Lidija Dimkovska makedonska je i slovenska spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica rumunjske i slovenske književnosti na makedonski jezik čiji je najrecentniji roman "Jedinstveni matični broj", koji će biti dostupan u hrvatskom prijevodu od proljeća 2025., osvojio regionalnu književnu nagradu Štefica Cvek i nagradu za roman godine u Makedoniji. Ipak, ovaj razgovor polazi od jedne druge knjige, emigrantskog dekamerona od 27 priča naslovljenog "Kad smo napustili Karla Liebknechta". Njezin okvir čini nesvakidašnji susret tridesetak ljudi različitih nacionalnosti na pozornici dvorane za društvene događaje u Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu u povodu 99. obljetnice Liebknechtove smrti, pozvanih činjenicom da je svako od njih živio na adresi koja nosi njegovo ime.
Dvadeset i sedam priča i još više likova, a sve ih povezuje Karl Liebknecht, socijalist i bliski suradnik Rose Luxemburg čije ime, kako doznajemo iz zbirke, nose ulice, sela, mostovi pa čak i stadioni diljem Europe. Zašto baš Karl Liebknecht i ima li to veze s tim što je to toponim u nestajanju, baš kao i prošlost vaših likova?
Godinama sam živjela u Ulici Karla Liebknechta na periferiji Skopja i nikada se nisam pitala zašto se moja ulica tako zove. Znala da je bio neki revolucionar, no kao djetetu mi to nije puno značilo. Recimo, Rosa Luxemburg mi je puno više značila. Poslije puno godina odem prvi put u Berlin, šetam dugom ulicom i vidim da se zove po Karlu Liebknechtu. Odem u Leipzig, tamo posvuda Karl Liebknecht, čak i memorijalni dom. Tad sam osvijestila da ulica u kojoj sam živjela postoji i drugdje i počela sam istraživati taj toponim. Najviše ih je bilo u Sovjetskom Savezu, naravno. U Jugoslaviji ih je isto bilo dosta, ali ne onoliko koliko sam mislila da će ih biti. U Njemačkoj ih je, razumljivo, mnogo, a Karla Liebknechta sam primjerice našla čak i u predgrađu Pariza. Moja se ulica još uvijek zove po njemu, ali puno je drugih promijenilo ime, čemu je kumovala promjena političkog mentaliteta. Tako je i sam Liebknecht postao migrant. Nisam sigurna da smo svjesni koliko je to teško iskustvo, to da se odjednom probudiš u istoj ulici koja se drugačije zove. Možda se nisi maknuo, ali odjednom živiš na drugom mjestu. Imigranti iz ovih priča dvojni su imigranti – fizički su otišli, ali ni njihova stara adresa više nije ista. Oni se nemaju čega sjećati jer ta ulica više ne postoji. Upravo to me potaklo da počnem izmišljati sve te priče. Svi su toponimi u knjizi stvarni – oni postoje ili su postojali. Priče su izmišljene, ali je povijesni kontekst u pričama istinit, provjeren i istražen.
Priče vaših likova su izrazito intimne, ali ih je istovremeno moguće čitati kao fragmentarnu povijest, sadašnjost, pa čak i budućnost Europe u kojoj se uspostavlja poseban odnos između te tri vremenske dimenzije. Jedan od vaših likova kaže: "Život u tuđini predstavlja planiranje i sjećanje, budućnost i prošlost, ali ne i sadašnjost." Što se događa sa sadašnjošću u trenutku tog velikog reza koji je odlazak?
Sadašnjost u životu imigranata rijetko postoji kao fizička realnost. Netko tko je otišao uvijek se sjeća onoga što je ostavio i uvijek se nada da će biti bolje tamo gdje je otišao. Suočava se s puno problema, i egzistencijalnih i ideoloških i kulturnih. Netko tko se preselio ima izrazito relativan identitet jer sve ono što se podrazumijeva kad cijelo vrijeme živiš na jednom mjestu, toga nema jednom kada čovjek promijeni dom, državu. Više ne znaš gdje si, čak i ne znaš ni tko si jer jednostavno izgubiš nešto svoje. Počneš razmišljati i o svom jeziku i o svojoj nacionalnosti, ne živiš u sadašnjosti, nego si ili u prošlosti ili u budućnosti koju gledaš nekim novim očima i maštaš o njoj. Ne živiš sada i ovdje jer to jednostavno nije moguće sa svim onim što si ostavio i sa svim onim što misliš da te čeka negdje drugdje.
Dijaspora i nostalgija
Zgrozim se kada čitam komentare da su Skopje preplavili seljaci koji uopće nemaju pojma o tome što je Skopje, kako se živi u gradu. I moja obitelji je došla sa sela, svi smo došli sa sela u grad jer su prvo postojala sela, a tek poslije gradovi
Govor o imigrantskom iskustvu kao da uvijek vuče za sobom vuče i govor o nostalgiji u cijelom njezinom dijapazonu koji se kreće od blage melankolije do osjećaja paralize i nemogućnosti da se život uopće nastavi?
