Neoavangardni umjetnik svjetlosti i mraka, filmski portretist podistraženih predjela suvremenog likovnog kanona i jedini taksist iz redova Fluxusa, Jeffrey Perkins kretao se nekim od najznačajnijih žarišta konceptualne umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Opisujući vlastitu umjetničku karijeru kao bez osobitih uspjeha, od apstraktnog slikarstva, preko svojedobno zapaženog, ali brzo uvelike zaboravljenog rada u proširenom kinu i performansu, u trećem činu karijere Perkins realizira svoje najdalekosežnije projekte stvarajući umjetničke biografske filmove dugog metra.
Niz u nastajanju otvorio je film "Slikar Sam Francis", započet spontanom dokumentacijskom snimkom među prijateljima, da bi odmah potom Perkins započeo gotovo desetljetni rad na filmu o Georgeu Maciunasu. Iako danas izvana relativno slabo poznat, Maciunas je bio konceptualni otac i pragmatična majka neodadaističkog umjetničkog pokreta Fluxus, figura koja je međunarodno raspršenu praksu neoavangarde uvezla u kolektiv dijeljenih poetskih i političkih vrijednosti i osnovala prve umjetničke zadruge u njujorškom Sohou. Razgovor s Jeffom, u povodu gostovanja njegova filma "George: Priča o Georgeu Maciunasu i Fluxusu" u Splitu, Zagrebu i Puli, i sâm je svojevrsni fluxus; meandriranje sjećanjima na izuzetno bogato i iskričavo vrijeme umjetničke povijesti u kojemu se sve lijepi zajedno kao paukova mreža. Na gornjem katu prazne knjižare, dok mu je pogled zastajao uglavnom na japanskim knjiškim imenima, stigla sam postaviti Jeffreyju samo jedno pitanje iz kojega je potekao odgovor sa samo sve daljim pritocima dok nije odgovorio i na brojna nepostavljena pitanja, a zajedničko nam je vrijeme isteklo. Često se Perkinsova inauguracija u svijet umjetnosti vezuje za njegove kontakte s neoavangardnim teškašima, počevši od Yoko Ono, s kojom je dugo prijateljevao, ali mene je zanimalo što je prethodilo tim spektakularnim kontaktima. Kako je Jeffu Perkinsu umjetnost prvotno ušla pod kožu?
"Prvi doživljaj umjetnosti vezan mi je za muzej u rodnom gradu Springfieldu u Massachusettsu. Muzej se zvao The Smith Museum of Art i izgradio ga je čovjek koji se bavio proizvodnjom oružja. Naime, Springfield je bio važan za Trinaest kolonija (grupa sjevernoameričkih kolonija koja je 1776. proglasila neovisnost od Kraljevstva Velike Britanije, op. a.) upravo jer je ondje bila prva nacionalna oružarnica… i sjećam se da je prva prostorija u muzeju bila puna japanske ratne opreme; oklopa i mačeva. Sljedeća koju vizualno pamtim bila je prostorija grčkih statua, ujedno i moj prvi doživljaj golog ženskog tijela. Bilo je u muzeju i slika, uglavnom ulja na platnu američkih autora, ali ne sjećam se da je bilo išta moderne umjetnosti. Zapravo sam pod utjecajem likovno nadarenog oca sa šesnaest razvio interes za slikanje, a kad sam nakon srednje škole morao pristupiti pričuvnoj vojsci, napravio sam to u New Yorku gdje sam upisao likovnu akademiju." Motivi na sjecištu Japana i naoružanja bit će značajni i u sljedećim poglavljima Jeffove umjetničke biografije, no najprije je prve formativne godine proveo u jednoj od prijestolnica moderne i suvremene umjetnosti. Kako mu obitelj nije mogla priuštiti tada najpoželjniju školu za mlade umjetnike na Rhode Islandu, mladi je Perkins upisao "jednu neimpresivnu sirotinjsku umjetničku školu", radeći usto kao dizajner izloga u robnoj kući.
