Ovih je dana objavljeno da ste za svoju drugu zbirku "Lovostaj.", odnosno njeno poljsko izdanje, dobili bijenalnu nagradu Europski pjesnik slobode. Koliko je za vas važno to priznanje iz perspektive europske, pa i šire društvene i političke situacije?
Činjenica je da u Europi postoji svega nekoliko prestižnih i velikih nagrada. Samim time, one pozicioniraju našu književnost na europske i svjetske pozicije, primjerice nagrada Angelus koju je dobio Miljenko Jergović, ili Internationaler Literaturpreis koju je dobila Ivana Sajko. Naravno, meni je bitno otvoreno govoriti o bitnome, a to je uvijek feminizam, uvijek antifašizam, uvijek suosjećanje. "Lovostaj." je knjiga koja bez potrebe da se svidi govori o onome što sam ja osjetila kao naše tumore.
Feministička je, ona je krik, ona je ljutnja, ona je bijes koji sam imala potrebu prepisati iz sebe, u nastojanju da poeziju pokažem i kao mogućnost otpora prema onom što se događa. Ne utvaram si da sam pjesnikinja ičije slobode, ali duboko vjerujem da jesam slobodna pjesnikinja i da je o toj slobodi nužno govoriti. Kao i o onima koji su je za nas izborili i koji se još uvijek bore.
Uspješnost recepcije neizbježno ovisi o uspješnosti prijevoda – u ovom slučaju, za to je zaslužna Aleksandra Wojtaszek. Kako teče proces prijenosa u kojem su jezične i političke nijanse nabijene neuobičajenom težinom?
Aleksandri bespogovorno vjerujem kao čitateljici, ali i spisateljici. Znam da je za prevoditelje bitno da svoj jezik poznaju bolje od onoga s kojega prevode, a u Aleksandrinom slučaju znam koliko je pažljiva s riječima. Tako da je proces bio ugodan, brzo bismo riješile sve nedoumice, a kako je Aleksandra i sama gorljiva feministkinja, a Poljska je u mnogočemu slična Hrvatskoj, nismo imali poteškoća.
Problem koji nas obje muči prevodile smo u njen jezik, i taj je problem sve veći: stalni femicidi su naša stvarnost, sustav šiti nasilnike, abortus nije dostupan, a u Poljskoj je i zabranjen. A to je isti jezik gorljive želje da se stvari mijenjaju nabolje, od prava žena, do oslobođenja Gaze. Taj jezik je univerzalan.
Od izvornog izdanja "Lovostaja." prošlo je pet godina, a teme koje ste njime adresirali postaju samo sve radikaliziranije. Gdje prepoznajete, makar u rezervatu ovdašnjeg pjesništva, prostore nade i otpora?
Uvijek i vazda u nježnosti i borbi. Moramo biti glasni. Poezija je meni glas otpora, ali i povjerenja u ono ranjivo u nama koje je najvažnije. Ono što me veseli jest knjiga Nikole Šerventića "Popis stvarnih stvari", koja uskoro izlazi kao rezultat nagrade Prvi prozak na vrh jezika. Mislim da je Nikola, poput Alena Brleka, našao način da nježnost pokaže kao nužan jezik svijeta. A za mene su to bitna mjesta; radikalna nježnost i odupiranje onome što je mrak. Možemo reći da su riječi svrha sama sebi, ali moram priznati da me takva banalna rješenja ne zanimaju. Književnost koja me zanima dotiče i pomiče.