Ne vjerujem u nostalgiju koju se uvijek povezuje sa dijasporom. Zbog toga ne vjerujem ni u pojam dijaspore. Uopće nisam povezana sa makedonskom dijasporom u Sloveniji. Ima puno Makedonaca u Sloveniji, imam prijatelje među njima, ali ne volim kolektivno getoiziranje koje je ustvari dijaspora. Ako u Makedoniji nisam igrala kolo, zašto bih morala to raditi u Sloveniji? To se ipak nekako podrazumijeva i zato dijaspora može prijeći u kičastu nostalgiju koja postaje sentimentalnost, a to ne volim. Dijaspora uvijek ostane zarobljena u trenutku u kojem su ljudi napustili dom, domovinu. Taj se dom ne razvija u njihovoj svijesti i zato ga i počnu idealizirati, no zemlja koju su napustili više nije takva kakva je u tom trenutku bila, a i napustili su je zato što im nije bila dobra.
Ako postoji jedna naočigled neraskidiva spona imigranta s prošlim životom i mjestom, to je jezik. Koju ulogu materinji jezik ima u životu imigranata?
Jezik je najlakše uzeti jer ga jednostavno nosiš u sebi, ne prijavljuješ ga na granici, na carini, nitko te ne traži dokument za njega, nemaš vizu za jezik, ne leži ti u nekoj torbi, ne plaćaš dodatnu avionsku prtljagu. Ponekad je to stvarno jedino što možeš ponijeti. Tako sam i ja ponijela svoj makedonski jezik i zbog toga pišem na makedonskom – sve drugo bi mi bio teret. Potpuno razumijem ljude koji gledaju na jezik kao na jedino što im je ostalo iz prošlosti, iz drugog života, i onda se uhvate za taj jezik i u tom jeziku nađu neku sigurnost, ljubav, zaštitu. Svaki imigrant je u stvari kao dijete, biće koje tek počinje živjeti. Kad već imaš 30, 40, 50 godina, moraš se uhvatiti za nešto, za neku slamčicu koja će ti pomoći da prijeđeš sve te rijeke, mora i oceane do nekog drugog sebe. U tom smislu jezik je najjeftinije, ali i najbogatije što čovjek može ponijeti sa sobom.
Koliko je za vas kao spisateljicu koja više desetljeća živi u Sloveniji, ali piše na makedonskom, taj jezik istovremeno dar i teret?
Prije Slovenije sam sedam godina živjela u Rumunjskoj i za to vrijeme sam književnost pisala na makedonskom jer sam znala da neću ostati tamo. Kad sam završila doktorat, otišla sam u Sloveniju, gdje živim već 23 godine. Mogla sam pisati na rumunjskom jer mi je postao drugi jezik, ali i na slovenskom. Ipak, odlučila sam pisati na makedonskom jer sam mislila da ću ako promijenim jezik promijeniti i svoju poetiku, promijeniti sebe. Na neki način bih izgubila sebe. Bih li uopće mogla pisati na slovenačkom kao što pišem na makedonskom? Kada pišem moram imati svoj život u vidu, sve ono što se meni događalo u djetinjstvu, u mladosti, neke reference, knjige koje sam pročitala na makedonskom, svoj kontekst, svoju pozadinu. Bez toga mislim da ne bih mogla pisati. Odluka da se držim makedonskog jezika svakako podrazumijeva puno problema. Slovenija je jako mala država i tamo vlada mišljenje da je slovenačka književnost književnost napisana na slovenačkom jeziku. To je problem svih nacionalnih književnosti u bivšoj Jugoslaviji – i ne samo u bivšoj Jugoslaviji – i oni sad ne znaju šta bi sa mnom. Svatko me tumači na svoj način, što svakako ima i konkretne posljedice. Moja djela u Sloveniji ne mogu konkurirati za nagrade, osim počasnih, jer nisu napisana na slovenačkom jeziku. Najnoviji roman mi je nedavno izašao u Cankarjevoj založbi u ediciji Moderni klasiki koja objavljuje samo strane pisce, a urednik je optimistički najavio da je to možda šansa da u ediciju uđu i slovenački pisci. U Sloveniji živi baš puno stranih pisaca i spisateljica i dobro im dođemo kada su u pitanju neki međunarodni projekti ili multikulturnost ili kad dobijemo neku nagradu. Ako dobijem nagradu, automatski postanem i slovenačka spisateljica. Kada nema nagrada, onda sam makedonska.
U Sloveniji živi puno stranih pisaca i spisateljica i dobro im dođemo kada su u pitanju neki međunarodni projekti ili multikulturnost ili kad dobijemo neku nagradu. Ako dobijem nagradu, automatski postanem i slovenačka spisateljica. Kada nema nagrada, onda sam makedonska
Zidovi i granice
Zvuči kao da ste i sami pogranično područje koje daje sasvim novu perspektivu na pojam udaljenosti i granice. Područje u kojem smo prisiljeni osvijestiti činjenicu da je granica porozno, arbitrarno i, u krajnjoj liniji, imaginarno mjesto. Uzevši u obzir da je čitava povijest svijeta, a posebno ona zemalja bivše Jugoslavije, povijest ratova i emigracije, zašto smo tako opsjednuti granicama? Možda baš zbog te povijesti?
