Opus Dragane Mladenović, pjesnikinje i autorice knjiga za djecu koja živi u Pančevu, predstavlja jedno od najvažnijih sjecišta sistematičnog rastvaranja jezika i prokazivanja društvenih odnosa moći – ponajprije patrijarhata – u regionalnoj književnosti. Štoviše, ključno je i neobično uspjelo obilježje njenog pjesništva upravo rad s jezikom kao područjem odnosa moći, kao povijesnim spremnikom opresije. Mladenović pomno obrađuje ukupnost vlastite jezične i književne baštine, ali i nemilu zbiljsku građu nasilja nad ženama – od narodnih poslovica, preko bajki, rječnika i zakona, pa do SMS poruka srpskih moćnika, seksualnih predatora poput zloglasnog bivšeg predsjednika Općine Brus Milutina Jeličića Jutke. Ta sveobuhvatnost dojmljivo je realizirana u njenim zbirkama koje, premda nevelikog formata, posjeduju uočljivu formalnu širinu, pa tako u njima možemo pronaći i krajnje jezgrovite pjesničke oblike i poeme, dok o nekima možemo uvjetno govoriti kao o poetskim romanima. U tom je smislu posebno vrijedna neformalna trilogija koju tvore njene zbirke "Tvornica" (2006.), "Omot spisa" (2008.) i "Rodbina" (2010.). U njoj Mladenović tematizira formativna iskustva i koordinate jugoslavenskog prostora i njegove kompleksne nacionalno-nadnacionalne dinamike – socijalizam, nacionalnu mitologiju, tranziciju, kapitalizam, rat – pritom ukazujući na sve slojeve normalizacije patrijarhata, na dubinsku utemeljenost naše kulture u patrijarhalnom nasilju. U najnovijoj zbirci "Femicid i druge pesme" (2020.) Mladenović kondenzira svoje pjesničko suočavanje s nasiljem nad ženama, koju sistemski razlaže kroz devet cjelina posvećenih temama od narodnih poslovica, preko stvarnih slučajeva femicida, pa do društvenog odnosa prema žrtvama i, u konačnici, kapitalističkog nasilja nad radnicama. Zastrašujuće teme kojima se Mladenović bavi u ovoj, ali i drugim svojim zbirkama, postale su nažalost samo izraženije tijekom dviju godina od njenog objavljivanja. Zbog pandemijske pauze, Mladenović je "Femicid i druge pjesme" publici u Hrvatskoj predstavila tek ove godine na sajmu Interliber, u sklopu programa "Srbija u fokusu". Tim smo povodom s njom razgovarali o novoj zbirci, recepciji angažirane književnosti, pjesničkom pristupu ovakvim temama, kao i aktualnim izazovima borbe protiv mizoginije i patrijarhata.
Što se same zbirke tiče, čini mi se da ona ništa bitno nije promenila, osim što su mnoge žene do kojih je stigla u njoj možda našle utehu, a neke čak i ohrabrenje. Nadam se da sam uspela da im pošaljem poruku da nisu jedine ni same
Od objave vaše zbirke "Femicid i druge pesme" prošle su dvije pandemijske godine koje su donijele novu regresiju u pogledu nasilja nad ženama, a redom čitamo i da se svakodnevni teret pandemije na brojne načine teže odrazio na žene. Kako vidite vlastitu zbirku u odnosu na društvenu stvarnost dvije godine kasnije i kakva je bila njena recepcija u ovom razdoblju?
Nažalost, nasilje nad ženama i femicid su uvek aktuelne teme, i u pandemiji, i u ratu, i u miru. Zahvaljujući nevladinom sektoru mi sada možemo da ispratimo trendove i imamo neku predstavu koliko žena strada na godišnjem nivou u Srbiji. To, nažalost, ne utiče previše na preventivne radnje. Na potezu su, kao i godinama unazad – institucije! Što se same zbirke tiče, čini mi se da u tom pogledu ona ništa bitno nije promenila, osim što su mnoge žene do kojih je stigla u njoj možda našle utehu, a neke čak i ohrabrenje. Nadam se da sam uspela da im pošaljem poruku da nisu jedine ni same i da nisu krive zbog toga što im se dešava.
Bajke i poslovice
U širem smislu, kako književna kritika reagira na književnost koja otvara teme poput onih koje otvaraju vaše zbirke? Koga biste izdvojili kao pozitivne i negativne primjere?
