S glumcem i redateljem Reneom Medvešekom razgovaramo o njegovoj novoj predstavi ‘Tko pjeva zlo ne misli’ u zagrebačkom HNK-u, za koju su karte rasprodane dva mjeseca unaprijed, o njezinoj političkoj dimenziji, o važnosti teatra te pitanju bliskosti i tolerancije, čega u Hrvatskoj kronično nedostaje.

Učinilo mi se najtočnijim pokušati baciti malo novog svjetla na osnovnu priču iz filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i time možda potaknuti drugačiju percepciju, a kao idealno sredstvo za to ukazao se radijski program onog vremena

Kako ste pristupili radu na predstavi kojoj je prethodio jedan toliko poznat film?

Zatekla me ideja da taj naslov zaigra u kazalištu, jer je doista riječ o vrlo škakljivom izazovu. Pokušati postaviti ‘Tko pjeva zlo ne misli’ na kazališnu pozornicu i pritom ne izgubiti kontakt s filmom te s druge strane, pokraj poznatih nam glumačkih kreacija koje su likovima iz filma podarile njihov danas zamalo kultni status, pokušati generacijski replicirati na tu istu temu u drugom mediju, nije nimalo lak zadatak. Mislim da je ta ‘gruda uspomena’ ljudima vrlo važna, u svakom vremenu na svoj način. Sve što u Hrvatskoj a i šire prolazimo u posljednjih 50, 70 ili 100 godina toliko je trusno i podložno najraznovrsnijim promjenama, devijacijama i teško predvidivom razvoju u najrazličitijim smjerovima, da ljudi imaju potrebu vezati se uz makar idealizirani trag lokaliteta na kojem žive i tako na neki način čuvati identitet i tog područja i svoje prošlosti. Ono što obnavlja tu vezu na primjeren, pristupačan i autentičan način doživljavaju kao dragi kamen oko kojega nižu krhotine svojih uspomena.

Priča filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’ podosta je izvučena iz historijskog konteksta Zagreba 1930-ih, a u vašoj se predstavi vrlo jasno podcrtava taj međuratni politički prostor. Zašto?

Prvo, bilo mi je važno proširiti okvir priče, jer mi se osnovna fabula filma nije činila dostatnom za dramsko uprizorenje u instituciji poput Hrvatskoga narodnoga kazališta. Drugo, način na koji se film oprezno, gotovo u mikroskopskim omjerima dotiče vremena i društvenih okolnosti svoje radnje, već sam po sebi predstavlja neki oblik poruke. To me je zaintrigiralo i uputilo na bavljenje međuratnim razdobljem, da pokušam zaviriti iza tog zastora. Film spretno zaobilazi vrlo složene i zanimljive društvene i političke okolnosti međuratnog razdoblja, no još je zanimljivije da je riječ o povijesnim činjenicama koje su i danas podjednako zanemarene u većini suvremenih rasprava našeg društva. Tek rijetke među njima ostavljaju dojam da istinski pokušavaju izgladiti nesuglasice i podjele. Mislim da bi se iz perspektive tog vremena moglo lakše razumjeti mnogo toga oko čega se danas tako intenzivno sporimo i zato mi je bilo stalo do nadogradnje onoga što o glavnim junacima, obitelji Šafranek, doznajemo iz filma. Ipak, u tome je trebalo tražiti pravu mjeru, kako bi se sačuvala osnovna priča koja je pod općepoznatim naslovom filma bila i najavljena. Učinilo mi se najtočnijim pokušati baciti malo novog svjetla na nju i time možda potaknuti drugačiju percepciju, a kao idealno sredstvo za to ukazao se radijski program onog vremena.

Potencijal vedrine i dobrote

U tom smislu začudno djeluju i onodobne radijske reklame…

Radio je tada bio posljednji krik tehnike i silno je utjecao na duh vremena. Njegova manipulativna moć je bila golema, ljudi su taj novi medij vjerojatno primali s puno manje zadrške ili opreza nego danas. Reklame koje su poprimale sve sofisticiranije oblike postajale su sastavnim dijelom radijskih programa toga doba te predstavljaju početak vrtoglavog razvoja potrošačkog mentaliteta. Načini na koje su se imperativi ljepote, zdravlja i komfora putem ljupkoga propagandnog nasilja počeli uvlačiti u domove i živote ljudi odlično prenose duh tog vremena i ulogu radija, a s druge su strane koristan materijal za razigravanje predstave. Svakako, uz mnogo lijepih i dobrih stvari, u domove su se uvukli i mnogi naizgled nevini uljezi iz toga radijskoga trojanskoga konja, koji su se kao dodatni članovi obitelji umiješali u ljudske živote.

