, dvoje autora koje je Drndić navodila kao uzore (…) Njene knjige – zaokupljene masovnim zločinima 20. vijeka – nude primjer toga kako bi roman 21. vijeka mogao izgledati.’ Lidija Haas u Harper’s Magazineu na istom tragu Drndićin završni naslov čita kao ‘eksperiment – koliko užasa 20. vijeka jedno fikcionalno djelo može progutati, a da se ne raspadne?’ Pa zaključuje: ‘’EEG’ je spomenik podignut protiv uobičajenog stava da politička uvjerenja blijede s godinama, dok učimo popuštati svijetu. Ni Drndić ni njene knjige nisu mu popuštale.’ U izdanju nakladničke kuće New Directions i prijevodu Celije Hawkesworth, uoči prve godišnjice njene smrti, Amerika otkriva Dašu: knjiga tek što je izišla, a već je dobila veća priznanja i krupnije pohvale od onih što su je dočekale tamo gdje je Daša živjela.
Manifesta u Prištini
Manifesta, nomadski bijenale koji od 1990. tumara od jednog evropskog grada do drugog, prvi put nam dolazi na Balkan: u svom 14. izdanju 2022. godine, odlučili su organizatori, održat će se u Prištini. Preostale balkanske prijestolnice nemaju pretjeranog razloga za zavist: Kosovo nije odabrano zbog globalne antisrpske zavjere, zato što Atena nakon kapitulacije Syrize umjetnicima više nije tako sexy a ni zato što nisu prepoznati neslućeni kulturno-turistički potencijali Bandićevog Zagreba, nego zato što Priština, nažalost, najbolje pokazuje kako izgleda postsocijalistička tranzicija na steroidima. Krupni građevinski kapital centrom grada sije još krupnije stambeno-poslovne blokove, periferija postojano propada, nezavisni umjetnici zlopate se po skvotiranim halama i rijetkim klupskim točkama otpora. Ili, da riječ prepustimo organizatorima: ‘Nadzorni odbor Manifeste izabrao je Prištinu zbog geografskog i geopolitičkog značaja Balkana za noviju povijest Evrope, ali i za njenu budućnost. U svojoj relativno kratkoj povijesti glavnog grada najmlađe evropske nacionalne države, Priština je iskusila do koje mjere neoliberalne politike privatizacije otvorenih urbanih prostora mijenjaju krajolik grada. Manifesta želi podržati građane Kosova u njihovoj namjeri da ponovno zauzmu javne prostore i iznova ispišu budućnost svoga grada kao otvorene metropole u srcu Balkana.’
