Marijana Radmilović pjesnikinja je i spisateljica iz Osijeka te srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika i književnosti u vukovarskoj Ekonomskoj školi u kojoj radi punih 25 godina, još od 1997., zenita završetka mirne reintegracije. Trebalo je u to vrijeme smoći hrabrosti i mladost podrediti odvažnosti, pa proživljavati sumornu postratnu vukovarsku svakodnevnicu. No Radmilović, rođena Vinkovčanka, i danas – premda ne propušta istaknuti da se na kraju svega osjeća umornom - zrači neophodnim optimizmom i zaletom, kako u životu, tako i pisanju koje je njezin kredo. I bio bi, ako se nju pita, jedini i dovijeka. S Marijanom lutamo Osijekom, promatramo načas Dravu i ptice koje ovdje ostaju kao skice zabilježenog susreta. Pa nastavljamo razgovor na platou hotelskog restorana, s pogledom na rijeku koja plovi. S mislima kako načas tone pa se izdiže.

Predajete hrvatski jezik učenicima srpske nacionalnosti koji pohađaju školu po A modelu, dakle na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Vidite li kakve pomake do danas, što se promijenilo?

Kao mlada profesorica počela sam raditi s određenim idealizmom, vjerujući da će se nešto novo graditi iz tih strašnih ruševina. Danas bih rekla da sam bila jako naivna. Prvenstveno u smislu hrvatsko-srpskih odnosa, a mislim prije svega na službenu politiku. Mada, neki pomaci su se ipak dogodili; u tih prvih deset godina moga rada osjećala sam da idemo uzlaznom putanjom. Učionice su bile prepune, srpska smjena brojala je čak 35 učenica i učenika. Danas smo došli do toga da sam razrednica u razredu od devet učenika, da imamo razrede od četiri učenika. S vremenom se broj učenika srpske nacionalnosti smanjivao, a hrvatskih povećavao. U zadnjih nekoliko godina drastično se smanjuje broj i jednih i drugih.

Pretpostavka je da na tome možemo zahvaliti i lokalnoj politici?

Retorika lokalnih političara, ali i retorika u javnom prostoru na razini cijele Hrvatske pojačano je nacionalistička. A to se dakako odražava i na mlade jer odrastaju u takvoj atmosferi, pri čemu se mržnja i jeftini nacionalizam podgrijavaju i izvlače kao as iz rukava za nečije političke bodove, najčešće pred izbore ili da se zamagli neka važnija tema. Tako će učenici obiju nacionalnosti jedni za druge reći "oni". Još uvijek se na sve strane čuje to tako mi mrsko "mi" i "oni". Ali realno, mladi se druže i zaljubljuju, i samo da popusti taj nacionalistički obruč, djeca bi sasvim normalno živjela.

 

Pisala sam da bih ostala svoja i živa

Na koji način djeci pristupiti van drske politike, van tih nacionalističkih okvira?

Sve ove godine pokušavam odgajati svoje učenike vlastitim primjerom i načinom na koji se i sama nosim s poslijeratnim izazovima, a ne samo praznom retorikom. Kao hrvatska Srpkinja, ili što god bila, pokušavam ih učiti toleranciji, govoriti im da se trebaju uklopiti, da su oni itekako važni, da trebaju njegovati svoju kulturu i nacionalni identitet, ali i poštivati Hrvatsku kao svoju domovinu. Međutim, jako sam tužna i umorna kad vidim da političari neprestano sve koče i vraćaju unatrag. Boli me i to što učenici, premda pohađaju nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu i imaju sva prava, žive u nekoj vrsti geta. To su uglavnom učenici sa sela koji u svojim obiteljima, u društvu i u školi govore srpskim jezikom i njeguju srpsku kulturu i običaje. Smatram da svaka nacionalna manjina treba imati mogućnost realizirati sva svoja zagarantirana prava i imati ih što više. Pa opet, treba biti otvorena i uključena u kulturu države u kojoj živi. Kad završe školu, učenici koji ovdje upisuju fakultete i ovdje se zapošljavaju, moraju napraviti zaokret pa od stroge ekavice, srpskog jezika i ćiriličnog pisma, odjednom i preko noći moraju govoriti i pisati hrvatski jezik. Ne znam koliko im onda dobra donosi što im je sva nastava na srpskom jeziku i ćirilici. Aktualni gradonačelnik često u medijima govori da sadašnji model nije dobar i zalaže se za spajanje škola kako bi došlo do interakcije i suživota, ali uvjeti za to još nisu sazreli. Ni lokalna ni državna vlast ne ulažu trud u tom smjeru, stoga ne podržavam takvo zagovaranje spajanja škola. Bojim se da bi to za posljedicu imalo pojačanu asimilaciju. Osobno jesam za spajanje hrvatskih i srpskih razreda, vjerujem da je to pravi put ka ozdravljenju ove sredine, ali tek kad za to sazriju uvjeti, kad država uloži ozbiljan trud po tom pitanju. I da to više ne bude suživot već život u Vukovaru.