Kazalište je u svojoj suštini neka vrsta obreda u kojem se, okupljajući se oko igranja neke fikcije, povezujemo i poistovjećujemo. Razinu tog susreta određuje igra na pozornici: u onoj mjeri u kojoj se glumci otvore i predaju, u toj se mjeri susretu predaje i publika

Među pohvalama predstavi je i ona o njezinoj izrazitoj razigranosti: jednom ste bili kazali da je igra ključna kategorija vašega bavljenja kazalištem?

Mislim da je zaigranost blagoslovljeno stanje koje nas nikada ne napušta, ali često ostaje zatomljeno uslijed životnih okolnosti. To je ono stanje duha u kojem zapravo istinski živimo sav onaj ljudski potencijal vedrine i dobrote koji nam je svima na raspolaganju. Pritom mislim na igru koja je sama sebi svrhom, koja je lišena težnje za probitkom i bilo kakvih skrivenih ambicija, igru kojoj se u potpunosti predajemo. Takvo predavanje zajedničkoj igri određenu grupu ljudi može okupiti i povezati upravo na onaj način na koji kazalište i ispunjava svoj konačni smisao, onakav kakvim ga barem ja doživljavam. Radi se o onoj vrsti empatične razmjene doživljaja koju je Gavella u svojim teorijskim radovima nazivao su-igrom, Mitspielom. Upravo takvo paralelno buđenje doživljajnih procesa između svih sudionika igre predstavlja povezivanje koje u potpunosti nadilazi sve naše međusobne barijere i predrasude i koje nas, bez obzira na dob, u onom najljepšem, ujevićevskom smislu ponovno čini djecom. I to je za mene osobno smisao kazališta; mislim da je to ona hrana odnosno lijek koji nam kazalište kao najbolje može ponuditi.

Danas često svjedočimo kazalištu kojim dominiraju nasilje i grubost. Što mislite o takvoj vrsti teatra?

Uvijek iznova ponavljam da je za mene kazalište mjesto susreta. Ako s nekim na pozornici želim razgovarati o grubosti, želim razgovarati susrećući se. Ne želim biti grub ni prema partneru ni prema publici, jer kazalište nije mjesto za to i ja ga takvim ne doživljavam. Kao i svaka druga ljudska emocija, i grubost ima svoje mjesto u kazalištu, no ono što je čini kazališnom naša je unutarnja distanca prema njoj, način na koji je prizivamo i pokazujemo. Dopustiti da kazalištem dominira nasilje i da ono postane njegovim smislom znači da teatar prestaje biti umjetnošću i da prelazi u eksces, patologiju ili voajerizam. Umjetnost uz ostalo postoji i zato da bismo se osvjedočili da emocijama, pa i nasiljem i grubošću, možemo vladati.

Što bi to konkretno značilo?

Kada vidim nekoga tko poludi na sceni a pritom ne osjećam da taj tom ludošću vlada i da je ta ludost igra, to me plaši. Takva igra unosi u život i ovaj svijet dodatni nemir, a njega nam je, bogu hvala, dosta i bez toga. Ali ako vidim da netko ludost igra i da je ta igra uvjerljiva u svim aspektima te pritom osjećam da je duša igrača slobodna od te ludosti, onda to vidim kao pobjedu i umjetnosti i čovjeka. Takva igra zahtijeva vještinu, tehniku i puno rada na sebi, ali ona oslobađa i daje nadu da grubošću, mržnjom, strahom i svojim strastima možemo vladati i igrati se… Međutim, donositi na scenu pravo nasilje ili ludost i realnu krv, možda kao provokacija predstavlja oblik društvene hrabrosti, ali mislim da je djelotvornost takvog postupka vrlo ograničena. Nema smisla govoriti o tome da je život odvratan ako nemamo nikakvu ideju kako tu odvratnost barem nadrasti, ako ne i izliječiti.

Kada govorite o susretu kao ključnom trenutku na pozornici, možete li pojasniti što za vas znači susret s čovjekom kroz kazalište?

To znači biti nakratko zajedno, sada i ovdje. Mislim da je kazalište povlašteno mjesto na kojem se možemo sastati i sat vremena zajedno ‘biti’ u onom smislu u kojem nam to u svakodnevnom životu rijetko polazi za rukom. Rastrgane željama, planovima, strahovima i obvezama, dani nas nose i rijetko uspijevamo biti prisutni sami sa sobom, a kamoli zajedno. Kazalište je u svojoj suštini neka vrsta obreda u kojem se, okupljajući se oko igranja neke fikcije, povezujemo i poistovjećujemo. Razinu tog susreta određuje igra na pozornici: u onoj mjeri u kojoj se glumci otvore i predaju, u toj se mjeri susretu predaje i publika. Prave razmjene nema bez otvaranja, bez topline. Topao ukorijenjen glas slobodno izlazi iz nutrine tijela, on na svom putu ne prolazi nikakve barijere jer nema straha, primisli i manipulacije. Otvoren i topao glas oslobađa bića oko sebe, opušta ih i povezuje, kao sistemom spojenih posuda. Toplina tu u doslovnom smislu znači bliskost, uzajamno prepuštanje i povjerenje.