Kadar iz Perkinsovog filma "George: Priča o Georgeu Maciunasu i Fluxusu"
Susret sa Samom Francisom
"Ali otkrio sam Muzej moderne umjetnosti i to je bilo moje umjetničko obrazovanje. Sjećam se kako je na ulazu u galerijske prostore pri vrhu stepeništa bila postavljena slika Sama Francisa nazvana 'Velika crvena', njegov prvi doista moćan apstraktno-ekspresionistički uradak. Francis je tako bio prvi apstraktno-ekspresionistički umjetnik moje generacije kojeg sam ikad vidio." Pod dojmom koji će odjeke imati još desetljećima, Perkins je produbljivao fascinaciju apstraktnim ekspresionizmom, ali "mlad i konačno slobodan u New Yorku", usput je ignorirao obaveze prema pričuvnoj vojsci koja nije imala sluha za njegov umjetnički razvoj.
"Primio sam poziv od zapovjednika da sam zapostavio svoje dužnosti i da me zbog toga stavljaju na aktivnu dužnost u vojsci SAD-a. Igrom slučaja, rođak mi je bio komandos u mornarici i savjetovao me da zatražim zračne snage jer je ta obaveza nešto slobodnija. A kad su me poslali u Teksas na obuku u Houstonu je taman bila retrospektivna izložba Sama Francisa." Tako su dvojica umjetnika jedan drugoga karmički privlačili i dalje. Prema Perkinsovim riječima, prve je apstraktno-ekspresionističke radove Sam Francis počeo raditi na Sveučilištu u Kaliforniji u Berkeleyju. "Po završetku studija otputovao je u Pariz i ondje odmah bio zapažen zahvaljujući ciklusu bijelih slika. Bio je pametan umjetnik s pristupom čiste apstrakcije i to je bilo upravo ono što me zanimalo; apstrakcija, čisti vizualni jezik koji je na neki način posve očit, neposredan. Jest intelektualan, ali samo u smislu spekulativnog mišljenja."
U potrazi za psihodelicima, u Tokiju sam došao do Amerikanca za kojeg sam znao samo da je u braku s poznatom japanskom plesačicom. Dok sam s njime razgovarao na kauču, pojavila se mlada žena duge crne kose i trudna. Bila je to Yoko Ono, a on je bio njezin muž, Tony Cox
Kad je došao trenutak vojne obaveze, Perkins je odabrao Tokio. "Zainteresirao me zen, prije svega preko pjesnika beat generacije koji su učili od Daisetsua Teitara Suzukija dok je predavao na Columbiji." A ondje, u potrazi za psihodelicima po tokijskim jazz barovima, nabasao je na kontakt koji će ponovno preusmjeriti flux njegovog osobnog i umjetničkog rasta: "U to vrijeme psihodelici nisu bili ilegalni i neki su ih ljudi na underground sceni uzimali. Bio je to potpuno drugačiji modus drogiranja, i kao mlad čovjek, bio sam spreman za to. Dobio sam broj Amerikanca za kojeg sam znao samo da je u braku s poznatom japanskom plesačicom." Zainteresiran za njujorškog umjetnika koji se našao u Tokiju, dotični ga je muškarac odmah pozvao k sebi, "i dok sam s muškarcem, isto Njujorčaninom, razgovarao na kauču, pojavila se mlada žena u havajskoj haljini, duge crne kose i trudna. Bila je to Yoko Ono, a čovjek s kojim sam pričao bio je njezin muž, Tony Cox. Kad su me pozvali drugi put, Yoko se pojavila držeći u naručju svoju kćer Kyoko Ono Cox, i tada je započelo naše prijateljstvo, a Yoko je postala moj sensei za japansku kulturu."
