Postoji sintagma koju književni kritičari rijetko koriste. U pravilu samo u iznimnim prilikama, kada se uobičajeni instrumentarij pokaže nedostatnim, kada zbog doživljajne i emocionalne težine teksta usklik dobije prednost pred odrednicom. Drugim riječima, kada zbog zblenutosti i čitateljskog šoka kritičar ostane bez teksta. Knjiga Anne Carson, prvi put objavljena 2005. godine, takav je slučaj. O "Razstvaranju" mogu se posve ozbiljno i odgovorno reći samo dvije riječi: holy shit!
S dva nova, proljetna izdanja kanadske pjesnikinje Anne Carson (1950.) broj njezinih prijevoda na hrvatski narastao je za dvjesto posto. Naime, godine 2019. objavljena je knjižica "Vježba zvana Albertina", a ovoga travnja još dva naslova: "Norma Jean Baker – verzija Euripidove Helene" i "Razstvaranje". "Vježba zvana Albertina" svojevrsni je sažetak Proustova "U traganju za izgubljenim vremenom" (s naglaskom na Marcelovu ljubav Albertinu), a "Norma Jean Baker" prerada klasične antičke drame (s "Marilyn Trojanskom" u glavnoj ulozi). Treća u nizu, "Razstvaranje", hibridni je esej o tri važne žene: Sapfi, grčkoj pjesnikinji koja se proslavila ljubavnom poezijom i vezom s božicom Afroditom, Marguerite Porete, francuskoj srednjovjekovnoj mističarki koja je spaljena na lomači jer je napisala knjigu o ljubavi (prema Bogu) i Simone Weil, francuskoj filozofkinji koja je na bolesničkoj postelji zbog solidarnosti prema djeci pod fašističkom okupacijom odbijala staviti u sebe išta više od racionirane porcije hrane. Uostalom, od nje i dolazi pojam "razstvaranje" kao oblik poništavanja sebe (pred Bogom). No rekavši to, nismo baš ništa rekli niti o jednoj od tri spomenute knjige, ponajmanje o posljednjoj.
"Razstvaranje", koje ima 264 stranice, započinje poezijom o majci, nastavlja se esejom o snu, pa još jednim esejom o uzvišenom kod Longina i Michelangela Antonionija, zatim prikazom televizijske ekranizacije Becketta, libretom za operu, scenarijem za dokumentarni, pa za igrani film, oratorijem, i tako dalje i tako šire, a sve to i dalje u kombinaciji s poezijom. Primjerice, zaključak eseja o snu dolazi u obliku hermetične, gotovo neprohodne pjesme naslovljene "Oda snu", čije se značenje počinje pomaljati tek nakon opetovanih, pomnih čitanja.
O čemu je riječ u "Razstvaranju"? Što je cilj Anne Carson? Teško je reći, možda prvenstveno da se izbjegne postavljanje takvog pitanja (kako autorica sama odgovara na pitanje što je cilj Beckettove igre "Kvad"). Anne Carson spisateljica je u najširem i najkompleksnijem smislu. A "Razstvaranje" (Decreation) se ne čita, nego iščitava, ne linearno već nelinearno-asocijativno, ovisno o tragovima, znakovima koji se spajaju, koje pronalazimo i povezujemo. Primjerice, Hegela iz pjesme o smrti majke, s Hegelom kojeg Simone Weil na samrti traži od svoje majke itd. Naravno, osnovno značenje knjige (o poništavanju vlastitog ja kroz smrt, san, umjetnost, vjeru, ljubav) i dalje zapravo izmiče, ono se stvara i odmah potom "razstvara". Samo značenje postaje jasno u užem smislu, svakako i u širem smislu "kozmičkog teksta", ali ne i u smislu cjelovitog i nepodijeljenog Značenja.
Ukratko, holy shit! Holy poem, holy soul, holy ass, holy shit... Holy, holy, holy, sve holy... Ako na jesen Anne Carson proglase dobitnicom Nobela za književnost, o čemu se već neko vrijeme govori, bit će zanimljivo: priručnik za čitanja kanadske pjesnikinje i klasične filologinje bačen je iz jurećeg, transcendentnog vlaka negdje iznad ledene pustoši Sibira. Preostaje samo ocjena da se "Razstvaranje" čita onako kako se čita bljesak.
