Krajem prošle godine u biblioteci book&zvook objavljeno je i zvučno izdanje recitala "Grad po mjeri čovjeka koji može voljeti", koji ste jesenas održali u Petrinji zajedno s pjesnicima Ines Kosturin i Miroslavom Kirinom. Zašto je to izdanje važno i po čemu je ono posebno?
Pjesme koje smo čitali su pjesme koje se tiču tog kraja, Petrinje, Banije općenito. Bilo nam je bitno napraviti nešto drugačijeg formata, a dati neku vrstu posvete. Također, kroz projekt Hrvatskog društva pisaca "Gledam, čitam, pišem" išli smo na Baniju cijelu jesen i zimu, a nadam se da ćemo te aktivnosti nastaviti. Sad, kad je postalo jasno da je taj kraj prepušten sam sebi, vrijeme je da se i više razmišlja o tome kako pokušati barem neke sadržaje donijeti tamo. Potpuno je suludo i nevjerojatno da smo pustili te ljude same. Ali, s druge strane, žalosno je što nekako znamo gdje živimo, pa smo to i očekivali. Taj nemar politike i licemjerje.
Negdje u isto vrijeme doznali ste i da ste dobili prvu nagradu na ovogodišnjem konkursu Milo Bošković za pjesmu "Upoznavanje". Koliko vam znači prepoznavanje u regiji?
Zapravo me zaista veseli novčana nagrada (jedna stanarina jeeej!). S druge strane, mislim da nagrade – a bitno ih je nikad ne shvaćati ozbiljno – šire područje čitatelja i čitanja. To me zapravo veseli najviše.
Niz dobrih vijesti s kraja prošle godine na neki je način zaokružen s objavom rezultata HAVC-ovog natječaja za razvoj projekata u narednoj godini koji govori u prilog tome da ćete ući u realizaciju dokumentarnog filma "Brdo: epicentar". Kako ste koncipirali film i koliko će vam redateljska uloga biti nova? Također, započinjete i kao urednica u Frakturi...
U ovom trenutku radim na sjajnom romanu "Suggie Bain" Douglasa Stuarta koji je dobio Bookera i hit romanu Milice Vučković "Smrtni ishod atletskih povreda". Veselim se što će čitatelji moći uživati u tim zaista bitnim knjigama. Obje te uloge – što je najvažnije, otvorene su za učenje, imaju velik potencijal za onoga tko ih shvati ozbiljno i dopusti sam sebi da uči korak po korak. Pogotovo zato što ne postoji primarno školovanje u tom smjeru.
"Brdo: epicentar" je zapravo film o mom selu, Pecki tj. zaseoku Bjelovac i mojoj mami. Portretira način na koji život i sada nakon potresa prolazi na tako izoliranom mjestu, kao i sve ono što Banija danas jest: neimaština i siromaštvo. Puno sam istraživala i radila na konceptu filma za prijavu, kao i na redateljskom konceptu i zapravo se zaista veselim učiti više o cijelom tom procesu. Svjesna sam koliko će rada biti potrebno, ali tome se veselim. U ovom trenutku, prijatelj Nikola Kuprešanin i ja počinjemo raditi jedan zajednički projekt, kratki film. Čini mi se da filmski procesi itekako mogu biti vezani za samo pisanje, i da jedno drugo može naučiti mnogo toga.