Nema razmjene bez topline

Govorite o povjerenju, ritualima, toplini i bliskosti, ali u hrvatskom društvu malo tih vrijednosti viđamo?

Čini mi se da se te vrijednosti nerijetko dovode u pitanje i u kazalištu, pa kako ne bi i u društvu. Već u samom institucionalnom obliku kazališta nije uvijek lako uspostaviti toplinu, a još je teže održavati takvo stanje. Toplinu je relativno lako održavati tijekom intenzivnog razdoblja pripremanja nove predstave, ali nakon premijere ona bude prepuštena kolektivnoj memoriji ansambla i suradnika, a to je vrlo nepouzdano područje. Replike i šlagvorti se pamte, ali taj unutarnji uzajamni odnos grupe lako se pretvori u mehaniku i naviku, kao i u svemu. Društvo je također jedna vrsta velike institucije, velike grupe koja podliježe sličnim opasnostima zaborava i devijacija kada je riječ o kolektivnome, o odnosima i bliskosti. Upravo je u tom smislu velika odgovornost na svima koji se u bilo kojem obliku bave javnim poslom. Bez obzira na to kojim se problemom bavili, konačni i najvažniji cilj mora biti uspostavljanje odnosa, susretanje i zbližavanje, a ne potpirivanje sukoba i razlaz. To ne znači prešućivanje ili odustajanje, ali samo hodom ususret možemo potaknuti stvaranje drugačijeg društvenog diskursa. Jer bez želje za susretom, dokle god se budemo ukopavali u nove rovove i prepucavali, kao što se kod nas neprestano događa, u odnosu smo koji je neplodan i koji oduzima snagu i iscrpljuje, pa se ljudi na kraju povlače i zatvaraju u vlastite čahure.

Zašto društveni sukobi u Hrvatskoj traju toliko dugo?

Uglavnom stoga što sukobljene strane nisu motivirane željom da se stvari raščiste, nego onom da izbore bolje pozicije i da se dokaže tko je u pravu. Zato primjerice mislim da bi međuratno razdoblje u kojem se odvija moja predstava moglo biti od koristi za današnje sukobe, jer baca dodatno svjetlo na crno-bijelu sliku svijeta u kojoj smo zarobljeni. Konačno, kada bi sukobljeni imali viziju susreta kao cilj svojih rasprava, znali bi pronaći i način da se pitanja razriješe. Tako se i tijekom rada na predstavi vrlo često pojavljuju naizgled nepremostivi problemi, bilo međuljudske bilo tehničke naravi. Jedino što meni osobno daje snagu da ih premostim je vjera u predstavu, vjera u to da je zajedno možemo ostvariti i da su poteškoće uglavnom izazvane predrasudama, strahovima i krivim očekivanjima. I doista, s takvim pristupom prepreke padaju kao kule od karata. Kada bi sukobljeni imali više vjere u zajednicu, u susret, velik dio problema nestao bi sam od sebe. No nekima je možda u interesu da se voda neprestano muti, ne bi li u njoj izlovili što više za sebe. Požrtvovnost i vjera u zajednicu nenaplative su vrijednosti, ali i jedini lijek za stanje u kojem se stalno i iznova zatičemo.

Predstava ‘Tko pjeva zlo ne misli’ završava vjenčanjem kao i film, ali i zloslutnim zvukom vojnih zrakoplova. Tko pobjeđuje, požrtvovnost ili ti avioni?

Na to sam pitanje pokušao odgovoriti 1991., kada sam zajedno s prijateljima osnovao autorsku grupu Mig oka, koja je nazvana po avionima koji su u to vrijeme nadlijetali Hrvatsku i protiv kojih smo bili potpuno bespomoćni. Taj teror i prepuštenost nadmoćnom divljanju JNA kumovali su nastanku naše skupine koja se nizom akcija suprotstavila toj agresiji: namjera nam je bila tom duhovitom gestom povezanosti među ljudima, migom oka, poručiti: uzalud vam svi vaši MiG-ovi, nijedan nije brz i moćan kao mig koji razmjenjuju ljudi dobre volje. Neka avioni lete koliko god hoće, dok smo mi bliski i dok jedni drugima namigujemo, nijedan nas neće nadjačati i slomiti onu najvažniju silu – snagu našeg duha. Iza takvog miga oka još čvrsto stojim i u njega i dalje vjerujem.