Pored toga što sam se bavila fenomenom femicida, pisala sam i poeziju o drugim bolnim temama, kao što je, recimo, mržnja prema manjinama, malim verskim zajednicama, LGBT populaciji i tako dalje – u zbirci "Slova ljubve", ili i o problemu skrivanja ratnih osuđenika nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, i to u vreme kada je ta tema bila veoma aktuelna u Srbiji – u "Rodbini". Ako se izuzmu književni kritičari koji su na sličnom ideološkom i vrednosnom stajalištu kao ja, ili žiri koji je "Femicidu" dodelio značajnu nagradu "Dušan Vasiljev", čini mi se, posle svega, da su sve te zbirke dočekane sa više tišine nego što im je pripadalo ili pripada. Opet, možda je krivica delom i moja, jer se nisam previše bavila promocijom, sve s mišlju da je od mene dovoljno što sam to napisala i odazivala se pozivima da učestvujem u književnim večerima ili da dam izjavu ili intervju za medije.
Reći da "Femicid i druge pesme" tematizira patrijarhalno nasilje je, naravno, ključno, ali time ne iscrpljujemo njenu specifičnu slojevitost. Da budem krajnje banalan, s razlogom niste napisali ni novinarski tekst, ni sociološku analizu, nego pjesničku zbirku. Koja je specifična potentnost pjesničkog diskursa na ovom tematskom terenu u odnosu na druge moduse pisanja?
Iako je načinjena od svedočenja s poetskim intervencijama, zbirka "Femicid" je zapravo pesnički kroki nasilja nad ženama. To su situacije ili scene koje svako od nas prepoznaje iz života ili iz medija, one su zapravo samo skice, ali često otkrivaju ceo prizor. Pored toga, važan segment predstavlja traganje za korenom femicida i rodno zasnovanog nasilja u jeziku, tradiciji, usmenom stvaralaštvu. Patrijarhalne šeme su svuda oko nas, one nam se serviraju na svakom koraku i zaista je otrežnjujuće kada shvatite koliko toga ima i gde se sve može naći. Na primer, pre nego što sam počela da pišem tu knjigu, ja, koja sam odrasla na bajkama i koja sam se na fakultetu bavila bajkama kao umetničkim tvorevinama, prvi put sam ih pročitala iz drugog ugla i uvidela da je dobra žena u bajkama ona koja je mrtva, opredmećena, stara ili je mitološko biće, dok imate čitav spektar zlih žena, babuskera, veštica, matorih devojčura… U tom ključu sam čitala i neke druge usmene tvorevine, a najsimpatičnije su mi bile poslovice, koje divno oslikavaju poželjni položaj žene, a tako su pamtljive, da se čak i danas neke od njih mogu čuti u svakodnevnoj komunikaciji – na primer, ona: budi dobra da ne budeš modra.
Stalno zaboravljamo jednostavnu činjenicu da jezik zapravo oblikuje svet u kom živimo. Uopšte me, stoga, ne čudi što je tako jako protivljenje stručne javnosti, u kojoj su, naravno, brojniji i glasniji muškarci, da se uvede rodno osetljiv jezik
Ova zbirka u strukturnom smislu, dakako, nije tek "Femicid i druge pesme", štoviše ona posjeduje nešto što bismo gotovo mogli nazvati romanesknošću, u smislu da svoj fenomen na neki način nastoji sistemski obuhvatiti, što je naznačila i autorica pogovora Stanislava Barać. U nekim drugim zbirkama, poput "Rodbine", romanesknost evocirate na nekoj drugoj, narativnoj razini, ili pak posežete za dugim formama poput poeme, kao u "Omotu spisa". Možete li pojasniti takve strukturne i žanrovske izbore?
