Nakon vrlo uspješnog dugometražnog debitantskog filma "Ajami" (2009.), koji je, između ostalih nagrada, nominiram i za Oscara, palestinski scenarist i redatelj Skandar Kopti, inače inženjer po struci, vraća se s novom izraelsko-arapskom obiteljskom dramom "Sretni praznici". U njoj ponovo specifičnom metodom dokufikcije režira isključivo ansambl neprofesionalnih glumaca, baveći se, kao i u prijašnjem filmu, osjetljivim društvenim temama unutar arapskog društva u Izraelu.

U filmu se kroz perspektive različitih povezanih likova i nekoliko paralelnih linija pripovijedanja propituju moralne postavke više srednje građanske klase u Haifi, gradu s vrlo snažnom arapskom zajednicom. "Sretni praznici" su imali premijeru na ovogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu, gdje su u sekciji Orizzonti dobili nagradu za scenarij. S Koptijem smo razgovarali uoči hrvatske premijere filma na Zagreb Film Festivalu.

U vašem novom filmu protagonisti se u svim susretima suočavaju sa snažnim moralnim dvojbama. Odakle izvire vaša potreba da ih stavite u takve granične situacije, pogotovo na relaciji muškaraca i žena?

Ideje za ovaj film sežu u davno razdoblje i vežu se uz iskustvo koje sam imao kada bio šesnaestogodišnjak. Čuo sam svoju rođakinju kako govori svojem sinu da nikada ne dopusti ženi, njegovoj supruzi, da mu govori što mu je činiti. Za mene, kao mladića, to je zvučalo kao paradoks i zanimalo me otkud dolazi takav stav. Otad je krenulo moje putovanje da pokušam shvatiti ugnjetavanje, moralne izbore i sjecišta između njih.

Prvo sam otkrio da ljudi zasigurno mogu pounutriti ugnjetavanje protiv drugih i samih sebe, da to je prirodno i normalizirano zbog različitih egoističnih i samozaštitnih mehanizama koji nam govore: "ma, u redu je", "nisam zapravo patio", "to sam odabrao" i slično. Kad se radi o nanošenju boli drugima, uključuju se vrijednosti i moral. Za ovaj film sam krenuo s pitanjem "što je moral", pri čemu nisam imao neku priču na umu, već nešto što me muči, zanima i što ne razumijem, te sam započeo kritičko promišljanje kroz pripovijedanje.

Inače pričam puno priča, ali drugi ih također puno pričaju meni. Tako da sam za film skupljao razne priče i krenuo ih sklapati, oduzimati i strukturirati – sve što vidite u filmu dolazi iz stvarnosti.

Kroz godine vidim promjene i primjećujem da je ljudima teško baviti se bolnim stvarima. To je očito i s genocidom u Gazi koji se događa preko godinu dana a da malo tko poduzima nešto, uključujući i ljude koji imaju empatiju

Radeći na filmu "Ajami" u dokufikcijskom registru ste uključili jednu stvarnu društvenu zajednicu i njezine priče. Kakav je bio proces stvaranja "Sretnih praznika"?

Vrlo sličan, samo što sam postao učinkovitiji s vremenom. Radio sam s neprofesionalnim glumcima, pa su tako doktori i medicinske sestre, agent za nekretnine, čak i radnici za selidbu u filmu stvarni, jer sam birao ljude s obzirom na njihova prava zanimanja. Dugo sam radio s njima, gotovo godinu dana, u grupama podijeljenima prema zanimanjima, te imao, primjerice, veliku grupu od čak 40 medicinskih sestara.

Zatim smo krenuli s igranjem uloga, pri čemu sam počeo otkrivati njihove osobnosti i povezivati osobe koje bi mogle biti slične likovima koje sam napisao, poput empatičnog čovjeka ili dominantne žene. Tad sam krenuo s interakcijom grupa, pa sam za likove palestinske obitelji u Haifi iznajmio stan, da bih opet kroz igranje uloga izgradio njihova zajednička iskustva i prošlost te dodao konflikte koje ću kasnije koristiti. Snimanje je također bilo nekarakteristično, jer smo snimali kronološki, a scenarij nikad nisam davao glumcima, tako da nisu znali priču, već su mi morali vjerovati.

Snimali smo sa samo dvije kamere i isključivo s dnevnim ili dostupnim svjetlom, a nismo imali ni osobu zaduženu za boom mikrofon. Snimanje je stoga funkcioniralo kao dokumentarni film stvoren na temelju naših svakodnevnih mogućnosti, a to je reagiranje stvarnim osjećajima na fikciju: kao što plačemo kad gledamo filmove, mada znamo da nisu stvarni. Tu našu sposobnost koristim da stvorim osjećaje među ljudima na snimanju.

Zbog čega odabirete raditi složene filmove s više protagonista i pripovjednih linija?

Vjerujem da većina malih ili velikih nerazumijevanja i konflikata dolazi od naše uvjetovanosti obrazovanjem, vjerom ili indoktrinacijom. Društvene smo životinje i imamo potrebu biti primljeni u veću grupu koja nas prihvaća. Ta uvjetovanost je odgovorna i za naše moralne izbore, što znači da je moralnost drukčija u različitim grupama, a to može biti problematično. Također se javlja i zahtjev za moralnom superiornosti.

