Predstava "Gdje se kupuju nježnosti" prema drami Monike Herceg govori o ženama koje pokušavaju nadvladati posljedice rata. Koliko je ovo tegobno vrijeme utjecalo na vaš rad na ovakvom tekstu?
Rat je samo jedan sporedni motiv u ovom tekstu koji se prvenstveno bavi lancem transgeneracijskog prijenosa trauma. No upravo je tema trauma koje baštinimo naročito zanimljiva za sredinu u kojoj živimo, kako u društvenom tako i užem obiteljskom smislu, jer je iza nas cijelo jedno burno stoljeće u kojem je ubrzani napredak silno utjecao na način života, a uz to su i, kako se to kaže – na ovim prostorima, totalitarne vladavine učinile svoje i zapretale mnogo toga. Ovo vrijeme u kojem danas radimo na predstavi u velikoj se mjeri svojom kaotičnošću i neizvjesnošću podudara s ozračjem teksta.
Danas mnogi unesrećeni ljudi kod nas grčevito mole pomoć za izlazak iz svojih patnji. Koliko nade ima na kraju vaše predstave?
Zapravo onoliko koliko je i upisano u sam tekst. Teško je danas bilo što obećavati i najavljivati, izloženi smo brojnim izazovima i kušnjama koje prije par godina nismo mogli ni zamisliti. Ono što u predstavi daje snagu za suočavanje sa sutrašnjicom je neposredni susret glavne junakinje s čudom života koji nastaje u njezinoj utrobi. U tom misteriju ona pronalazi nadahnuće za potpuno novi pogled na svijet oko sebe i svoju prošlost, ali i budućnost.
Kolika je zapravo vrijednost nježnosti koja je i u naslovu drame?
Neprocjenjiva. Nažalost, njezinu pravu vrijednost prečesto otkrivamo tek kad je već kasno, kad je njezin izostanak ostavio neizbrisive posljedice na naše živote, a prije svega na živote naših bližnjih. Ali ovakva teška vremena nam otvaraju oči za prave vrijednosti i podsjećaju nas koliko malo toga nam je doista životno važno.
Da li su oproštaj i pružena ruka ono što nam nakon svih ratova i tragedija treba?
Kako rekoh, u ovoj predstavi to je više rat između generacija jedne obitelji, bespoštedna borba za prevladavanje začaranog kruga nasilja koji se prenosi s roditelja na potomke. Da nam iscjeljenje treba i da je poželjno, to se nekako razumijeva samo po sebi, no do njega nije nimalo lako doći. Za prevladavanje takvih ponora potrebna je visoka razina svijesti i mnogo hrabrosti da se čovjek uputi u srž sukoba koji su traume generirali.
Postoji li nešto posebno u ovoj izvedbi što vam je bilo važno u radu s glumcima?
To je izuzetno zahtjevan tekst koji svojom strukturom, ali i sadržajem, dobrim dijelom izmiče našem dosadašnjem iskustvu. Utoliko je dragocjen, ali predstavlja i neku vrstu zagonetke i velik izazov za sve nas koji smo uključeni u njegovo postavljanje. Naročito za ansambl, pred kojim je u poetičnoj raščupanoj dramaturgiji ovog komada iznimno težak zadatak. Iako je poprilično naporno, užitak je ovako zajednički krčiti put kroz nepoznato – to je ono zbog čega se većinom ljudi i posvećuju ovom poslu.