Dolazim iz patrijarhalne sredine, pišem o onome što mi je blisko i poznato, onome što sam iskusila na svojoj koži, a još češće o onome što sam ponijela u život promatrajući i osluškujući žene oko sebe

U današnjem umreženom digitaliziranom svijetu prvi odsluh poezije događa se upravo na društvenim mrežama. One pak oblikuju ukus publike, kritike, ali i izdavača?

To je neminovnost, obilježje našeg vremena i ima svoje pozitivne i negativne strane, koje se najčešće isprepliću. Osobno ne sudjelujem na taj način na sceni, premda sam mnoge pjesnike i književnike upoznala upravo posredstvom društvenih mreža, gdje sam otkrila i mnoge interesantne tekstove, pa pozdravljam tu vrstu komunikacije i mogućnost da se tako dolazi do informacija i vidljivosti. S druge strane, smetaju mi brzina i hiperprodukcija, svojevrsna kapitalistička logika koja donosi neminovno i lošiju kvalitetu tekstova. Možda i nije problem u tolikom broju tekstova, problem nastaje kad svakog tko nešto napiše proglašavamo talentiranim. Bez kriterija svakog nazivamo umjetnikom. Posredstvom društvenih mreža nadalje dostupniji smo jedni drugima, čitamo jedni druge u nastajanju, rekla bih čak i da, svjesno ili nesvjesno, kopiramo jedni druge. Pa tako nastojimo pisati o nekoj pomodnoj temi i nalikovati jedni drugima, jer, opet živimo u vremenu u kojem imitacija nije nešto negativno, čak je pozitivna. Također mi se ne sviđa pretjerana samoreklama, ali ona se očekuje, mislim da je čak i izdavači očekuju od svojih autora. Najlošije u svemu jest to što se zavaravamo da se u tom virtualnom getu događa nešto jako dobro i veliko s književnosti i umjetnosti, a kad se osvrnem oko sebe, uopće ne vidim da umjetnost i književnost u javnom, svakodnevnom životu imaju svoje mjesto.

Čini se da vaša književna vidljivost nije zasad proporcionalna opsegu i javnoj valorizaciji vašeg rada: tri nagrađivane zbirke poezije, sve zapravo što ste objavili, a vani je odnedavno i knjiga priča koja zasad još traži svoj put?

Da, rekla bih da su moje zbirke poezije dobro poznate uskom pjesničkom krugu, ali ne mogu se nazvati nekom jako važnom i poznatom pjesnikinjom. Uvijek me netko iznova otkriva i naziva samoniklom. Svoju prvu zbirku "Portreti nepoznatih žena" napisala sam istraumatizirana ratom, s poljuljanom vjerom u pouzdanost svijeta i vlastitog identiteta, morala sam to izbaciti iz sebe. Drugu zbirku "Bolest je sve uljepšala" napisala sam, gotovo u cijelosti, u jednoj vukovarskoj ćevabdžinici čekajući autobus za povratak kući, pošto tada nisam još imala auto. Pisala sam da bih izdržala tu tešku atmosferu, na neki način, da bih ostala svoja i živa. Nisam razmišljala da mi pisanje može donijeti ni uspjeh ni novac ni slavu, niti sam svoje rukopise slala na natječaje i sl. Čak sam se prilično maćehinski odnosila prema njima. Uvijek bi netko drugi, a često i meni iza leđa, slao moje tekstove na natječaje. I nekako su došle te nagrade. Jedina moja ambicija jest da mi se otvori prostor za pisanje. Čini mi se čistim gubitkom vremena hodati uokolo, reklamirati se i sudjelovati na festivalima, a istovremeno nemati vremena za pisanje. Neki glas u meni pokušava me upozoriti da je došlo vrijeme za ozbiljno pisanje. Pa ipak, i dan danas osjećam istu tremu, još uvijek si u strahu postavljam pitanje jesam li tome dorasla, imam li se pravo nazivati pjesnikinjom ili književnicom i jesu li se ove četiri knjige dogodile slučajno. I na ono malo intervjua i odrađenih promocija na koje sam pristala, došla sam s tremom i pitanjem hoću li opravdati očekivanja. Jer treba puno raditi, raditi na sebi, raditi na jeziku, to je bitno koliko i talent, možda čak i više. A to što nisam toliko javno vidljiva ima veze s raznim životnim okolnostima, a sigurno u najvećoj mjeri i s mojim karakterom, ne toliko s racionalnim izborima.

(Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

 

Ljepota rada s djecom

U obrazloženju lanjske nagrade Dragutin Tadijanović za zbirku poezije "Putovanje oko tijela" navedeno je da u vašim pjesmama nema eksplicitnoga angažmana i da "pjesnikinja nije feministička aktivistica". Kakvo je vaše viđenje feminizma u umjetničkom stvaranju?

Doista, tekst iz obrazloženja nagrade jako me razveselio. Ne poznam osobno Dubravku Oraić Tolić, ali iznimno cijenim njezinu stručnost. Mogu reći da je na poseban način osvijetlila moju poeziju. Da, realno nisam feministička aktivistica i ne plovim na tom nekom pomodnom valu feminizma. Međutim, prirodno pišem o ženskom iskustvu, o svome kao i o iskustvu žena oko mene. Dolazim iz patrijarhalne sredine, pišem o onome što mi je blisko i poznato, onome što sam iskusila na svojoj koži, a još češće o onome što sam ponijela u život promatrajući i osluškujući žene oko sebe. Tako se i u mojoj poeziji sasvim prirodno mogu pronaći feminističke teme.

Zgrožena sam kad vidim kakvom brzinom blagajnice otipkavaju proizvode na blagajnama, da rade kao strojevi, da rade vikendima koji nisu plaćeni, da ljudi rade za minimalac

Mogu se pronaći i u vašoj prvoj proznoj knjizi, zbirci priča "Naša soba". Premda u njima ima i drugih tema poput hrvatsko-srpskih odnosa, života nakon mirne reintegracije...

U njoj, između ostalog, pišem o iskustvu žene u patrijarhalnom svijetu. Opet prirodno, bez zadanog koncepta ili primarnog cilja. Kad govorimo o feminizmu, svjesna sam položaja žena i problema s kojima se žene danas susreću. Ali s druge strane na spomen te riječi, spontano se povlačim. Možda i zato jer je biti feministkinjom postalo pomodno, jako se lako iznose svakakvi, površni, čak i agresivni stavovi, a društvene mreže svemu tome još daju na vidljivosti. Osobito me iritira diskurs u kojem moraš zauzeti nužno negativan stav prema muškarcu, alergična sam na tu podjelu – mi i oni. Zanimaju me samo dijalog i uključivost. Točka u kojoj se možemo susresti. Puno je krasnih žena, a i muškaraca, koji ulažu napor u tom smjeru, samo oni nisu nametljivi i glasni. O feminizmu bismo, zapravo, mogli pričati čitav intervju. O položaju žene u našem sve nazadnijem i klerikalnijem društvu, ali da se vratim "mom" feminizmu: u jednoj od priča u knjizi pokušavam pokazati da se patrijarhalni odnosi snaga u braku ne pojavljuju isključivo kao opresija muškarca prema ženi, nego često kao opresija žene prema ženi, ili žene prema samoj sebi jer mi same reproduciramo naučene obrasce. Recimo da same pravimo izbore i vlastitu ljestvicu prioriteta po nekom unutarnjem, neprepoznatom mehanizmu krivnje koji se uporno navija, pa trčimo skuhati ručak, trčimo djetetu dati ono što odavno može samostalno uzeti, same razmazimo naše muževe… Kad kažem "mi" definitivno mislim na sebe i na žene iz jednog svijeta koji sam gledala, upijala posljednjih skoro pola stoljeća. No u mojoj knjizi muškarac nipošto nije negativac. Ili jedan loš muškarac nikako nije simbol svih muškaraca. Postoje nove priče koje pišem, u kojima su muškarac i žena zapravo jako ravnopravni, u tom zajedništvu jedino i opstaju, preživljavaju ovu našu suvremenost.

Vratimo se još malo na početak da nam kažete još ponešto o vašem iskustvu djevojke u dvadesetim godinama koja dolazi raditi u poslijeratni Vukovar u vrijeme kada je grad još otkopavao svoje ruševine.