Kada su tokijski dani vojnog roka došli svome kraju, Perkins se vratio u New York i ondje nastavio blisko prijateljstvo s parom Ono-Cox i u jednoj fazi čak živio s njima godinu dana. A što se događalo u New Yorku tih dana? "U New Yorku se događalo štošta. The Velvet Underground su nastupali u sklopu Warholova događanja 'The Exploding Plastic Inevitable'. Upoznao sam Georgea Maciunasa i periferno bio dijelom stvaranja Fluxusa. Bio sam kamerman za "Film br. 4 (Stražnjice)", koji je Yoko Ono snimila za Fluxusov prvi, a mislim i jedini filmski festival. Kadrirao sam i snimio film koji se sastojao od ritmičnog kretanja guzice u krupnom planu, i to je moj veliki umjetnički podvig s Yoko Ono!
Kako bih istovremeno zarađivao, u New Yorku sam počeo voziti taksi, i obnovio sam kontakte s fluksusovcima. Jednog sam dana tako taksijem pokupio Nam June Paika, koji me pozvao na svoj "Fluxus Korea" festival da napravim dva performansa
A jednom sam sudjelovao i u performansu s Maciunasom kad mu je trebao asistent. Bilo je to u klubu u kojem sam konobario, The Village Vanguard – nastupali su Velvet Underground, Gerard Malanga je plesao, tulum je bio "rođendan Timothyja Learyja", iako je to možda Yoko izmislila. Izveo sam njezin performans 'Painting to Shake Hands' – u suštini veliko platno s rupom iz koje je izlazila moja ruka, a Maciunas je instalirao golemu paukovu mrežu od konopa s ljepljivom vrpcom na strop i u jednom je trenu prerezao da padne na publiku za stolovima." No uskoro su Yoko i Tony odlučili preseliti u London, a Perkins sam impulzivno odlučio otići u Los Angeles. "Zapravo sam jurio ljubav, što je dosta efikasni pogon za putovanje s jedne na drugu stranu kontinenta."
Ondje se Perkins zaposlio kao kinooperater u eksperimentalnom kinu nasred Sunset Stripa, a kad je nakon tri mjeseca voditelj kina dao otkaz kako bi postao holivudskim redateljem, Jeff je preuzeo mjesto programskog voditelja. "Odjednom sam bio impresario underground filmske scene Los Angelesa i odatle je sve samo raslo. Počeli smo raditi multimedijske izvedbe i odjednom je prošireno kino postalo au couture. Osnovali smo kolektiv Single Wing Torquoise Bird, a kompanija Pinnacle Productions nas je angažirala da radimo svjetlosne izvedbe za koncerte. Nismo znali što radimo, improvizirali smo, hala je bila ogromna, za 7000 ljudi, platno 20 x 10 metara, bendovi tada popularni pop bendovi: The British Invasion, The Cream, The Yardbirds…" Perkins je uglavnom radio sa sustavom Kodakovih dijaprojektora sa zoom lećama, inspiriran filmom "The Flicker" Tonyja Conrada koji je vidio na Fluxusovom festivalu. Neizbježni Sam Francis, koji je u to vrijeme radio litografije u istom prostoru u kojem je Perkinsov kolektiv imao svjetlosne performanse, podržavao je njegov rad i čak mu kupio kontrolni sustav za šest dijaprojektora. "Kad smo prestali s izvedbama, ostao sam neka vrsta tajnog umjetnika; nisam se htio isticati, bio sam sretan kao hipi u Veniceu", pripovijeda Perkins s istinskim izrazom zadovoljstva na licu.