Takva kontradiktorna viđenja života čine većinu problema kojima svjedočimo, zato želim svoju publiku povesti na putovanje kroz određenu osobu kako bi shvatili njezinu motivaciju, i potom se prebaciti na skroz različit lik s čijom moralnošću je prva osoba u konfliktu. Od dijeljenja svijeta na dobro i loše puno mi je zanimljivije stvoriti određeno iskustvo kako bi publika postala svjesna uvjetovanosti svojih navika, moralnih izbora i osjećaja superiornosti prema drugima

Radnja filma odvija se u Haifi, koja je na glasu kao radnički grad s manjim intenzitetom konflikata nego drugdje u Izraelu. Stoji li taj stereotip i zašto ste odlučili snimati baš tamo?

Teško je generalizirati, ali Haifa je bila radnički grad koji je privlačio mnoštvo radnika. Mislim da se to promijenilo. Danas je to grad koji ima snažno palestinsko društvo. Naime, mnogo palestinskog stanovništva iz malih okolnih mjesta dolazi u Haifu studirati i ostaje jer im je lakše naći posao. Tako da je u Haifi stvoreno jedna od najobrazovanijih palestinskih zajednica u Izraelu. Zato sam je i izabrao, jer naši problemi nisu vezani uz klase, već uz mentalitet koji izvire iz kulture. U filmu gledamo dvije dobrostojeće, vrlo obrazovane obitelji – Haifa je jedno od rijetkih mjesta, uz Nazaret, gdje možete naći tu višu srednju palestinsku klasu.

Koji je bio razlog Vaše duge filmske stanke nakon vrlo uspješnog prvijenca?

Nisam dugo snimio drugi film ponajprije jer sam kroz sve te godine pokušao shvatiti što zapravo želim od filmova. Želio sam pronaći način koji bi meni odgovarao, bez stresa i pritisaka. Uspio sam u tome te radim služeći se vrlo specifičnom metodom, no potrebno je imati i prave suradnike za tako nešto. Nisam imao potrebu snimati samo zato što me se smatra filmašem. Sebe ne smatram filmašem, već nekim tko pravi filmove, a imam i stalni profesorski posao. Uostalom, vrlo je teško snimiti film, potrebna je velika predanost.

No ovaj film je, osim za vrijeme pandemije, zapravo bilo lako napraviti. Počeo sam ga pisati 2018. i već sljedeće godine sam dobio prva financijska sredstva. 2020. smo već imali sav novac i počeli snimati, a nakon tri dana krenuo je lockdown. S obzirom na to da sam film trebao snimati u vrijeme židovskih praznika, a pritom smo imali europsku ekipu (film je njemačko-francusko-talijanska koprodukcija), tek smo 2022. mogli nastaviti sa snimanjem. Film sam potom montirao nešto više od godinu dana, što je bilo uvjetovano mojim stalnim poslom i obiteljskim obavezama.

Mislite li da vaša publika teme i situacije u filmu smatra rubnima, gotovo tabuiziranima?

Dakako, u svakom društvu postoji raznovrsna publika, tako da je teško generalizirati, ali filmovi i umjetnost se općenito ne rade kako bi se svima sviđali, već kako bi isprovocirali neku emotivnu ili kognitivnu reakciju. U svojim filmovima pokušavam pomicati granice, a nekome i je vlasništvo nad ženskim tijelom tabu. Ako malo pomakneš granicu, onda društvo može prihvatiti i nešto više, pa će zatim netko sljedeći pogurati granicu još dalje, a to je zadaća koju umjetnost ima u društvu. Biti umjetnik znači isprovocirati nešto zbog čega će se ljudi zamisliti.

Jesu li vas iznenadile neke reakcije publike na festivalskim gostovanjima? Što vjerujete da "Sretni praznici" nude publici?

Film puno putuje, ali uglavnom bez mene, zbog mojih svakodnevnih obaveza. Bio sam samo u Veneciji i Torontu, gdje je bilo puno zanimljivije jer je to pravi festival za publiku, na kojem nakon moderiranog razgovora nakon projekcije još dva sata pričaš s ljudima izvan kina. Dobio sam dosta različitih pozitivnih reakcija, ali nekim ljudima je zapravo bilo teško osjetiti patnju drugih u filmu. Mogu to razumjeti jer živimo u društvu koje želi bijeg od patnje, kao što gledamo vijesti na društvenim mrežama od tri sekunde i već prelazimo na nešto drugo. Kroz godine vidim promjene i primjećujem da je ljudima teško baviti se bolnim stvarima.

To je očito i s genocidom u Gazi koji se događa preko godinu dana a da malo tko poduzima nešto, uključujući i ljude koji imaju empatiju. Postoji opći osjećaj da ne možemo više jer je život težak i stresan pa ljudi žele sretnije filmove. Općenito smo danas pasivniji, neaktivno upijamo stvari koje su brze i lake. Brza hrana nije samo fizička, nego i ono što intelektualno konzumiramo – vidimo to i s knjigama i filmovima za trenutno zadovoljenje. Moj novi film jest kritičan oko nekih stvari, ali za mene on donosi i nadu. Siguran sam da će velik dio publike, pogotovo u vašoj regiji, shvatiti i povezati se s određenim tipom ugnjetavanja, ne samo društvenog, nego i političkog, jer film govori upravo o tome. Konačno, nadam se da će se ljudi povezati s univerzalnim idejama i osjetiti se pozitivno isprovociranima gledajući moj film.