Vjerojatno baš zbog te povijesti. Ne znam zašto je u prirodi čovjekovog bića da se ograđuje. Počevši od samih kuća koje imaju visoke ograde – pred kim i zašto, ne znam. Srušili smo Berlinski zid, ali izgradili toliko drugih, golim okom nevidljivih zidova, granica koje nisu postojale i koje jednom kad pređeš naprosto trpiš. Kad sam počela dolaziti u Sloveniju iz Makedonije, to je bilo nenormalno maltretiranje. Na svakoj granici izlaziš iz autobusa, nema veze da li je dan ili noć, da li pada kiša ili snijeg. Pokazuješ pasoš, čekaš u redu, onda se netko sjeti da moraš otvoriti torbu i sve izvaditi van. Prije nego što sam dobila boravišnu vizu, sjećam se da mi je šofer u autobusu dao hiljadu tadašnjih maraka i rekao: "Vi, mlada djevojko, nećete moći ući u Sloveniju jer će misliti da želite tamo da radite. Uzmite novac, vratit ćete mi poslije na granici." Tada sam išla kod vjerenika, koji je sada moj suprug. I stvarno, čim sam došla na slovenačku granicu pitali su me imam li novaca za ulazak u zemlju. Imala sam onih hiljadu maraka koje mi je dao šofer. Kada sam putovala u Rumunjsku, isto je bilo maltretiranja na makedonsko-bugarskoj i bugarsko-rumunjskoj granici. Nije mi nikada postalo jasno zašto. Zašto moraju postojati granice među ljudima? Zašto se vraćamo nekim stvarima koje je povijest već trebala izbrisati – recimo, granici između našeg tijela i nekoga tko odlučuje o njemu? Uvijek smo u nekom pograničnom području i uvijek o tome odlučuju neki organi vlasti, neki ljudi koji nemaju nikakve veze sa našim intimnim životom.
Moram priznati da me uznemiruje naš osobni odnos prema granicama, posebice na ovim prostorima na kojima je imigrantsko iskustvo maltene kolektivno. Zašto mi imigranti pristajemo na to da ta riječ migrant ili ekonomski migrant (a u nju se baš uvukao prijezir), postane pogrdna, zašto ne bjesnimo kad migrante na granici zaustave, pretuku i oduzmu im ono malo što imaju?
I ne samo to, zgrozim se kada čitam komentare da su Skopje preplavili seljaci koji uopće nemaju pojma o tome što je Skopje, kako se živi u gradu. I moja obitelji je došla sa sela, svi smo došli sa sela u grad jer su prvo postojala sela, a tek poslije gradovi. U tom smislu, čovjek je stvarno i najbolje, ali i najgore biće. Izgubili smo empatiju za druge ljude, solidarnost, i to ne samo za ekonomske migrante. Njih čak i možemo vidjeti kao ljudski rod, no oni drugi, koji dolaze iz ratnih područja, kao da za nas nisu ljudi. I zato mislim da su i kultura i obrazovanje promašili svoj cilj. Nismo naučili djecu da vole ljude koji imaju drugu boju kože, koji govore drugim jezicima, nego uvijek inzistiramo na našem, nacionalnom. Zašto? Svijet je tako lijep, tako velik. Zašto ne bismo mogli biti kozmopoliti? Zašto moramo biti patrioti, voljeti samo svoje? Ne znam, jednostavno volim svijet, žudim za zemljama u kojima nisam bila, za jezicima koje nisam čula. Ne mogu da čitam samo makedonsku književnost, ili slovenačku ili rumunjsku. Mi ljudi smo rođeni kozmopoliti, ali nas sistem kasnije učini nacionalistima, i to je najgore što se nekome može dogoditi.
Da se vratimo na vašu knjigu s kojom smo započele, ono najbolje što se događa likovima u njoj i ono što ih neraskidivo povezuje je ljubav u njezinom najširem značenju. Koliko takva ljubav može biti protuotrov ovim malim i velikim fašizmima o kojima smo govorile?
Ljubav je svakako jako važna. Ona ima više lica, pa tako govorimo o empatiji, solidarnosti, razumijevanju. Meni su u toj knjizi bili važni odnosi među ljudima koji su svakako na neki način ljubavni u tom širokom smislu, jer empatija mora postojati, kao i humanizam, kojeg u pričama zapravo najviše ima. Humanističkim sam očima željela gledati likove, ono šta se njima događa i kako razmišljaju. U tom humanizmu vidim neki optimizam: dok postoji humanizam, postojat će i optimizam, odnosno vjera u život, vjera u budućnost. Ljubav može promijeniti nešto u nama samima, a mi zbog te ljubavi možemo promijeniti nešto u društvu. Ljubav je vrlo važan element promjene.