Nam June Paik u taksiju
Unatoč uspjehu u La La Landu, Perkins se početkom devedesetih ipak vratio u New York u potrazi za poslom. Igrom sretnog slučaja, preuzeo je i završio projekt preuređenja zgrade inspiriran Maciunasovim umjetničkim zadrugama po imenu Fluxhouse. "Kako bih istovremeno zarađivao, počeo sam voziti taksi, i obnovio sam kontakte s fluksusovcima. Jednog sam dana tako taksijem pokupio Nam June Paika, koji me pozvao na svoj 'Fluxus Korea' festival da napravim dva performansa." Unatoč oduševljenju radovima, Paik je zaboravio pozvati Perkinsa da bude dijelom popratne monografije. "Ponovno sam ga pokupio taksijem, a on se ispričao i sugerirao da snimim intervjue u taksiju i da od toga napravimo knjigu. Kupio mi je magnetofon i odmah sam počeo snimati. Knjiga se nije dogodila, ali sam materijal predstavio kao dvosatni film naslovljen 'Filmovi za slijepe', sastavljen isključivo od zvuka razgovora u mračnoj dvorani s glazbom. Bilo je troje ljudi na festivalskoj projekciji filma, od toga dvoje Francuza, i godinu dana kasnije pozvan sam da u Parizu držim radionicu."
I u trenutku našeg razgovora Perkins se nakon hrvatske mini-turneje sprema u Pariz, u kojemu će prikupiti još nekoliko intervjua za film koji trenutno razvija o filozofu i umjetniku Henryju Flyntu. Perkinsovi su filmovi značajni kao doprinos šire dostupnim materijalima o figurama koje su oblikovale suvremenu umjetnost, no kako je došlo do proboja u biografski dokumentarizam? "Još sam kasnih šezdesetih snimio Sama Francisa kako radi na velikim platnima, i tek mi je nekoliko godina kasnije palo na pamet da to bi zaista mogao postati film, samo mi je trebao i intervju sa Samom. Pristao je, ali je onda u razgovoru bio potpuno nemoguć i intervju je ispao katastrofalan. Kasnije se pokazalo da je upravo takav razgovor postao najboljim dijelom konačnog filma, ali tad sam ga molio da ponovimo.
Odbio je, rekao da takve stvari ne radi dvaput i pozvao me da ga ponovno snimim kako slika. Onda sam sve to stavio u sef jer sam znao da imam nešto vrijedno, i ti su materijali čekali da budem spreman." Čekali su i dočekali rane dvijetisućite kad se Jeff ozbiljnije dao u prikupljanje razgovora s mnogima s kojima su se lik i djelo Sama Francisa kroz godine isprepleli. Lijepo primljen podjednako u svijetu likovne umjetnosti i filmske dokumentaristike, film "Slikar Sam Francis" osigurao je novo mjesto za Perkinsa na karti suvremene umjetnosti. Ili, prema njegovim vlastitim riječima: "Hura, konačno sam bio uspješan! Ubrzo nakon toga, pijući pivo u Sohou, u glavu mi je ušao George Maciunas i shvatio sam da nitko nije o njemu napravio film. I to je bilo to, moj sljedeći projekt. Isprva sam mislio napraviti zajednički film o Maciunasu i Henryju Flyntu jer mi je bio zanimljiv način na koji su se njihova ambivalencija prema komunističkom učenju preklapala i razilazila. Ali ipak je previše tu materijala o obojici; Henry Flynt će biti moj sljedeći samostalni film."
U još jednom čvorovitom biografskom segmentu, Perkins pripovijeda da je Flyntov najpoznatiji esej "Umjetnost koncepta" pročitao u Tokiju kad mu je Yoko Ono poklonila knjigu "Antologija mogućih operacija", bibliju njujorške neoavangarde koju je uredio La Monte Young i dizajnirao Maciunas. "Sjećam se kako sam radio noću na psihijatrijskom odjelu bolnice u Tachikawi i čitao taj esej. Opisivao je intelektualni pristup umjetnosti kakav dotad nikad nisam vidio. Već sam bio pod utjecajem zena i japanske visoke kulture, ali konceptualnu umjetnost kao zapadnjački fenomen odmah sam razumio intuitivno, posve očaran znanstvenim temeljima kako ih je Henry kao filozof razvijao. Otad sam htio upoznati Henryja Flynta." A zahvaljujući filmu u nastajanju, nada se da će ga upoznati i šira publika osobito mlađih generacija i pronaći inspiraciju u poetskoj i političkoj revolucionarnoj tvrdoglavosti ne tako davne neoavangarde.