Stanislava Barać je u pogovoru napravila fenomenalni luk od zbirke "Tvornica", koja nije moja prva knjiga, ali jeste prva u novom pristupu pisanju, do poslednjeg, fabričkog ciklusa "Jura" u zbirci "Femicid". Ono što je bilo razgradnja jedne države, u poslednjoj zbirci vodi ka dehumanizaciji i robotizaciji jednog ženskog lika, pošto njene noge, nakon deset sati motanja kablova, postaju nogare. Po nekom mom osećaju, "Femicid" je ipak skupina tematskih logički povezanih ciklusa, dok zbirka "Rodbina" zaista poseduje romanesknu strukturu, u kojoj se lik ratnog zločinca pojavljuje u sva tri ciklusa. "Omot spisa", zbirka napravljena ukrštanjem različitih, nespojivih, krajnje nepoetskih spisa, bila je zapravo sjajna vežba za kreiranje mog pesničkog stila. Jer, dok sam je pre mnogo godina pisala, činilo mi se da ću moći sve ukoliko mi pođe za rukom da spojim ustav i utopiju, stare zapise o dečjim igrama i "Mein Kampf", zakon o javnom beležništvu i pisanje poezije, komercijalne oglase i emocije.
Poezija za tinejdžerke
Upravo je to rastvaranje različitih vrsta diskursa, od pravnog jezika do narodnog pjesništva, upečatljivo obilježje vašeg pjesništva. Sam jezik mizoginije i patrijarhata poprima nove oblike u internetskoj kulturi foruma i memova. Što vam je iz pozicije nekog tko se toliko pomno bavi mehanikom diskursa "interesantno" u novim oblicima mizoginije uzgajanima među virtualnim zajednicama?
Vrlo zanimljivo pitanje. Dok sam pisala "Slova ljubve", dakle poeziju o mržnji, forumi su mi bili posebno važni. Mržnje ima svuda, ali ljudi je najiskrenije ispoljavaju kada su zaštićeni i skriveni iza ekrana i monitora. Zahvaljujući njima, tim ljudima-forumima, nisam morala da kopam duboko da bih došla do materijala – dovoljno je bilo pokupiti ga. Nije suviše različito ni kada govorimo o mizoginiji. U zbirci sam za reakcije na femicid otvorila poseban ciklus – "Odjeke". To su svi oni neverovatni primeri omalovažavanja silovanja i ubijanja žrtava po drugi put.
U pjesmi "Biti monarh" iz "Femicida i drugih pesama" specifično se bavite praksom u srpskom jeziku da se određena zanimanja i uloge koriste isključivo u muškom ili ženskom obliku, neovisno o tome referiramo li se na muškarca ili na ženu, na način koji odražava patrijarhalne hijerarhije. Još jedan oblik rodno utemeljenog jezičnog nasilja koji mi pada na pamet je misgendering transrodnih osoba. Problematiziranje jezičnog nasilja često se diskvalificira kao sporedno, isuviše "woke" i slično. Kako vi razumijete njegovu važnost i štetnost?
Stalno zaboravljamo jednostavnu činjenicu da jezik zapravo oblikuje svet u kom živimo. Uopšte me, stoga, ne čudi što je tako jako protivljenje stručne javnosti, u kojoj su, naravno, brojniji i glasniji muškarci, da se uvede rodno osetljiv jezik. Razumem argumentaciju da to pravi izvesnu jezičku zbrku, ali ona se može premostiti ukoliko postoji dobra volja. Najviše me zapravo nerviraju ismevanja koja plasiraju jezički čistunci zbog pojedinih rešenja za imenice koje se odnose na neka zanimanja, koja valjda mogu da obavljaju samo muškarci, poput, recimo, dramaturškinje ili inženjerke. Jeste, zvuči pomalo rogobatno kada ih čujete prvi put, drugi put onako, a svaki naredni jednako (ne)prijatno kao dramaturg ili inženjer.
Oprostite mi što ću u ovom pitanju krenuti od jednog osobnog iskustva. Naime, prije par tjedana održao sam radionicu o medijima u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Od dvanaestak polaznika, praktički su svi duboko internalizirali stavove koje možemo nazvati krajnje mizoginima i patrijarhalnima, dok im figure poput Andrewa Tatea predstavljaju neprikosnovene idole. Kao autorica koja piše i za djecu, što biste rekli, kako pristupiti toj bitci za naše klince koju gubimo, a da možda nismo ni svjesni dugoročnih posljedica?
Već dugo razmišljam o zbirci poezije za tinejdžerke, koja bi mogla da otvori sve te problematične teme koje ste pomenuli, ali i mnogo više. Još uvek je ona na nivou ideje, napisala sam tek nekoliko pesama, ali čini mi se da je nešto tako veoma potrebno.