Nakon četvrt stoljeća rada u školi i iskustva mirne reintegracije, mogla bih na tu temu napisati zasebnu knjigu. Ali iskreno, radije bih iz toga izašla i sve to zaboravila nego se posvetila toj temi. Nije to uvijek bilo ugodno iskustvo, ali ljepota moga posla nalazi se u susretu s djecom. Kada ste spomenuli ratnu tematiku i mirnu reintegraciju, u "Našoj sobi" u nekoliko priča progovaram o tim temama, mogu reći da u njih upisujem i vlastito iskustvo, emocije i traume, premda se ne radi o autobiografskoj knjizi. Kad govorimo o mirnoj reintegraciji na ovim područjima i suživotu mišljenja sam da nema suživota, ali ni života dok se ne ispričaju sve priče. Dok god postoji to "ali", iznimke, opravdanja, p(r)ozivanja na to tko je kriv. I dok se ta krivica generacijski prenosi, kao i mržnja. Žalosno je reći da sam se za sve ove godine već navikla da se riječ Srbin na neki način izgovara kao psovka, uvreda, s negativnim konotacijama kojih se još nismo oslobodili. A vidjeli smo nedavno i u Saboru saborsku zastupnicu koja vrlo otvoreno tome daje negativnu konotaciju kad spominje zanimljivu sintagmu – srboljubno srce. Imam potrebu još jednom naglasiti: da bismo razumjeli jedni druge, moramo imati priliku da bez međusobnog optuživanja ispričamo priče koje nosimo u sebi.

(Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

 

Ljevičarka sam po svom habitusu

Na prošlim lokalnim izborima 2020. politički ste se aktivirali na listi Radničke fronte, odnosno zeleno-lijeve koalicije u četvrtoj izbornoj jedinici što opet govori o vašem ljevičarskom političkom habitusu?

Da, politički sam se angažirala, premda nisam politički ambiciozna da bih se penjala na toj ljestvici i nosila određene funkcije. Razmislila sam i odlučila javno pokazati kakve ideje zastupam iako mi to nije bio neki plus u ovoj desničarski nastrojenoj sredini. Ljevičarka sam po svom habitusu. Otkad smo samostalna zemlja, otkad smo grlom ušli u kapitalizam, zgrožena sam ovim životom kojim živimo, što imamo umirovljenike koji kopaju po kontejnerima i prodaju boce da bi se dohranili. Zgrožena sam kad vidim kakvom brzinom blagajnice otipkavaju proizvode na blagajnama, da rade kao strojevi, da rade vikendima koji nisu plaćeni, da ljudi rade za minimalac, evo i sad dok to pričam, ježim se. Uzrujava me da živim u jednom uspavanom društvu koje nije u stanju ni na što reagirati, ni za što izaći na ulice. Katarina Peović pojavila se kao mlada političarka i počela stvari nazvati svojim imenom. Pronašla sam utjehu u tome da netko poput nje ima hrabrosti reći stvari koje ja gutam i prešućujem. To je bilo još za mandata Kolinde Grabar-Kitarović, kada se, zahvaljujući njezinim javnim istupima, nacionalistička retorika ponovno zahuktala. Prisjetimo se da je tada porastao i broj napada na Srbe, u prilog tome govore i brojna istraživanja i statistički podaci, ne samo moj subjektivni osjećaj. Otprilike, nakon dvije godine isključila sam se iz RF-a jer sam, što zbog određenih zdravstvenih problema, što zbog rada u školi, a koji je i 50 posto rad kod kuće, uz stalna putovanja na posao i uz obiteljske obaveze, shvatila da ne mogu pošteno zasukati rukave i pridonijeti stranci onako kako bi trebalo. A ne volim se izvlačiti ili raditi stvari površno.

Dolazite iz Vinkovaca, radite u Vukovaru, stanujete u Osijeku. Poznata vam je slavonska sredina iz koje se, kaže statistika, mnogi iseljavaju. Ima li, dakle, nade?

Nakon više od 25 godina staža osjećam se jako umorno, s graničnim osjećajem poraza. Okrenula bih se od svega, ali kad dođem u školu i vidim tu djecu, jasno mi je da nema odustajanja. Ne znam ima li perspektive dok je vlast takva kakva jest i dok nas vodi u sve prepoznatljivijem vazalskom smjeru. Svjesno su nam uništili industriju i ovu našu žitnicu i ako ćemo biti zemlja koja će se orijentirati isključivo na uslužne djelatnosti i turizam, što onda nudi Slavonija? Ono što je nudila, toga više nema, pa što ćemo onda postati? Jeftini sezonski radnici u turizmu? Ljudi se masovno iseljavaju, ovaj kraj je sve pustiji i opustošeniji. Voljela bih da moji učenici i moja vlastita djeca žive bolje od nas i ne prolaze ponovno sva naša iskustva. To bi stvarno bio poraz.

Što planirate dalje?

Napisala sam zbirku poezije za djecu koja već dugo stoji u ladici i za koju se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana. Veseli me taj ludizam, sloboda koju osjećam dok pokušavam pisati iz pozicije djeteta, neopterećeno, bez dociranja. Pišem i nove kratke priče, u kojima više nije u fokusu samo žensko iskustvo, već su to priče iz naše suvremenosti, pokušavam pomalo iz socijalne perspektive prikazati male ljude, često parove, koji se u ovoj razarajućoj svakodnevici upinju i borbe da izgrade neki dostojanstven život.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma